Popraviti ili izgraditi novi odnos

subota , 31.05.2014.

Jedno je popraviti odnos koji se narušio, a drugo graditi odnos ispočetka, odnos koji nije nikad postojao između dvaju bića u pravom smislu riječi. Jedno je ispočetka sa svježinom, entuzijazmom i zaljubljenośću graditi novu ljubav s nekim novim partnerom, a drugo pokušavati na temeljima od patnje, frustracija i kompromisa koji su prekriveni slojem izdaje, gađenja i netrpeljivosti i prožeti nepovjerenjem, prezirom i ogorčenošću izgraditi zdravi ljubavni odnos neopterećen prošlošću i izliječen od svih rana.

Obnoviti se može ono što ima zdrave temelje, a ono što nema treba najprije razrušiti, iskopati i očistiti, te krenuti od temelja i ovaj put ih izgraditi postojanima i čvrstima. Urušeni odnos u kojem dominira iritiranost, uzajamno izbjegavanje i odbojnost, a koji kao pravi ljubavni odnos nikada nije niti postojao - ne može se obnoviti, ili barem ne lako niti brzo. Osjećaji ljubavi, tuge, ljubomore i povrijeđenosti su prirodni ali oni nisu dovoljni da bi upućivali na svrsishodnost i smislenost pokušaja da se uspostavi prava partnerska ljubav. Može se naprotiv čak narušiti i formalna komunikacija, koja može biti esencijalni alat od ključne važnosti za odgoj djece i financijsku suradnju vezanu za njega.

Obnoviti odnos je teško i preteško ali ništa nije nemoguće odnosno sve je moguće. Zahtijeva disciplinu i strpljenje, ali najvažnije od svega - sposobnost hipotetskog razmišljanja. To znači biti spreman ulagati trud u izgradnju ljubavnog odnosa samo na temelju vizije kreirane u svom umu. Dakle biti kadar svladati svu gorčinu, gađenje i iritabilnost u ime vizije koja zapravo - ne postoji. Znači boriti se za apstraktni a ne konkretni cilj, za zamišljeni a ne postojeći cilj. To je moguće samo ako za taj iznimno veliki trud i napor postoje valjani razlozi - npr. djeca, godine, financije, štogod bilo dovoljno važno da je radi tog višeg cilja čovjek u stanju staviti sebe po strani i boriti se. Ako se radi o nezrelim ljudima vođenim instiktivističkim pristupom kao primarnim principom ponašanja, koji su misleći da grade svoj odnos sebično mislili samo na sebe i svoje zadovoljstvo koje im partner može pružiti - radi se o nemogućoj misiji.

Primjer su moja dva prijatelja. S jednim sam razvio topao prijateljski odnos i doživio puno zajedničkih trenutaka koji su bili nalik sunčanju - kada se istinski uživa u blizini te osobe, kao što se uživa na suncu, bez truda i razmišljanja, opušteno i smireno, prepušten toj energiji. S drugim je uvijek bilo napeto, nelagodno, čupavo, nekako namješteno i neiskreno, isforsirano, prijetvorno, puno velebnih obećanja a istovremeno bez mogućnosti za dogovor obične kave koja bi bila planirana i obostrano željena, sve onako stihijski i usput, manično i euforično, s ponekim ekscesom i ogorčenjem ali onda se oni gurnu pod tepih i opet smo braća. S jednim sam se posvadio, ali odnos se obnovio - jer se imalo što obnoviti, to je ključna stvar. S drugim nikada nije ničega bilo, i sad kad smo posvađani nema se što obnavljati. Nema za to motiva, kao niti vizije.

No - nikad ne reci nikad. Tko zna što bujica života još može donijeti?

Zločin i kazna II

petak , 30.05.2014.

Muka je velika kada pogledaš duboko u sebe, shvatiš kako stvari stoje, i posvijestiš sebi da je tvojim ponašanjem tijekom 15 godina vladao ego, taština i narcisoidnost, koji su onemogućavali da se izrazi ono iznutra, koje je uvijek postojalo, baš kao i danas. Jedan dio muke sastoji se u poimanju vlastitog ponašanja koje je bilo u suprotnosti s onim što se iznutra osjećalo, da se nije znalo, htjelo niti moglo izraziti, i da je takvo ponašanje učinilo sasvim konkretnu i mjerljivu štetu jer je razorilo najljepši i najvrijedniji odnos - brak, u kojem je nestalo ljubavi.

Nije sada tolika muka uvrede niti teški osjećaji, nije tolika muka nedostatak dodira i poljubaca, nije muka bilo kakva prijetnja, očijukanje s drugima ili bolno blagotvorni osjećaj njene slobode od gušenja, ne to nije prava muka - muka je da s druge strane nema više ljubavi. Sve drugo je ništa, jer ako nema ljubavi, ništa ne vrijedi. A ljubav je ugušilo lažno ponašanje koje nije izražavalo ljubav nego upravo suprotno, onda su ju nagrizle i životne nedaće je se u dobrim vremenima ljubav nije njegovala. Ljubav je uništilo možda i predugo odgađanje reakcije, koja se mogla dogoditi ranije i popraviti stvari dok je još to bilo moguće? Takva pitanja su ona prava muka od koje se znoji - krvavim znojem.

Ego

Ego je dio nas koji se želi istaknuti i biti poseban, koji želi druge impresionirati. Premda svi mi jesmo jedinstveni i posebni, ego svojojm sebičnom usmjerenošću bna samoodržanje teži da to svima i dokaže. On je usmjeren na isticanje, da se dokaže, stalno je zaokupljen samim sobom, neprekidno je na oprezu u svojoj želji za dokazivanjem. Neprekidno zbraja svoje bodove, izrazito je natjecateljski usmjeren i mari što drugi misle o vama. Kritizira i prosuđuje sebe i druge, hvali se i pretjeruje, usmjeren je na sebe i smanjenog je zanimanja za druge.

Treba pripaziti da se prigušenje ega ne odvije u pretjeranoj strogosti prema sebi i ne postane još jedan obračun sa samim sobom.

Ego želi da se osjeća posebnim i jedinstvenim, te sebe nalazi u ulogama boljim od ostalih.
Moramo znati da ego, po svojoj prirodi, koristi sve metode da opstane. Tako može nastati i duhovni ego: “ja sam duhovan”, taj grubi ego je i dalje ograničen i sklon samoobmanama.

Ego je hobotnica sa bezbroj pipaka, hrani se svim oblicima neznanja. Ponos je specifično osjećanje kroz koje se ego ispoljava. Tako čovjek može biti ponosan na bilo koju nevažnu i besmislenu stvar. Postoje mnogi slučajevi nebitnih i nevrijednih dokazivanja pojedinaca koje čine, usprkos teškoćama, samo da bi istakli svoju različitost od drugih ljudi. Da bi opstao, ego svoja postignuća uveličava do grotesknih razmjera.

Ponos je hvalisanje da smo postigli više, ili da imamo više od drugih. Da smo bolji od drugih i zato važni. Kako je za ego karakteristično da nebitne stvari smatra bitnim, a bitne nebitnim, tako moć, slavu, bogatstvo, sposobnosti i ostala svjetovna dostignuća smatra bitnim.

Opasnost leži u tome, kad mi sebe identificiramo sa imaginiranom slikom o sebi—gradimo lažnu ličnost. Održavanje “mene” i “moje” u smislu posebnosti, izuzetnosti, važnosti kao i želje da se potvrdimo u svijetu i njegovanjem vrlina, su sve aktivnosti ega, poriv da nešto postanemo.

Istraživanjem “tko sam ja” uništava se ego, odnosno, sagledavanjem naše prave prirode. Bitno je u svemu razumjeti taj proces izdvajanja “mene” kao posebnog. To treba osvjestiti. Ego postoji kao jedan obrazac, njemu je stalno potrebna pomoć drugih. Poistovjećivanje sa školovanjem, porodicom, religijom, domovinom, sve su djelovi našeg ega, a ne djelovi našeg stvranog bića..

Narcistički poremećaj ličnosti (nazivamo još i ‘napumpani ego’ te samodopadnost) psihički je poremećaj koji uzrokuje pojačan doživljaj samovažnosti i duboku želju za primanjem pažnje i divljenja. Oni koji boluju od ovog poremećaja vjeruju da su ‘važniji’ od drugih i imaju malo obzira za tuđe osjećaje. Ipak, iza maske samouvjerenosti krije se krhko samopouzdanje osjetljivo na svaku pa i najmanju kritiku. Da bi se osoba koja pati od ovakvog poremećaja mogla uspješno izliječiti potrebno ju je suočiti sa stvarnošću. To se događa samo od sebe, a ako je poremećaj toliko jak da udaljava osobu od društva potrebno je poduzeti i mjere izlječenja, npr. psihoterapiju. Neki simptomi narcizma mogu biti i posljedica visokog samopouzdanja pa je važno znati koja je razlika između samopouzdanja i samodopadnosti. Samodopadna osoba u mislima podiže sebe na tron, mašta o pažnji koju dobiva od okoline i ne podnosi dobro kritike. S druge strane samopouzdana osoba vrednuje jednako i sebe i druge te objektivno analizira kritike te pokušava iz njih izvući nešto korisno.


I postoji jedna vrlo snažna izreka koja kaže: Naša će zadnja prepreka biti ego, zadatak koji ćemo trebati savladati bit će upravo ego. U biti, nisam siguran da li je među nama prisutan itko kome će to poći za rukom, jer je ego vrlo lukav.

Samodovoljno znači da ne moram tražiti izvana nešto što bi zadovoljilo moju unutarnju potrebu. Jer Ego započinje onda kada sam izgubila vezu sa istinskim sobom, istinskim ja. A čimgod krenem gledati van, znači da se u tom trenutku odvajam od prave sebe, gubim vezu sa sobom. Ego je upravo rezultat moje vlastite nepovezanosti sa sobom.

Ja sam katkad u svjesnosti sebe, a ponekad ne doživljavam istinskog sebe. Gledajući pritom na van, to se ne naziva odmah egom, nego ne-izražavanjem istinskog sebe. Kad nisam više svjesna sebe kao nematerijalnog bića, duhovnog bića, ne mogu svjedočiti o tome da sam nematerijalno biće i imam duhovna iskustva. No i dalje ja jesam. S obzirom da sam pomalo izgubila vezu s istinskim sobom a i dalje postojim, počinjem tražiti nešto s čim bih se identificirala i na taj se način definirala. Ego je u biti vrlo jednostavan. Štogod nisam istinska ja, ona nematerijalna duhovna osobnost, to je ego. Ego je identifikacija sa svim površnim ulogama koje nisu istinsko ja. To je vrlo vrlo suptilno i stoga je vrlo teško za shvatiti.

No netko tko ima ego, neće nikad otvoreno pokazati da se ne slaže s vašim prijedlogom, jer ego dolazi s puno suptilnijih razina no što mi možemo zamisliti; ta osoba može izgledati susretljivo, nastaviti se smješkati i dati vam slutiti kako se slaže, no u drugom trenutku može činiti sasvim suprotno.

Duša je u suštini izrazito društveno biće jer ona ne postoji sama na ovom svijetu, i prije nje je postojalo toliko mnogo duša, i stoga je prirodno da je duša povezana s brojnim drugim dušama. Ego je s druge strane vrlo nedruštveno biće. Zašto je tomu tako? Pa vrlo jednostavno: zato što je ego već nepovezan sa samim sobom kao čistim bićem pa kako onda može biti povezan s drugima? I sama činjenica da sam nepovezan sa sobom predstavlja nedruštvenost prema sebi, a to se onda odražava i na van. Ako se ne družim sa sobom, kako se mogu družiti s drugima? Ego će stoga biti vrlo kompleksan u pogledu društvenih odnosa.

Ego u biti preferira lakši, površniji način povezivanja, jer samim time što je nepovezan sa sobom ego je slab, nema energije i tako nema onu neophodnu zalihu energije koja bi mu trebala da bi se stvorili kompleksniji odnosi. I tako, kad imate pred sobom nekog s egom, neovisno kako loša osoba ili situacija može biti, ja mogu sa snagom svog istinskog sebstva pobijediti i promijeniti atmosferu i situaciju jer ego (s druge strane) nema snagu, ego je sam po sebi slab (uslijed nepovezanosti). Onaj tko je povezan sa sobom uvijek će biti nadmoćniji.

S obzirom na to da ego ulaže jako puno energije da stvori tu lažnu sliku, ukoliko izostane potvrda njegove zamišljene slike s druge strane, on će to percipirati kao opasnost, tj. da Vi uništavate njegov mukotrpni rad i tad će se okrenuti protiv Vas da Vas uništi. Stoga možete razumjeti da će se egoistični ljudi družiti isključivo s onima koji njih poštuju i gdje oni ne moraju trošiti odviše truda kako bi dobili poštovanje.

Ego predstavlja stanje kad više niste povezani sa sobom, kad izgubite svoje korijenje i svoju povezanost sa suštinom, nemate snagu unutrašnjeg života. I upravo zato što nema snagu, ego nužno mora pobijediti (uzeti tu snagu izvana) ili će umrijeti i za njega druga mogućnost ne postoji, jer se nalazi u trajnoj nesigurnosti. Ego je za svoj opstanak u stanju učiniti bilo što, pa i nešto vrlo loše, kako bi opstao jer se trajno osjeća ugrožen i učinit će bilo što ne bi li preživio.

Kad netko ima jako snažan ego, to znači da je potpuno poistovjećen s nečim što apsolutno nije, što ne odgovara stvarnosti. To znači da se potpuno odmaknuo od pravog sebe jer postoje različite razine odvojenosti od sebe koje pak onda za posljedicu imaju i različite vrste ega. S druge strane, možemo se pitati: Tko sam ja doista? Ja sam svjesna životna energija, to sam ja u svojoj suštini. Stoga kad sam u tom doživljaju (svoje prave prirode), tada cijenim život, držim ga dragocjenim i doživljavam ga kao dar. No kad prestanem u potpunosti biti povezan sa sobom kao svjesnim živim bićem, kad sam u potpunosti u svom ego-stadiju, tad niti ne znam što je uopće život, pa mu ne mogu niti davati važnost i poštivati ga. I tada ne mogu niti drugoga vidjeti kao život jer i druge percipiram onakvima kakav sam i sâm, bez života, bez vrijednosti. Na taj način ego si lako može opravdati uništavanje i ubijanje drugih. I to općenito objašnjava ubijanje ljudi danas u svijetu; oni sebi to objašnjavaju da ne ubijaju život nego neki ego koji sam po sebi nema vrijednosti, jer ni sami sebe ne vrednuju, ne cijene dragocjenost života.

Zločin i kazna

četvrtak , 29.05.2014.

Nerijetki su trenuci ili razdoblja kad proživljavamo tešku muku, sasvim mjerljivu s već proživljenom koju je prošao Učitelj prije 2 milenija. Muka je veliko iskušenje, dovodi nas do granica naše izdržljivosti i gura preko njih, a mi se pitamo možemo li to izdržati, padamo pa ustajemo a nekad i dižemo ruke jer muka svojom snagom ipak prelomi nešto u nama. Tada krećemo novim putem, u novi život, odbacivši stvari i osobe vezane uz tu muku, a to nam donosi neizmjerno osvježavajuće olakšanje i omogućuje da ipak preživimo. Zazivanje Oca da mu bar malo olakša muku pokazuje nam ovu situaciju. Sigurni smo da više ne možemo - i što sad? Mi ljudi odabrat ćemo manje zlo i svaki izlaz koji barem ublažava muku ako je već ne uklanja u cijelosti jako nam je mio i dobrodošao. Osloboditi se okova, poletjeti slobodno kao ptica što smo davno zaboravili - to je melem na ranu, to nas vraća u život, daje da ponovo dišemo bez gušenja, i napokon ponovno sigurni u sebe krećemo naprijed i okrećemo novu stranicu.

Ne treba se okretati unazad ni vječno se preispitivati, baš kao niti sebi predbacivati što nešto nismo učinili prije ili kasnije. Uvijek će netko biti povrijeđen jer svima se udovoljiti ne može, no napokon je došlo vrijeme da mislimo na sebe. Model ponašanja zapisan u Knjizi samo je nedostižni ideal - prepustio je Ocu neka bude njegova volja, da, ali on je i ozdravljao, smirivao oluje, istjerivao đavla i oprostio onima što su ga razapeli. Ipak smo samo ljudi, možda malovjerni ali od krvi i mesa. Imamo jedan život i treba ga iskoristiti, pronaći u njemu svoju sreću a ne vječito vući teret nemarnih i lijenih ljudi punih obećanja i novih spoznaja. Neka im to posluži da poboljšaju svoje živote, a ne da stalno ugrožavaju nas koji se damo iskorištavati. Muka je paklena i nije lako razlučiti sve njezine komponente. Krediti, neimaština, nezaposlenost, promjena vlastitih stavova, osjećaj poniženosti, bježanje kad je teško, zatvaranje - ima još bezbroj strana muke života. Nekih od njih nećemo se nikad moći riješiti, i zato čineći za sebe ono što znamo i možemo olakšavamo si muku vjerujući sebi da smo odabrali najbolji način za to. Većeg autoriteta, koji bi prosudio je li taj način najbolji od mogućih, od nas samih - nema. Odgovori su u nama i sve što donosi dobar osjećaj treba i napraviti, ma što drugi mislili ili osjećali u vezi s tom našom odlukom.

Odbaciti muku znači odbaciti skupa s njom i nešto lijepo i vrijedno, ali stvari ionako nikad nisu crno- bijele a do cilja koji ima svoju vrijednost ne može se doći bez žrtvovanja. Uzroci muke su jasni - dugogodišnje toleriranje nediscipliniranosti, pasivnosti, nepoštovanja, neslušanja, izdaje, samodostatnosti, infantilnosti, uvreda, ignoriranja godišnjica i rođendana, oglušavanja o molbe za pomaganjem u kućanstvu, okrivljavanja u izljevima gnjeva zbog nespremnosti na nježnosti - a sve lijepo - brižnost, skrb za djecu, rijetki trenuci prave ljubavi, još rijeđi kratki periodi komfora i blagostanja, rijetki pokloni, poneki trenuci aktivnog slušanja, financijska podrška, sudjelovanje u omogućavanju djeci da odrastu u centru metropole, ostajanje uz obitelj i kakva-takva podrška u podizanju djece, viteška smjelost u pridobivanju srca, uređenje stana po nekim vlastitim zamislima, ljubav prema osobi koja se doduše nije znala izraziti - neka ostane trajna i vrijedna uspomena. No bez obzira na sve dobro i zdravo što je bilo, muka života prešla je granicu izdržljivosti, i nanijela ireverzibilnu štetu. Sada ostaje čuvati goli život i mentalno zdravlje, sve ostalo je sekundarno.

Mali Ivica V

utorak , 27.05.2014.

Nedavno je Mali ivica nešto pročitao, nešto od toga iskusio i sad je polako u glavi posložio kocice
Žene trebaju bliskost da bi osjećale seksualnost, a muškarci trebaju seks da bi osjećali bliskost.
E sad, ako je ovo tako, kako se to može pomiriti sa slijedećim postulatom:
Ženi je partnerova emocionalna prevara puno gora od seksualne dok će muškarac teško prijeći preko partneričine seksualne prijevare a lakše preko emocionalne.
Ovo su prividno nepomirljive tvrdnje. Ako će ona lakše prijeći preko njegovog seksa, zašto će ona prije prevariti seksualno nego emotivno se vezati? Ako će on puno teže prijeći preko njenog seksa, zašto on ide emotivno varati pa tek onda seksualno? Čini se da ključ rješenja u tome što se traži u prevari. Ako njegova žena treba bliskost da bi osjećala seksualnost, a on treba seksualnost da bi osjećao bliskost, tada on razmišljajući o ljubavnici uspijeva na prvo mjesto staviti njezine potrebe, ispred svojih. On želi seks jer mu to nedostaje da bi sa ženom osjećao bliskost, no s ljubavnicom se neće odmah upustiti u seks nego će se potruditi uspostaviti najprije emotivnu bliskost s njom, da bi mu se ona otvorila i da bi došao do seksa. Zapravo bi isto moga i sa svojom ženom, ali je nestrpljiv, nedicipliniran, i ne damu se. Ona treba bliskost od svog partnera da bi pristala na seks, ali budući da bliskost ne dobiva nema ni seksa. Njoj ne fali seksa, nego joj fali emotivne bliskosti, no kad vara lako će se upustiti u seks jer zna da će tim putem od muškarca dobiti bliskost. U prijevari, ženi je seks sredstvao, a emotivna bliskost cilj, dok je muškarcu emotivna bliskost sredstvo, a seks cilj.

Zašto je onda ženi emotivna prijevara gora? Jer ona je put do seksa, to je već projekt, emotivno vezivanje njenog muškarca za neku drugu ženu vodi u seks i nakon seksa on postaje toj ženi blizak. Emotivna bliskost njenog muškarca prema nekoj drugoj ženi poziva nju da mu seksualno udovolji i tako ga preotme. Seksualna bliskost njenog muškarca prema nekoj drugoj ženi znači joj manje, jer je tu ljubavnica u inferiornoj ulozi, budući da nije uspostavljena emotivna bliskost. Enalogno, to što se njegova žena emotivno veže za nekog drugog muškarca ne znači i da se on nije emotivno vezao za nju - sve dok nije bilo seksa. Ako dođe do seksa to će aktivirati tu prijetnju i on joj je može lako preoteti jer će se angažirati. Dakle ključ je u angažiranju treće strane - ljubavnik će se angažirati emotivno kada dobije seks, onda će on biti sklon razvijanju bliskosti i svaka žena to zna - ako mu se poda, onda će ga moći vrtjeti oko malog prsta jer će u njemu proraditi emocije. Ljubavnica će se angažirati seksualno ako vidi da se muškarac emotivno vezao, da je pokazao bliskost, da misli na tu drugu osobu, novu partnericu (partnera), i njene preferencije stavlja ispred svojih. To treća strana cijeni i tada nastupa reakcija treće strane.

Brzi seks sa strane kod muškarca ili emotivni naboj sa strane kod žene su - prečice. Time osoba ide direktno za tim što njoj nedostaje - muškarcu seks, a ženi emotivna bliskost - i nema toliko potencijala da ju treća strana preotme partnerici. Dakle seksualna prijevara žene i emotivna prijevara muškarca daleko su teži prekršaji nego emotivna prijevara žene i seksualna prijevara muškarca - jer to više nalikuje na smišljeni projekt, računa s angažmanom treće strane i ima dosta značajni prizvuk konačnosti postojeće veze.
ANATOMIJA NEVJERE
Muški
- pokrene ih želja za seksom
-- upuste se u emotivnu bliskost - dobiju seks na dulje - imaju što su željeli - daju bliskost, a dobivaju seks
-- krenu sa seksom - dobiju seks ali kratkog vijeka
Žene
- žele emotivnu bliskost
-- krenu seksom - dobiju bliskost na dulje, imaju što su željele - daju seks a dobivaju bliskost
-- žele emotivnu bliskost - krenu s emotivnim vezanjem - dobiju bliskost ali kratkog vijeka
Dakle puno teži prekršaj je nešto dugoročno nego nešto kratkoročno. Žena koja očijuka i muškarac koji se kresne usput lakše vrate stvari u vezi na svoje mjesto.
Dugoročno će vjerojatno rezultirati raspadom veze - i to je iskustvo pokazalo. Nevjerna žena napušta partnera, kao i emotivno vezani muškarac.

Druga strana medalje II (Mitovi i legende)

Razmišljajući o životu, ljubavi i nevoljama te kroz silne pokušaje da iznađu rješenje za kvalitetan i sretan život, ljudi su stvorili razne mitove u koje neki i vjeruju. Iako ti mitovi darže arhetipsku poruku, shvatiti ih doslovno i bez razumijevanja ne donosi nikavu korist niti zadovoljstvo životu.

Mit br 1.
Seks je vrijedan prezira - fuj to!
- pozadina jest efekt zamagljenja, od seksa se zaboravi na osobu i sve fokusira na osjetila i osjećaje
- vuče u površnost i nevjeru jer puno je lijepih pripadnika suprotnog spola
ISTINA: Seks je divan i to je najljepši i najnježniji način izražavanja ljubavi

Mit br 2.
Voljeti treba i neurednost i grubost, neugodne mirise- to je prava ljubav
- pozadina je da nije SAMO lijepa strana čuvstava ljubav, nego osobni odnos - ali pobogu ne da se prigrli ono što nam se gadi
- radi se samo o naglašavanju kontrasta - istom ljubavlju volim i ljubav i mržnju jer - ne volim osjećaje nego osobu
ISTINA: Ružne i odbojne stvari ne treba voljeti nego ih iskoristiti da razgrnu put do gole osobe, do života

Mit br 3.
Križ treba prigrliti i trpiti sve u braku
- ružna strana života je poziv na ljubav prema osobi
- ne treba biti mazohist ni gutati sve i još sa smiješkom - nikako! Samo se treba tada prisjetiti čaša meda nosi sa sobom i čašu žuči i da jedna drugu neutraliziraju kako bi rasvijetlili put do istine - a to je ljubav osobe prema osobi
- osoba nije karakter ni osjećaji ni osjetila, nije ljubav i radost niti mržnja i gađenje, nije ljepota niti neuglednost - osoba je tajna, jedinstveno i neponovljivo biće stvoreno na Božju sliku
- život je taj kojeg treba prigrliti, osoba je život sam, gol i čist, vječan i jači od svega na svijetu
ISTINA: Treba prvo razumjeti svrhu patnje da bi se ona mogla prigrliti

Mit br 4.
Fizička privlačnost jamči dobar seks
- seks jest i osjetilni doživljaj i fizička privlačnost je potrebna
- fiziološke reakcije tijela pokretane su hormonima i emocije igraju važnu ulogu ali ne presudnu
- emocije i osjetila samo su izražaj ljubavi prema osobi, a ako nje nema prazna čuvstva se istroše
ISTINA: Sex je onoliko dobar koliko nas partner voli kao osobu i koliko je partneru stalo do našeg zadovoljstva

Mit br. 5
Instantna gratifikacija zdravija je od frustracije, osobito u čuvstvenom području
- teško je dokučiti pozadinu ovog mita, ali ona vjerojatno leži u - curenju vremena, koje nikom ne ide u prilog. Ljudi su u jednom trenutku shvatili da im je vrijeme uludo proletjelo, u čekanju a da nisu ništa poduzeli u smjeru svojih želja, i tako je iz žaljenja za pretpostavljenim i u prošlosti zauvijek izgubljenim dobitkom nastao ovaj mit
- suština i ovog mita leži u procjeni da je mogući dobitak koji donosi gratifikacija veći od gubitka koji donosi odgoda ugode
- evolucijski se sigurno i održalo pamćenje na trenutno olakšanje od muke koju instant gratifikacija donosi, i taj val zadovoljstva zadržalo se u svijesti kao nešto pozitivno
ISTINA: Ovaj mit srž je ponašanja u kojem je primarni princip instiktivistički. Može se i ponekad se treba oduprijeti snazi osjećaja, ako se je primarni princip ponašanja racionalistički. Štoviše, sami temelji civilizacije sastoje se upravo od uviđanja i priznavanja te discipline u primjeni koncepta u kojem veći dobitak dolazi kada je primarnog principa ponašanja racionalistički.

Mit br. 6
Brak koji počne ranim sexom ne može uspjeti
- pozadina mita je vrlo zdrava i razumna, a sastoji se u priznavanju postojanja boljih riješenja od instantne gratifikacije
- čuvstvena ljubav je tako snažna da u većini slučajeva zamagljuje sposobnost uvida u ljubav prema osobi i lako dovodi do toga da se sve ljubav svede na psihofizičku razinu. Ako do toga tođe, par ne razgovara, ne riješava probleme i instiktivstički princip postaje primarni u ponašanju, što s vremenom uruši odnos i brak
- ovo je ipak mit, jer svaki odnos gradi se svaki dan, i sve je rezultat niza osobnih odluka, koje su uvijek svjesno i voljno odabrane. I brak koji počne kasnim sexom također će se urušiti ako se opet sve podredi čuvstvenoj komponenti ljubavi
ISTINA: Esencijalno je pitanje kako se gradi odnos, što čini jedan partner za drugog svaki da, koliko radi na vlstitom osobnom razvoju, koliko se i kako razgovara. Rani seks nije urok koji uništava brak, nego ga par uništi sam jer ne njeguje dovoljno osobnu ljubav, koja je neovisna o čuvstvima, o karakteru, o novcima, obrazovanju, to je ljubav dviju osoba. Samo to je odlučujuće u kojem smjeru će brak otići i hoće li biti vječan ili će se raspasti. Mladim i zaljubljenim ljudima teško se kontrlirati i obuzdavati čuuvstva u žaru romantične ljubavi, to je sasvim prirodno i nije ništa zlo. Zlo može doći samo kao rezultat zapuštanja odnosa, inertnosti, ubojitih navika u komunikaciji (kritiziranje, okrivljavanje, prigovaranje, žaljenje itd) umjesto njegovanja skrvnih navika (podržavanje, ohrabrivanje, slušanje, vjerovanje, usklađivanje razlika itd).

Kompas

ponedjeljak , 26.05.2014.

Od kad smo se spojili igla tvog kompasa pokazuje prema meni. Makar je ponekad nevrijeme, oluja i činiš se dalekom igla je jedina relevantna i smjer koji pokazuje

Ako se tvoja igla otklonila i ne pokazuje više prema meni to bi značilo da si me totalno prekrižila iz svog života kao svog ljubavnog partnera, a to se gotovo nikako ne može više promijeniti. Bez obzira je li igla već pronašla novi smjer ili tek traži.

Ako se ipak radi o oluji mržnje, gađenja, povrijeđenosti, ravnodušnosti, ozlojeđenost, frustriranosti, neispunjenih očekivanja, umora, zabrinutosti i očaja, a igla još pokazuje na mene, naš ljubavni odnos ima budućnost

Bilo kako bilo, moja igla će još dugo biti usmjerena prema tebi

Ljepota zaručništva

subota , 24.05.2014.

Dragi mladi paru!

Pišem ovo iz vlastitog bolnog iskustva 15-godina braka koji je sada pred razvodom, a ja ga želim očuvati jer sam napokon dobio uvid u to što je ljubav. Vrijeme zaručništva ključno je vrijeme da ovo spoznate, a bit će mi drago ako vam moje iskustvo pomogne.

Voljeti osobu nema veze sa čuvstvenom ljubavlju. Mladost, ljepota i zdravlje činile su mi se vječnima prije 15 godina u žaru opojne zaljubljenosti, a psihofizička ljubav jedino bitnom. Nisam dosad znao što znači voljeti, a sad kad sam spoznao možda je i prekasno - no ako i jest za nas, neka bar ne bude za vas!

Opirao sam se crkvi vjerujući da je staromodna jer brani seks prije braka. To je potpuno izvrnuta i podla manipulacija - pa koja institucija bi opstala preko 2 milenija ako zabranjuje ono najljepše u životu ljubavnog para? Duboko u sebi znao sam da tu mora biti nečeg zdravog i korisnog što se arhetipski generacijama očuvalo kao dobra uputa za sretan život. No u svojoj mladenačkoj oholosti i bahatosti odbacio sam preporuke i vrlo brzo sa svojom odabranicom stupio u intimno povezivanje. Naše zaručništvo završilo je prije negoli je uopće i započelo.

Osjećajno-osjetilna ljubav zaista je čarobna, prelijepa i najugodnije iskustvo koje čovjek u ovozemaljskom životu može osjetiti. No ona nosi sa sobom i jednu veliku opasnost, a to je upravo razlog zašto se preporučuje zaručničko suzdržavanje. Nitko vam ne može zabraniti niti definirati umjesto vas trenutak kada ćete postati seksualno intimni - čak ni Bog ovaj sakramenat ne dodijeljuje putem svećenika nego ga ljubavni par dodjeljuje jedno drugom, za razliku od svih ostalih sakramenata. Dakle - odluka je vaša, i vi snosite sve njene posljedice. Tako smo i mi nedisciplinirano odlučili na brzinu konzumirati naš odnos, ubrzo je nastupila trudnoća koja nas je potjerala u brak.

Kažem potjerala, jer danas imamo petero djece ali naš ljubavni odnos u najvećoj je krizi otkad se znamo. Zapali smo u životne teškoće - dugove, kredite i nezaposlenost - i to nas je udaljilo.

Umjesto da poštujem svoju suprugu i njezine osobne probleme, teške dane i opterećenost kućanskim poslovima, ja sam svih ovih godina mislio samo na sebe i vlastito čuvstveno zadovoljstvo. Ljutio sam se ne samo kada njoj nije bilo do intimnosti, nego i kada je bila neraspoložena, frustrirana, ljuta, tužna ili zabrinuta. Jedino što sam želio je imati suprugu uvijek vedru, sretnu, nasmijanu i spremnu da udovolji svakoj mojoj željici. Tako nešto ne postoji, i proizvod je oca laži kojie zaveo navodeći me da tu lažnu sliku formiram kao svoj ideal i živim 15 godina u frustriranosti. Puno mi je obećao, malo dao, a ako mi se raspadne brak sve i uzeo. Špranca koja je poznata i od postanka svijeta uništava ljudski rod. Ako je uništila moj brak, neka ne uništi vaš.

Voljeti osobu znači voljeti ono tko je ona, ne njezinu ljepotu niti osjećaje niti njen karakter. Znači biti tu kraj nje, oslonac i prijatelj, podrška i ohrabrenje, radost i sreća života. Uvijek, i u dobru i u zlu.

Druga strana medalje

petak , 23.05.2014.

Patnje i ubitačna rutina svakodnevice natjerat će ljubavni par na reakciju, koja može biti dvojaka. U fazi zaljubljenosti u kojoj cvijeta rajsko cvijeće problema nema jer čuvstvena ljubav sve odnosi svojom slatkom rukom. No navezati se i fokusirati na čari tjelesno-emotivne ljubavi može dovesti do toga da se izgubi šira slika, a to je - voljeti osobu.

Voljeti osobu nije emotivna kategorija. Osobni odnos je apsolutan i nezavisan od ljepih i ružnih aspekata pojavnog svijeta.

Pobjeći u preljubnički zagrljaj kao oazu samo je prividno dobro - puno obećava, malo daje i sve uzima. Takav čin indikacija je plitke navezanosti na osjetilno-osjećajnu komponentu ljubavi. Ako vidimo samo to, a ne volimo cijelu osobu, popustit ćemo pod pritiskom životnih problema. Problemi, patnja, gorčina teških osjećaja i teška borba upravo su nužna i dobrodošla protuteža ljepoti psihofizičke ljubavi. Oni upravo služe tome da apstrahiramo ljubav prema osobi od emocija.

Zato zahvalimo partneru kad nam kaže nešto ružno i podijeli s nama najljuću nevolju sa dna duše, izrazi ono najotrovnije iz sebe. Ako ga tada možemo voljeti, to znači - voljeti osobu. Pobjegnemo li ljubavnici ostajemo u kaosu starog mozga gdje vladaju sile iskonskih nagona i bura neobuzdanih čuvstava. Sve to se brzo istroši i izblijedi, i bez ljubavi prema osobi nema sretne niti stabilne budućnosti.

Zato ne žalimo zbog kredita, režija, tereta djece, dugova, bolesti, svađa, uvreda, boli i svih tegoba. To je križ - to znači patnja koju treba prigrliti - ne mazohistički uživajući nego racionalno neutralizirajući idilu čuvstvene povezanosti, kako bi kao produkt na svjetlo dana izišla - ljubav prema osobi. Emocije tu ljubav zamagljuju, onemogućuju duboki uvid u nju i s vremenom se ona zaboravi. Tada je sasvim razumljivo da čovjek traži izlaz iz nevolje u tuđem zagrljaju - jer jedino vidi tu psihofizičku razinu, a ne klanja se tajni osobe, dubokoj i tajanstvenoj, nedokučivoj i sasvim univerzalno jedinstvenoj.

Voljeti osobu znači prigrliti njezin jad, nemogućnost u očaju da se nosi sa svojom nevoljom, malodušnost, deprimiranost, priznati joj pravo na tugu, na bijes, na strah i zabrinutost, pa i na gađenje i mržnju prema vama. Sve je to emotivna sfera, osoba vas i dalje može voljeti, a sigurno će vas voljeti još više ako ste u stanju slušanjem, podrškom i vjerovanjem primiti taj njen tegobni teret i muku ogorčenosti ružnom stranom života.

Druga strana medalje ljubavi koja se sastoji u teretu svakodnevnih briga nije zmaj od kojeg valja pobjeći nego upravo - poziv na ljubav. Na ljubav prema osobi, neizmjerno vrijednoj, apsolutno neponovljivoj, divnoj tajni s kojom imamo čast i priliku biti najintimnije povezani. Lako je voljeti nekoga tko je lijep, vedar, nasmijan i rado nas ljubi - to je lako i nema neku trajnu vrijednost jer blijedi pred naletom prvih ozbiljnijih nevolja. Ali ako ste u stanju prigrliti turobnost, nevoljnost i prezir koju dobivate i unatoč tome bezrezervno i postojano voljeti osobu, dakle u stanju ste razdvojiti emocije od osobe same i vaša ljubav je tada istinska, prava i trajna. Nema tih nevolja koje će nagristi ljubav prema osobi, dok se čuvstvena ljubav lako uzdrma, naruši i na kraju izgubi.

Zato treba zahvaliti za sav jad koji ste dobili od partnera. Svaki teški osjećaj, svaku mrvu prezira i svaku gorku kap mržnje. Svrha im je da vas - osvijeste, da vam isperu oči od mulja psihofizičke stvarnosti pojavnog svijeta, na kraju da vas približe sebi i pomognu da u sebi otkrijete ljubav prema osobi, tu osobnu, neslomljivu, postojanu i kristalno čistu ljubav. Samo lijepa strana čuvstvene povezanosti onemogućuje uvid, i niti dajete sebe niti volite osobu, volite zdravlje, emocije i ljepotu dok su tu, a kada izblijede odbacujete i osobu.

Sve je baš kako treba biti

ponedjeljak , 19.05.2014.

Nema mjesta ljutnji, možda samo malo tuge i zerica ljubomore. Zašto da se ljutim na nju jer ne želi na savjetovanje? Njoj je to preteško, preneugodno, prebolno, i OVOG ČASA ne vidi rješenje, perspektivu, viziju, cilj, svrhu. Mi kao sretan par trenutno nismo u njenom svijetu kvalitete i zato ne vidi potrebu niti ima želju ići.

Ponekad je za stvari koje su važne u životu potrebno uložiti trud i vrijeme, pretrpjeti žrtvu i izdržati nelagodu. Razmaženo derište koje se povodi samo za svojim trenutnim osjećajem i nije u stanju vidjeti širu sliku, staviti stvari u perspektivu i procijeniti za što se vrijedi potruditi - nije osoba s kakvom ja želim biti u ljubavnoj vezi. Takva će na prvu nevolju npr besparicu - napustiti me i otići drugom sponzoru grijati krevet. U nevolji mi neće biti utočište kakvo želim nego će me takva egocentrična spodoba napustiti nek se sam patim.

Analogno je s psihoterapijom - sama disciplina i strpljenje u dogovaranju termina i dolascima već je pola posla. Ako to niste u stanju, nema psihoterapije pa tako niti njezinog blagotvornog učinka. Ako netko nije u stanju bračnim savjetovanjem pokušati spasiti brak jer je nestrpljiv, nediscipliniran i impulzivan, takva osoba niti nije za taj konkretan brak jer bi te osobine bile velika smetnja, konkretno meni jer ja se s tim više ne bih mogao nositi.

Tak da je sve na svom mjestu. Brak je jako važan ako ne i najvažniji odnos. Prelazi se preko mnogih stvari, malih i velikih, i sačuva brak jer se to procjeni vrijednijim od rastanka. Ali za spasiti brak u krizi potreban je rad, trud i napor. Potrebno je moći hipotetički misliti što je jedna od vrijednosti urbanizacije i obrazovanja, dok neobrazovani seljak ne zna hipotetički misliti. Ako je to njezin mentalni sklop - ne bih, hvala, što dalje od nje, takva osoba mi ne treba. Dakle - osoba s kakvom želim biti je odrasla, zrela, odgovorna, požrtvovna, cijeni brak i zna hipotetički razmišljati te u ponašanju nije impulzivna niti se povodi za trenutnim osjećajima, racionalno razmišlja i razborita je. Takva jedino i može proći savjetovanje, a s onom koja ne može - niti ne želim brak.

Tak da je sve baš onako kako i treba biti. Ili će se skupiti snage i proći savjetovanje, i tako možda spasiti brak a možda i ne. A ako volje za savjetovanje ne bude - brak se neće spasiti nikako. Jedino je moguće ponekad pasti kad nagrize samoća i stvoriti privid bliskosti u ljubavnom zagrljaju - ali tako će emocionalna bol neminovnog rastanka samo rasti i jačati dok se na kraju ne pretvori u zvijer i pojede sve što je dobro.

Postoji par kritičnih, indikativnih pitanja, koja sve određuju:
1. Brak joj jest ili nije važan?
2. Impulzivna je ili razborita - presudna je trenutna nelagoda ili može staviti stvari u perspektivu?
3. U stanju je samo biti praktična ili zna hipotetički misliti?

Ukoliko se savjetovanje pokaže svrsishodnim, dobar rezultat bi bio
1. Razrješavanje njene emotivna hladnoće i nedostupnosti - ili je postojao netko drugi tkoj ju je emotivno okupirao, pa ću sada biti ja na tom mjestu, gdje i pripadam - to bi bilo manje zlo, ili je to njen način ponašanja i držanja i nešto njoj sasvim prirodno i normalno - ako se to ne može promijeniti budućnosti nema.
2. Razgovor - osnovni, temeljni alat - dosad nije bio prakticiran i bio je percipiran kao psihičko maltretiranje. Potrebno je obostrano usvojiti aksiom da se tolerira loš dan do loš tjedan, ali sve više od toga bez partnerskog razgovora je previše. Razgovor mora postati esencijalni, temeljni alat komunikacije.

Razvod i tuga

subota , 17.05.2014.

Razvod donosi popratnu pojavu koju je teško izdržati, koju ljudi pokušavaju ublažiti i smiriti u dodirima i poljupcima novog partnera, u alkoholu, cigaretama i tabletama, a neki ju čak ističu kao pouzdan znak da se ne treba razvoditi jer taj osjećaj nitko ne voli, a to je - TUGA

Novi sex privremeno će pomoći ali dugoročno će otežati situaciju, baš poput droge. Tugu ipak treba prvo priznati - sebi, a potom i svijetu, pa možda čak i bivšem partneru iako je to diskutabilno. U svakom slučaju sebi, psihoterapeutu i bliskim ljudima. Oni nam neće dati recepte ni rješenja, nego nam pomoći tako da nas saslušaju, i daju nam podršku, ohrabrenje i prijateljsko priznavanje našeg prava da se tako osjećamo.

Tegobne tuge želeći se riješiti pribjegava se nerijetko i vraćanju na staro, pouzdano i provjereno tlo - u ljubavni zagrljaj bivšem. Ali to je još i gore nego novi zagrljaj - jer da je štimalo ne bi se razvodili, zar ne? Povratak u stari znani topli zagrljaj vraća nas u prošlost i negira dobru odluku o razvodu, crpi snagu za njeno provođenje u djelo i stvara kaos u konfuziji osjećaja.

Tugu treba odraditi. Razvod je emotivno težak poput smrtnog slučaja, ako ne i teži - jer dodatno ga otežava vječno tinjajući plamičak nade u povratak. Otkad mi je otac umro puno puta sam sanjao da je ipak živ i da je sve to neka greška - što je bio odraz moje nemoći da razriješim tugu. No kad sam se probudio shvatio sam da nade nema, da je to konačno i da se s tim valja pomiriti. S razvodom se valjda zbog ipak evidentne nekonačnosti jer nikad se ne zna kuda će nas život dovesti čovjek nikad do kraja ne pomiri. Kontakti postoje uvijek, oko djece i financija, i stalno podsjećaju na nekadašnju sreću i ljubav. Zato je jako i iznimno teško svladati i razriješiti tugu znog razvoda.

No 6-12 mjeseci je zdravi normalni rok u kojem se to treba dogoditi. Sve nakon toga bila bi depresija i očaj - gubljenje vremena u ovom kratkom životu. Tuga zna postati pretešla, stvara tupost i emotivnu prazninu, a ne može ju popuniti nitko nego - ja sam. Pisanje, pjesme, glazba, knjige, kazalište, jogging i prijatelji - to su načini za skupiti komadiće sebe i krenuti dalje. Tuga će nestati i nakon kiše dolazi sunce - samo treba izdržati bol, težinu i jad. Bit će bolje, ali za to treba vremena.

Strah & disciplina

utorak , 13.05.2014.

Strah je loš, a nerijetko se boreći protiv njega borimo protiv - discipline, koja je dobra.

Jer u odgojnim metodama mnogih roditelja dominira pokušaj da se disciplina postigne - strahom. I onda se dijete kad emocionalno sazrije pokušava riješiti tog otrovnog usađenog straha - ali na krivi način, jer to biva nediciplinom. Disciplina je vrijednost, za nju se valja pomučiti i žrtvovati, samokontrolirati, potruditi. Treba uložiti trud da bi se izgradila samodisciplina. No ako je ona simbiozom vezana uz strah to je gadna veza. Jer pucajući u strah - ubijamo disciplinu. Borba prottiv straha je zdrava i konstruktivna, a protiv discipline nezdrava i destruktivna.

Konkretno, dijete koje biva disciplinirano strahom kasnije kroz vlastitu nediscipliniranost protestira protiv tog straha koji mu otežava život. Bilo da se radi o promiskuitettu, neodgovornom seksualnom ponašanju, delikventnosti, sklonosti alkoholu i drogama - sve su to mladenački protesti koji su usmjereni protiv - straha, jer on je destruktivan, otrovan, sputavajući i valja ga se riješiti.

Korisno je stoga ako se uspije razdvojiti strah od discipline. Riješiti se straha a zadržati i unaprijediti samodisciplinu - to je pravi put. Disciplina protkana strahom nije prava disciplina - to je frustracija, nezadovoljstvo, čemer i jad. To je trajno nezadovoljstvo sobom - jer strah opterećuje i guši, ne može bojažljiv čovjek biti stabilan niti zadovoljan sobom, ali isto tako niti nediscipliniran čovjek ne može imati dovoljno samopouzdanja. Disciplina dolazi iznutra, to je unutarnja motivacija koja je jaka, dok je strah generiran prijetnjom izvana, i to je vanjska motivacija, koja je slaba.

Taboo (Mali ivica IV)

Mali Ivica odrastao je s pregrštom taboo tema.
Za svaki taboo nalazimo vlastiti osebujni način izražavanja - u suštini zapravo se radi o borbi protiv taboo-a, o slamanju tabooa na svoj jedinstveni način.

Taboo Nr. I - Sex
Jedna od njih je naravno - sex. Sjeća se kako je njegov stari krstio njegovor prvo seksualno iskustvo. Vratio se mali 17-godišnji napaljenko s mora i prepričavajući roditeljima kako se proveo ponosno spomene kako su dečki i cure spavali - u istoj sobi. Naivan kakav jest, prostodušan i dobronamjeran mislio je da je to nešto važno i da s roditeljima može o tome porazgovarati, ne sasvim otvoreno i eksplicitno ali da ih barem može informirati neka znaju da je njihov sin, je li, stasao za neke stvari. no prvo se mama namršila strogo ga zapitavši je li njihovo ponašanje bilo u nekim vjerskim okvirima budući da su spavali zajedno s curama!? To pitanje sadržavalo je prigoravaranje, okrivljavanje, posramljivanje, zgražanje, kritiziranje i gnušanje - sve je to Mali ivica dobro upio i time formirao svoj emocionalni stav prema sexu kao nečem sramotnom, grešnom, ružnom i odbojnom. Otac je pridodao ulje na vatru još konkretnijim pitanjem - Je li to ponašanje bilo bez grijeha? Mali Ivica osjetio se izdanim, razotkrivenim, raskrinkanim. Tek 22 godine kasnije pogledat će plesnu predstavu Taboo koja razotkriva o čemu je riječ - nije on loš, nije u njemu problem, problem je taboo. Taboo guši ljepotu života, otvorenu komunikaciju, sve što je sveto, vrijedno i lijepo. Taboo je toliko podmukao da krivnjom truje doborćudne naivčine poput Malog Ivice nabijajući im osjećaj srama i stvarajući autopredsrasudu da su loši, da ne vrijede, da su nedisciplinirani
Borba kroz samoizražavanje: Nekontroliranje nagona, instiktivno i impulzivno ponašanje, neodgovoran seksualni život. Sex bez kontracepcije, uključujući partnerice koje vrlo slabo ili nikako ne poznaje, ulijetanje u brak zbog neplanirane trudnoće, začeće djece kao plodova nediscipline i instantne gratifikacije snažnog poriva. Ulijetanje u sexualne veze na brzinu i olako, uz napadno forsiranje kao da će sutra umrijeti. Konflikt između krutog skupa moralnih pravila kao vanjske motivacije i unutarnje motivacije za samoizražavanjem i zdravim emotivno-seksualnim životom. Primarni princip ponašanja je poriv - nema unutarnje motivacije i izgrađenog sustava vrijednosti u kojem je ovaladavanje porivom poželjno, dobro i korisno, nego samo kruta vanjska pravila (zapovjedi) koje poriv potiskuju, omalovažavaju i osramoćuju, a ovladavanje njime strogo propovijedaju kao obavezu, naredbu, jedini pravi put. Nelagoda i sram za razgovor o sexu, općenito ili o detaljima. Izbjegavanje otvorenog razgovora o kontracepciji ili samozadovoljavanju. Uopće u partnerskom odnosu o sexu se ne razgovara jer je to - taboo. Ne usudi se direktno tražiti što bi želio i što voli, što ga zadovoljava, jedino indirektno, usputno, uz krivnju i sram ili puzajući i moljakajući za malo milosti. Boji se da će njegove želje biti ismijane i odbijene, zato je sputan i zapreten.Gađenje prema nekim oblicima sexa i nekim pozama



Taboo Nr. II - Religija
Temeljni aksim je da se mora u crkvu, tu nema rasprave. svi koji ne idu u crkvu - prijatelji, rodbina ili partneri - ne valjaju i loši su te će gorjeti u paklu. STRAH od grijeha i vječne kazne bio je doduše pokušaj discipliniranja, ali to se izjalovilo jer je strah ostao, a disciplina se nije razvila. Inzistiralo se na moraiziranju, a pritom moral u svojoj biti - ustrajnost, volja za borbu, neslomljivost i upornost - nije usađen
Borba kroz samoizražavanje: Totalna nedisciplina, inat, protest protiv tog skupa normi i pravila s kojima se nikad nije saživio. Udaljavanje od crkve Mali Ivica je doživio kao prosvjetljenje, olakšanje, skidanje okova i napokon dozvolu za opušteni i ležerni način života. Sav je kaotičan, neorganiziran, odgađa do beskraja stvari koje se moraju obaviti - dakle moralno je na niskom nivou Ljutnja na svakoga tko blati crkvu i drugačije misli, osjećaj krivnje zbog toga. Strah od crkve i popova, od gorenja u paklu, da ne bih nešto zgriješio (barem po danu)

Taboo Nr. III - Ljubav
Nikada se nije smjelo pričati o temi 'Kako je tata upoznao mamu'. To je bila taboo tema. Okolnosti su nejasne, odgovaralo se mutno i šaljivo - ali nikada otvoreno, direktno od roditelja Mali Ivica to nije čuo, nego samo od tete. Dakle - ljubav je nešto sramotno, o tom se ne priča, ona služi za prokreaciju, to je nepromjenjivi aksiom dok nas smrt ne rastavi. Zbog nje se treba osjećati krivim, posramljenim - to je poruka koju je Mali Ivica upio u djetinjstvu , u roditeljskom domu.
Borba kroz samoizražavanje:Ljubav se desiti mora, ne mogu ja ništa da bih to kontrolirao, samo se trebam prepustiti. I onda je tako je kako je, ali to se ne može dok nas smrt ne rastavi nikad promijeniti. O njoj se ne priča, ona je samo usputna i nevažna pojava, koja služi višim ciljevima. O svojim snažnim i intenzivnim osjećajima ljubavi se ne progovara, osim kroz pjesmu ili pisanje, ali oni su taboo tema.
Strah od zbližavanja
Ne trudi se oko ljubavi jer ona je previše nedodirljiva i tabuizirana pa ne može o njoj razgovarati - o problemima, granicama, da se razvija i raste. To je taboo, samo se pasivno i inertno podrazumjevajući živi i pusti da te nosi bujica jer sve je to ionako dok nas smrt ne rastavi. Usuđuje se osjećati ali ne i verbalizirati frustracije ni nezadovoljstva koji se guraju pod tepih.

Taboo Nr. IV - Ranjivost
Otac se kao mladić odlučio za život u celibatu, pa se 10 godina poslije - predomislio. Kad je upoznao mamu Malog Ivice - ali o tom se ne smije govoriti. On je o tome govorio samo racionalno i logički, prezentirajući svoju presavršenu moć upravljanja svojim životom, naglašavajući razboritost i logičan redoslijed u donošenju odluka - zna se pobogu što je čemu prethodilo. Ali ranjivost koja ga izbacila iz kolotečine nikada nije spominjao.
Borba kroz samoizražavanje: Uvijek se glumata jakog i nepobjedivog Supermena, ranjivost je sramotna ljaga i taboo kojeg treba skrivati i sramiti ga se, nad kojim se treba zgražati i osjećati zbog njega cijeloživotnu krivnju i gristi se u sebi. Strah od bliskosti zbog mogućeg osjećaja povrijeđenosti. Krivnja, sram i samoprijegor ako nešto pogriješim, krivo napravim, sfušam.


Općenito, taboo-a se valja riješiti verbaliziranjem. Sav emotivni balast kojeg taboo tema nosi sa sobom mora se rastopiti verbalno - tada će se osloboditi okova i moći će se biti više čovjek, izraziti se. Ako mi je neugodno - trebam reći neugodno mi je, sramim se, ako me nešto ljuti - to me ljuti, ako se nečeg bojim - strah me je, a ko mi se nešto gadi - gadi mi se to. Potrebno je izreći drugoj osobi kroz verbalnu komunikaciju sadržaj tih emocija koje me sputavaju da bi se raskrinkao taboo.

Da zablista u onom u čemu je jak

petak , 09.05.2014.

Talenti su put do samopouzdanja. Oni su putokazi do onog sigurnog mjesta, gdje osjećam da sam zablistao u onom u čemu sam jak, da sam realizirao svoju životnu misiju.

Afinitet slijedi talent. Svi imamo afinitet prema samopouzdanju. Dakle ono za što sam stvoren, ono što radim s lakoćom, spontano i kvalitetno - to sam ja. To je izvor mojeg samopouzdanja. Također je važno znati i svoja ograničenja, manjkavosti, i prihvatiti ih. Ono u čemu sam slab ne valja forsirati nego prihvatiti i pomiriti se s tim. Iz poznavanja samog sebe slijedi samopouzdanje. Sebe volimo onoliko koliko se dobro poznajemo.

Zato je pravo pitanje koliko sam u životu (is)koristiio svoje talente. Ako nisam - promašio sam život. Bez obzira na bilo što - mišljenje roditelja, supružnika, djece, društva, ikoga u svemiru - treba uvijek slijediti sebe i brusiti ono u čemu sam jak.

Umjetnost je put prema Bogu? Da - prema samom sebi, jer Božja slika je u svakom od nas. Sve što nas približava sebi to je pravi put. TALENTI su ono što nas povezuje s Božanskom idejom stvaranja, s materijalom od kojeg smo stvoreni.

Gitara je moj život. Volim svirati, to sam pravi ja.
Pjevanje bih još izbrusio - ali i ovako je dobro. Što dublje iz duše pjevam, to se bolje izražavam, to sam više AUTENTIČAN.
Volim pisati, to je moja strast
Volim pisati pjesme - to sam nedavno otkrio.
Fasciniranost školom rodila je u meni veliki afinitet prema podučavanju - volim podučavati, to me ispunjava i veseli.
Volim matematiku - u kombinaciji s podučavanjem.
Volim čitati beletristiku, obožavam klasike Tolstoja, Dostojevskog, Flauberta, Goethea, i lud sam za krimićima Agathe Crhristie.
Volim pisati recenzije umjetničkih djela - kazališnih predstava, filmova, serija, knjiga, pjesama...
Volim prikupljati mudre citate - aforizme, misli, izreke, poslovice....

Ono što volimo, u čemu uživamo - glazbeni ukus, afiniteti ... - to nije podložno ničijoj recenziji. Ja sam autoritet koji prosuđuje može li mi se to sviđati, je li to OK, prihvatljivo, dobro, ..... nema tog kriterija niti mišljenja koje bi to osporilo. Niti ikome to moram dokazivati niti argumentirati. To je kao da se opravdavam što sam živ - jer to u čemu uživam je odraz samoga mene, mojih talenata, to me približava, vraća samome sebi.....i onaj tko radi uistinu ono što voli živi ispunjnim životom.

Politička škola VIII & Kurvini sinovi X

utorak , 06.05.2014.

U hrvatskom društvu, tranzicijsko postkomunističkoj mješavini svega i svačega, događa se raslojavanje i diferencijacija banditskog ratovanja kurvinih sinova i izrastanje mladog građanskog društva. Retorika kurvinih sinova koju su 'gradile' i 'izgradile' dvije generacije - a u susštini radi se o barbarizmu, destrukkciji civilizacije i vraćanje na plemenska pravila s kultom poglavice i dekapitacijom zbog krivog pogleda biva polako ali sigurno zamijenjena višestranačkim građanskim društvom, u kojem svoje mjesto ima i crkva kao i ostale institucije građanskog društva koje su nakon drugog svjetskog rata od strane Partije udarene, napadnute i uglavnom razorene.

Stoga je od suštinskog značaja danas shvatiti da biti socijaldemokrat ili pripadnik SDP-a u Hrvatskoj ne povlači odmah jedan zaključak, a biti nacionalist ili član HDz-a drugi. Jedni bi rekli da su kurvni sinovi u redovima jednih, a drugi da su u redovima drugih, no niti je istina jedno niti drugo. Iako su izrasli u redovima komunista, danas su kurvini sinovi - sve malobrojniji i rijeđi, sve tiši i izopćeniji, te sve više ignorirani i šikanirani, a sve to s pravo i po zaslugama - posvuda, raspoređeni ali ne strateški jer strategiju više nemaju budući da je internacionala mrtvija od Berlinskog zidova, ma koliko se Kuba, Kina ili Sjeverna Koreja još s time ne pomirili. Zveckanje oružjem kad su gladni uostalom sasvim je očekivani i predvidivi korak silama Zapada.



Naše mlado građansko društvo u kojem tek stasa prva generacija jest europsko, civilizirano, zapadno, dominantno katoličko, otvoreno, liberalno, s HDZ-om i SDP-om kao dvije glavne političke stranke, konzervativcima i socijdemokratima, sa slobodom izbora vjeronauka u školi a isto tako i građanskog odgoja. To je društvo u kojem se politička retorika i konfontacija ne poistovjećuje s vandalizmom niti osobnim vrijeđanjem, niti se ide duboko u kolturološke vrijednosti niti društvene norme jer se u strateškim odrednicama - opće dobro hrvatskog građanina, visoki standard, kvalitetna radna etika, produktivnost, efikasnost, bogatsvko, blagostanje, sloboda govora i tiska, indvidualizam, civilizacijska pripadnost hrvatskog društva zapadnoj Europi - sve stranke slažu. Ne slažu se - što je zdravo, prirodno i nužno u višestranačkom društvu - u metodama i načinu postizanja tih ciljeva, i tu se vodi politička borba, ali ne rat kakvog su vodili kurvini sinovi nego zdravo sukobljavanje na verbalnoj razini, a račun se plaća građanima na izborima. MOžda je opis ovog društva pomalo futuristički, ali prije ili kasnije to je Hrvatska.

Mali ivica III

Može on lagati sebe i druge, ali istina polako izbija na vidjelo: Mali Ivica se zaljubljuje. Obuzima ga ta nebeska nenadvisiva sila Amorove strelice koja ga je pogodila, ta žena drži njegovo srce na dlanu, nedostaje mu sve više, samo bi bio s njom i s njom, Mali Ivica gubi glavu!!!

Mali Ivica je bio zbunjen i palio je jednu cigaretu za drugom kako bi barem donekle primirio svoju emotivnu prenapetost, uzbuđenost, nadraženost, iziritiranost i uzburkanost. Voli li ju? Ljubi li ju? Smije li to? Je li to dobro? Ili loše za njega? Je li to normalno? Moralno? Etično? Ili poetično ha-ha-haaa....Mali Ivica sasvim je prošviko. Pričao je s njom do dugo u noć kad se nisu mogli vidjeti, po 5 sati zagovora s njom bio je standard. A kad je bio s njom.....
...E to je bila noć. Lijepa ljubavna noć, ništa posebno niti za memoare, ali sasvim osobito, nježno, direktno i otvoreno iskazivanje uzajamne pripadnosti i sljubljivanje u onoj neponovljivoj čari i toplini čuvstvene ljubavi. Vratit ćemo se na tu noć - jer ona Malog Ivicu zbunjuje, to je evidentno.

Ali palio je jednu cigaretu za drugom dok ih nije bacio jer - posložile su mu se kockice u glavi. Bacio je cigarete jer su mu nove spoznaje donijele emotivnu sređenost i smirenost. I ona mu je pomogla – naučila ga je da ili mora prihvatiti situaciju ili ju mijenjati da bi bio u miru s njom. Također ga je naučila da nije bitno što te iščaši i zbaci iz takta nego koliko ti vremena treba da se vratiš u normalu. Dvije vrlo duboke i mudre ideje, koje je brzo usvojio i prihvatio. I treća – da treba pustiti i vidjeti kako će se stvar razvijati, bez opterećivanja što je kako je i kuda to sve vodi – dok je lijepo teba uživati i poustiti se. Spoznao je da mu stabilnost i sigurnost donosi život iz dana u dan - koji je proživljen kvalitetno. Lijepo mu je s njom, voli što ju voli i ona njega, drago mu je da ju ima i sretan je. Što će iz svega toga biti, ako se za neko vrijeme sve raspadne - ne, neće to biti gubitak vremena, to će biti samo daljnji rast i razvoj, učenje i izgradnja mudrosti iz iskustva. Lijepo mu je, smiren je i puno stabilnija i čvršća je osoba, ovako emotivno ispunjen čarima čuvstvene ljubavi - pa nije li to najljepši dar u čovjekovu životu? Ne bi li svaki par trebao žudjeti jedno za drugim i izgarati u uzajamnoj strasti kada napokon ukradu malo vremena da se vide? Možda bi možda ne bi - no Mali ivica svakako je oduvijek u sebi osjećao snažan poriv i nesavladivu želju da bude polovica upravo takvog para. I sada to ima - stoga si neće kvariti zadovoljstvo i sreću, prepustit će se i uživati, dok ide - ide.

Ako bi se pak želio komplicirati život kako je navikao - zapitao bi se što treba zaključiti iz njihove prve i - zasad jedine - noći? Iz prvog -i zasad jedinog - seksualnog sjedinjavanja? Obasula ga je iskrenim komplimentiranjem, dok je on bio isuviše samokritičan, nesiguran, zbunjen i na kraju čak i depresivan. Udarilo ga je sve to, nakon 16 godina hladnog propalog braka nije više bio siguran kaj da dela u toj situaciji, kak izgleda gola žena - e da, prava živa gola žena a ne fiktivna lutkica s naslovne satrane kakvu 'ševe odlikaši' - zaboravio je kako izgleda realni seks a ne onaj u mašti. I s realnošću je bio - kao što je i očekivano - razočaran. Zadnjih mjeseci obasipao je i - bar je tako mislio - 'častio' samog sebe slikama golih ljepotica s Playbojevog bazena, erotskim filmovima u kojima isklesane ljepotice ispunjavaju sve muške mokre snove. To je postavilo standard ljepote, kojemu je u realnom životu jako teško ako ne i nemoguće udovoljiti. Realna tijela realnih žena su nesavršena - ali osjetio je Mali Ivica da je ženski dodir nemjerljivo bolji od najbolje fantazije. Kada ga žena zadovolji to je puno prikladnije i prirodnije nego kad to učini Desanka potpomognuta slikama ili filmovima. Nemjerljivo!

No Mali Ivica bio je ipak suviše osupnut nakon tog čina, pa i za vrijeme njega da nikako ne može reći da je zadovoljan svojim ponašanjem u svemu tome. Zamjera si. Zamjera sebi puno toga. Prvo, nikako da se pokrene i preuzme inicijativu nego je ona morala sve pokrenuti. Onda ima osjećaj da se nije znao smiriti i malo ljuljati u jednoj pozi nego je nekoliko puta tražio promjenu. Samim fizičkim dijelom svog nastupa je zadovoljan jer erekcija nije došla u pitanje - no nekako je s potcjenjivačkim razočaranjem gledao i doživljavao njezino tijelo - zatrovan mitovima o komadima kakve ševe odlikaši. Sutradan je rekao frendu da joj se neće niti javiti - no kako je ona tu preuzela inicijativu ipak je nastavio komunikaciju koja je dalje odvela i zbližili su se.

Sada je želi. Jako je želi - ali osjeća potrebu da otvoreno ali delikatno, krajnje pažljivo i nježno s njom porazgovara o njihovoj prvoj noći - zasad jedinoj, možda i zauvijek jedinoj – i onome što je proživljavao tih trenutaka. Lomio se od toga da ode, da odbije seks s njom jer nije osjećao dovoljnu napaljenost iznutra uživo – ne preko telefonskog razgovora, jer njeno tijelo nije poput onih iz Playboya, jer faktički prvi puta nakon 16 godina nije to sam tak. Ne bi ju želio povrijediti ni baciti ljagu na njezin dojam o tome koji je odličan – ali opet dijelom sebe osjeća da i nju to opterećuje. Sjetivši se iskustva s Natašom – u prvoj noći Mali Ivica se mrštio jer je smatrao da ga je ona zaskočila i prijevremeno se upustila s njim u intimno povezivanje koje on zapravo nije želio. To njegovo mrštenje dugo ih je obojeopterećivalo, pa čak i prouzrokovalo svađu za 3-4 mjeseca – jer iako jesu o tome otvoreno popričali nikad to nisu dokraja riješili. Sada ne želi riskirati i gurati stvari pod tepih. Želi sve otvoreno razjasniti. Prvo je ta njihova prva noć, drugo je tema njegovih pjesama koja ga je izbacila iz takta.

Monogamija

nedjelja , 04.05.2014.

Čovjek je po naravi monogaman - jedan partner dovoljan je za ispunjeni emotivno-seksualni život.
Prihvatimo li ovo kao aksiom, možemo na tome nešto izgraditi

1-Samopouzdanje je potrebno da bi se ušlo 'u taj rizik' i svoje srce povjerilo jednoj, odabranoj, osobi, svom ljubavnom paru. Jer ako nas iznevjeri, što nije nemoguće, patit ćemo i ostati sami. Stoga se nameće kao osigurač rješenje da ih imamo više paralelno - da ne bismo bili uzdrmani previše tim udarcem. Ali ako je tako, to samo znači da nemamo dovoljno samopouzdanja i vjere u sebe da možemo ostati sami sa sobom nakon prekida, niti da možemo uložiti napor i energiju u izgradnju dobre i stabilne ljubavne veze.

2-Ako smo u vezi koja ne valja, da bi ju se okončalo i ušlo u eventualnu novu vezu, potrebno je samopouzdanje. S manjkom samopouzdanja voziti ćemo na dva kolosijeka - privremeno, jer trajno nije niti moguće - sve dok nas ne otkriju. Primjerice, i to može evoluirati - jednom ćemo očijukati i dogovarati ljubakanje želeći sve to odigrati potiho sastrane, drugi puta ćemo direktno priznati partneru i doživjeti atomski udar, a treći put - treća sreća - okončat ćemo zauvijek ljubavni odnos u kojem jesmo prije nego uđemo u eventualnu novu vezu. Tri koraka - tri stupnja evolucije, od nižeg prema višem samopouzdanju

3-Ako ljubavna veza dođe u krizu potrebno je samopouzdanje da bi se potrudilo očuvati ljubav i prevladati krizu. Oni koji nemaju samopouzdanja bježe ud ruge veze i napuštaje partnera koji tone sam. E sad - svatko ima svoj prag tolerancije. Potrebno je imati prije svega samopouzdanje da bi se izrazilo nezadovoljstvo u vezi te iskazalo svoju viziju dobre veze. Ako se nešto godinama ponavlja kao vapaj ili molba, a druga strana to sustavno i hladno odbija, ako se druga strana drži nedodirljivom i emotivno nedostupnom ne kroz tjedan nit mjesec dana nego godinama - tada je izaći iz takve veze direktno proporcionalno samopouzdanju

4-Ako se ne radi o moralno slomljenim ženama, one u poligamnom odnosu ne znaju jedna za drugu. To znači da se takav odnos mora temeljiti na kontinuiranom i stalnom laganju. Onaj koji laže svaki dan, uporno i stalno, nema samopouzdanja i nije osoba na koju se možemo osloniti, kad se nešto dogovorimo da to tako i bude. Dakle još jedan dokaz da je poligamija za one koji nemaju muda, ne za one sa samopouzdanjem.

Politička škola VII

subota , 03.05.2014.

Već je rečeno, politika se nikad ne provodi izravno, to su one nevidljive niti koje vežu pripadnike iste neformalne političke skupine (kao što je politička struja unutar tvrtke) ili pak one formalne (političke stranke). Politika se sastoji u veličanju objektivnih vrijednosti kada nam to ide u prilog, i kritiziranju objektivno loših stvari kada nam to odgovara - kada to odgovara politici koju provodimo.

Tako će tipično politički obojene izjave biti "može i iz vaših redova biti nema frke - ako je sposoban. Ne gledam na stranačku boju nego na kvalitete. " Stvar je politike opravdati odabir, istaknuti ono što nam ide u prilog - dakle prednosti naših i mane njihovih. Politika se ne vodi otvoreno - ne gura se boja svima pred nos nego se isticanjem objektivnih činjenica u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način itd postiže politička naklonjenost. Retorika politike je pozivanje na opće vrijednosti da bi se postigla konkretna korist - ako je npr. naš čovjek inženjer isticati velikane s faksa iz povijesti, ugled u svijetu i vrhunske profesore, uz neizostavno uokvirivanje situacije da su baš te stvari potrebne za tu poziciju.

Autorizacija i indentitet

Kako se legitimirati?
Je li nužno legitimirati svaku osobu s kojom kontaktiramo u nekom kontekstu ili je dovoljno pouzdati se u svoju intuiciju, unutarnji glas i čitati znakove?
Reputacija je bitna, ono to nam drugi kojima vjerujemo kažu o nekome koga ne poznamo.

No pitanje je identiteta osobe s kojom imamo kontakt - kako znati je li identitet točan, te nadalje govori li nam osoba istinu?
Obrazovanje se mora nositi, da piše na čelu. Nije hrpa papira dokaz da sam ja diplomirao, ni diploma ni svjedožba - to mi mora pisati na čelu. Moram zračiti pouzdanošću, ulijevati povjerenje

Psihoterapeut koji ima označenu ordinaciju u centru grada nije dužan pokazati mi diplomu nego svojim radom dokazati svoju stručnost

Instruktor matematike koji podučava moje dijete mora biti častan i davati sigurnost kao osoba, nije potrebna hrpa dokaza o njegovoj stručnosti niti osobna iskaznica.

Kao agent za nekretnine, posvetit ću cijeli dan potencijalnom kupcu koji kaže da traži baš upravo stan u dijelu grada za koji sam ja zadužen - bez da mi pokaže torbu punu novaca niti izvadak sa svog tekućeg računa.

POVJERENJE je esencijalna poveznica među ljudima, dok je njegova suprotnost - PODOZRIVOST - indikacija psihičkog poremećaja temeljenog prije svega na tome da čovjek ne vjeruje samom sebi i svojoj vlastitoj prosudbi. Prva je pretpostavka imati povjerenje u samoga sebe, vjerovati sebi, a onda ako se vjeruje svojim procjenama - čitati neverbalne znakove, emocionalnu komunikaciju druge strane. Ne toliko što mi osoba govori, nego izraz lica, govor tijela, ton glasa, iščitati iz toga koliko je osoba ozbiljna, autentična, koje su joj stvarne namjere. Podozrivi ljudi ne vjeruju nikome pozivajući se na tezu 'Kako bi mogao znati?' i time ignorirajući potpuno relevantnost svoje prosudbe, važnost i težinu vjerovanja samom sebi.