Strah je loš, a nerijetko se boreći protiv njega borimo protiv - discipline, koja je dobra.
Jer u odgojnim metodama mnogih roditelja dominira pokušaj da se disciplina postigne - strahom. I onda se dijete kad emocionalno sazrije pokušava riješiti tog otrovnog usađenog straha - ali na krivi način, jer to biva nediciplinom. Disciplina je vrijednost, za nju se valja pomučiti i žrtvovati, samokontrolirati, potruditi. Treba uložiti trud da bi se izgradila samodisciplina. No ako je ona simbiozom vezana uz strah to je gadna veza. Jer pucajući u strah - ubijamo disciplinu. Borba prottiv straha je zdrava i konstruktivna, a protiv discipline nezdrava i destruktivna.
Konkretno, dijete koje biva disciplinirano strahom kasnije kroz vlastitu nediscipliniranost protestira protiv tog straha koji mu otežava život. Bilo da se radi o promiskuitettu, neodgovornom seksualnom ponašanju, delikventnosti, sklonosti alkoholu i drogama - sve su to mladenački protesti koji su usmjereni protiv - straha, jer on je destruktivan, otrovan, sputavajući i valja ga se riješiti.
Korisno je stoga ako se uspije razdvojiti strah od discipline. Riješiti se straha a zadržati i unaprijediti samodisciplinu - to je pravi put. Disciplina protkana strahom nije prava disciplina - to je frustracija, nezadovoljstvo, čemer i jad. To je trajno nezadovoljstvo sobom - jer strah opterećuje i guši, ne može bojažljiv čovjek biti stabilan niti zadovoljan sobom, ali isto tako niti nediscipliniran čovjek ne može imati dovoljno samopouzdanja. Disciplina dolazi iznutra, to je unutarnja motivacija koja je jaka, dok je strah generiran prijetnjom izvana, i to je vanjska motivacija, koja je slaba.