sve što ima kapu to je glava |
krava je za pašnjak |
Neću te uprtiti na krkače |
lakomost je kad velika kiša padne |
Svašta umem. |
Sad shvatam: |
Moje srce , ptica divljine, |
Osećam: nešto u meni raste |
uđe noću kroz prozor |
Postelja u tvom krevetu |
Nije naš zadatak u tome da se približimo jedno drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvoje smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedno s drugim već da saznamo jedno od drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna. |
Ljudsko biće je čudno. Ono toleriše samo ono što uspe da ukroti, uključujuci i sebi slične. Njemu treba da sve bude uređeno, propisano, razvrstano, razumno obrazloženo. Iskreno da ti kažem, čovek ne može da se obuzda. Prepušten samom sebi, on čini najgora dela. Iza toga se krije povelika doza oholosti. Čovek misli da je centar sveta, ali svet je tako ogroman, a on tako mali, i prvi se sasvim lepo obrće bez ovog drugog. Zaključak je bolan, pa čovek svoju frustraciju rešava tako što pod svoju vlast stavlja sve što ga okružuje. |
Da si preko puta i da sam drvo u |
Mislila sam da se svim ljudima bar jednom dnevno dešava da osećaju kako im se život svodi na neizrecivu i apsurdnu patnju, mada na njima, kao ni na meni, to saznanje nije ostavljalo nikakvih vidljivih tragova. I oni su, kao i ja, posle toga izlazili iz svojih kuća i koračali deklamujući iskreno svoju neiskrenu ulogu. Ta je misao potvđivala moje uverenje da su svi ljudi odreda dostojni sažaljenja, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što žive. |
Posle hiljadu godina, posle miliona misli, neću imati šta da kažem. Neću imati! |
Sećaš li se one nedelje? Posle ručka, nas dvoje smo se odvezli do jezera nadomak grada. Sa usamljenog splava smo skakali radujući se kao deca. Zatim smo se ljubili u vodi i dugo, dugo sam dodirivao tvoju glatku kožu. |
Svakoga jutra u pola sedam idem na trčanje. Da bih došao do terena na kom obavljam tu, telu najprimereniju jutarnju aktivnost, moram proći kroz groblje. Istrčavši lagano tri do četiri kilometra, nadisavši se svežeg vazduha, krvnim sudovima dotakavši život u njegovoj jedinoj istini, zajapuren, vraćam se nazad. Pošto lepe devojke u to vreme već kreću na svoje poslove i fakultete, uvek poželim da vidim da li mi je od vetra frizura potpuno uneređena. Jedino mesto na kom mogu to uz put da proverim jesu nadgrobne ploče od uglačanog crnog mermera. |
Divna dama sedi sama. Diva sama sa divana dim duvana oduvava.Oduvani dim duvana sa Dunavom razgovara.Do damara pepeljara, u pepelu uspomena.Oduvani dim duvana nad Dunavom dangubio, dan budio, dan dubio, sve kovrdže danu odenuo, ime danu nadenuo po kutiji cigareta.Ljutio se Dunav stari što za njega baš ne mari divna dama, diva sama sa divana.Kuća stara puna žara, samo dima niotkuda.Zašto gori, zašto puši, Drina, Zeta, Morava i Drava, a on samo dim nema, oduvanog dima od duvana, dima nema od Dunava. |
srce izdeljeno na parčiće |
Nit sam star, nit sam mlad |
Od praskozorja do sumraka, poslednjih godina XII veka, jedan leopard je gledao drvene daske i uspravne gvozdene šipke, žene i muškarce koji su se smenjivali, visok zid i, možda, mali popločani jarak pun suvog lišća. Nije znao, nije mogao znati da čezne za ljubavlju i surovošću i toplim uživanjem u komadanju i vetru s mirisom na divljač, ali nešto se u njemu gušilo i bunilo, te mu Bog progovori u snu: Živećeš i umrećeš u tom zatvoru, kako bi te čovek koga ja znam video određeni broj puta, da te ne bi zaboravio, i da bi tvoj lik stavio kao simbol u pesmu koja ima određeno mesto u potki vaseljene. Zatvoren si, ali najverovatnije ćeš dati jednu reč jednoj pesmi. Bog je, u snu, prosvetlio strašnu životinju, ona je shvatila njegove razloge i prihvatila taj usud, ali u njoj je ostalo samo nejasno mirenje sa sudbinom kada se probudila, odvažno neznanje, jer mašinerija sveta je veoma složena u odnosu na jednostavnost zveri. |
Čovek sa očima na vrh glave mogaše po ceo dan gledati u nebo i po celu noć razgovarati sa zvezdama.I zvezde mu ispričaše velike tajne za koje niko drugi ne znade. Ali čovek sa očima na vrh glave na zemlji beše kao dete. Ne mogavši da vidi put pred sobom, posrtao je i padao, a ljudi mu se smejahu i zadirkivahu ga. |
Prepirale se reči koja je od njih najrečitija. |
Jedna ruža u kororvu rasla, bujna ruža srcem negovana. Jedna ruža korov okitila, bela ruža suncem okupana. Jednoj ruži korov govorio:" Gle ružnoga stvora među nama!" Jadna ruža od tuge je svisla. |
Svi koji me vole |
Jedan je stalno tražio svoje korene, pogleda uprtog naniže, i kad ih je pronašao, video je da su oni duboki i čvrsto usađeni u zemlju. Pretvorio se u veliko šljivino drvo i davao je prekrasne bele cvetove koji su uvek obećavali rodnu godinu.Ali baš zato što su mu koreni bili duboki i čvrsto usađeni u zemlju bio je njima kao okovan i nije više mogao nigde da se pomeri, nego je ostao tako prikovan za zemlju, tu gde su mu bili koreni. |
Pleonazam je |
Reči su uvek sporije od istine. |
07.2012 (1)
08.2011 (1)
05.2011 (1)
03.2011 (1)
02.2011 (1)
07.2010 (1)
06.2010 (1)
05.2010 (2)
01.2010 (1)
10.2009 (1)
08.2009 (1)
07.2009 (2)
06.2009 (1)
05.2009 (2)
04.2009 (2)
02.2009 (1)
01.2009 (2)
12.2008 (9)
11.2008 (3)
10.2008 (5)
09.2008 (5)
08.2008 (1)
07.2008 (1)
06.2008 (5)
05.2008 (6)
04.2008 (13)
03.2008 (8)
02.2008 (10)
01.2008 (3)
12.2007 (9)
11.2007 (8)
10.2007 (13)
09.2007 (11)
08.2007 (15)
07.2007 (20)
06.2007 (9)
05.2007 (8)
04.2007 (11)
03.2007 (9)
02.2007 (15)
01.2007 (29)
12.2006 (25)
11.2006 (31)
10.2006 (36)
09.2006 (17)
08.2006 (10)
07.2006 (9)
06.2006 (11)