uđe noću kroz prozor
i sleti nam na jastuk
krila su joj
mekana topla
miluje naše glave
sanjamo
isti san
sjedinjeni
kao što nikada
nećemo biti
preko dana
krila joj svetle
od bezbroj snova
i trepere noseći
bezbroj milovanja
i sva lira je bljutava
dok se ne oseti
naša lira
je najlepša
dok spavamo
jedno kraj drugog
ne znajući za nju
možda je zato
najlepša
ili možda
jer je nikad
ne vidimo budni.
Boris Starešina
Post je objavljen 22.08.2005. u 20:33 sati.