nemiri

subota, 30.04.2005.

Requiem

Za one koji su koristili smelo
mogućnost umiranja
za one koji su
prekoračili preko svoga leša
za njihovu smrt
tako potrebnu protiv smrti
za one koji su sada jedno...
za one koji su se utopili
u vodama večnog sna
kao što umre sunce
u dnu dalekih pejzaža
zakopanih za one čije su reči
nikle iz zemlje ko lek i buna
neka pognu glave daleki suncokreti

Branko Miljković

- 21:33 - Komentari: (14) - Print - #

četvrtak, 28.04.2005.

Škorpion

Sedi škorpion na obali reke i hteo bi preći preko, ali ne može, kad doleti neki labud i sad ga škorpion počne moliti da ga prenese. Labud uporno odbija govoreći: "Neću te prenet, ti si zao, ubošćeš me i umreću", a škorpion ga, naravno, uverava da neće, jer, ako ga ubode, poginuće oboje, a to mu nije cilj. I labud napokon popusti, škorpion se popne na njega i lete oni preko reke kad škorpija ubode labuda. Umirući, labud ga pita: "Pa dobro, zašto si to uradio, znaš da ćemo sad oboje umreti..." A kaže škorpion: "Takav sam."

- 00:05 - Komentari: (13) - Print - #

srijeda, 27.04.2005.

Da bi male ljude video, čovek mora biti sasvim blizu njih, mora biti njihov savremenik, da bi se pak veliki ljudi videli, čovek mora stajati dalje od njihovog vremena, mora ih posmatrati iz daleka.Koliko je i koliko velikih ljudi živelo i umrlo neviđeno i neprimećeno od svojih savremenika, dok im mi danas spomenike podižemo.

Sv. Nikolaj Velimirović

- 00:44 - Komentari: (15) - Print - #

ponedjeljak, 25.04.2005.

Priča o jakom

Na jednom lancu, čvrsto vezani za ruke i za vrat, bila su dva robijaša, jedan jaki i jedan slabi.Slabi je mislio na ropstvo, i bio je tužan, a jaki je mislio na slobodu, i bio je vedar.Jaki je hreo nekoliko puta da jednim naponom pocepa gvožđe i pobegne, ali je to slabog davilo, krvavilo, usmrćivalo.
Jedne noći jaki je bdio.Mislio je na svoja brda, gde je doskora hodio silan i svirep kao priroda; gde su ga se bojali veprovi; gde je okrvavljenim rukama išao do orlovskih gnezda, stare davio i mlade krao; i odakle je rušio stene, da u ponorima čuje njihovu smrt; i gde je živeo silan, razuzdan i šuman, kao vodopad.
Noć je bila tamna i stražari su spavali.Neodoljiva iluzija slobode ispuni njegov svirepi duh.Gvožđe se nape i pocepa.On jurnu preko udavljenog drugara, preko stražara, preko polja s crnom travom, preko reke s crnom vodom, u koju se baci kao mlada, strasna zver, i dohvati za slobodnu obalu.Iz njegovih gora izgreja krupan, krvav, ponoćni mesec.
Njega je priroda dočekala sa osmehom, sa radošću, sa raširenim rukama, sa blagoslovom.Jer ona ne zna za pravdu nego za silu.
Jovan Dučić

- 21:26 - Komentari: (13) - Print - #

petak, 22.04.2005.

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku

Branko Miljković

- 11:40 - Komentari: (11) - Print - #

četvrtak, 21.04.2005.

VREME

Vreme je za mene najveće čudo.
Poimanje vremena, upotreba vremena, osećanje vremena, sve su to za mene prave zagonetke, koje se postavljaju preda mnom svakodnevno.
U svako doba dana i noći, u snu i na javi, osećam vreme kao elemenat, blag i koristan ili štetan i razoran, kao što čovek oseća vazduh, vatru vodu.Gušim se nedostatkom vremena ili osećam kako me žeže i satire, ili plivam u njemu sa osećajem božanske lakoće. I u svakom trenutku znam da je vreme jedna bolna iluzija, da je, u stvari, broj suđenih otkucaja našeg bila i da drukčije i ne postoji. Pre prvog otkucaja, kao i iza poslednjeg, proteže se u nedogled večnost našeg nepostojanja, neosvetljena, neshvatljiva i neizreciva a prisutna u svakoj našoj misli, u dahu, reči i zalogaju...

Ivo Andrić

- 10:54 - Komentari: (12) - Print - #

Ima nešto u duši žene, što može da ispuni ili da uništi samo muškarac, nešto izvan kruga koji zahvataju deca, posao, porodica...

Ljiljana Habjanović-Đurović

- 01:44 - Komentari: (9) - Print - #

utorak, 19.04.2005.

Pitanje

U jedno toplo veče, pred ,kraj leta,
dao si mi prvi osmeh.To je videla
reka svojim sjajnim okom,koje je po
njoj plovilo, i kraj koje smo šetali.
Da li sam ti tada bila zaista draga?
A ja sam ti dala stotinu drugih
osmeha.
Možda ti je i to malo bilo?
U jedno toplo podne, pred kraj leta,
kad su umirali žuti, ostareli suncokreti
i mirilasli teško, ti si se opio
njihovim mirisom i poljubio mi kosu.
Da li sam ti zaista tada bila draga?
A ja sam ti po stotinu jutara slala
po stotinu poljubaca.
Možda ti je i to malo bilo?
I jednom, u početku jeseni, poklonio
si mi svoje srce samo za jedan
dan, za lepi, setni, septembarski dan.
Da li si me zaista tada voleo?
A ja sam ti dala svoje srce zauvek.
Htela sam ti ih dati još stotinu,
ali sam imala svega jedno, malo,
nesrećno srce.
Da li ti je ono dosta, dragi?
D.M.

- 10:47 - Komentari: (16) - Print - #

ponedjeljak, 18.04.2005.

Termometar krvi

Od nule stepeni, gradus po gradus,
proleće po proleće, ti se penješ ka letu -
meni se krv skuplja kao u termometru
živa ispod nule,
ja listopad za listopad
silazim ka mrazu
i mačenoscu vetru.
Tvoja krv se penje preko četrdeset -
moja pada sve do u hladnoću Sibira,
u snega studen treset.
Oko tebe su prostori uzrele zobi,
suncokreta i mak,
Sunce tvog srca penje se u zenit,
vrelo kao Sunce u Buhari -
a, moje stari,
spušta se do u Ledeno Doba,
u snega beo mrak.

Desanka Maksimović

- 11:13 - Komentari: (10) - Print - #

nedjelja, 17.04.2005.

Pesma za nas dvoje

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.

Pijana kiša šiba i mlati.
Vrbama vetar čupa kosu.

Kud ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka.
Zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Ili je već bilo?
Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al ja,
u krčmu svratio gorak.
A ona,
ne znajući - prošla.
Ne znam.
Ceo smo svet obišli,
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli.
Da, mora biti da je tako.

Mika Antić

- 09:47 - Komentari: (6) - Print - #

petak, 15.04.2005.

Čim se sretnemo

Čim se sretnemo,
otvara se dvorac začarani
čije samo mi imamo ključe
i prošlost sine kao kometa
što snopove svetlosti za sobom vuče
izumrlog jednog sveta.
Čim se sretnemo,
razgovor se međ nama povede nemo,
otvara se sunčeva škrinja
gde su posavijali prozirna krila
svi naši dani,
sećanje zaromori, zarominja.
Čim se sretnemo,
zaronimo u virove uspomena
kao gnjurci
što traže rumene sprudove korala,
u okeanske talase sure.
Čim se sretnemo,
zovem se opet imenom kojim sam
tebi se zvala.
Čim se sretnemo,
setimo se mesečevog istog sjaja,
istih oblaka, staza u tmini,
kao dva putnika u tuđini
istog svetlog zavičaja.

D.Maksimović

- 23:14 - Komentari: (7) - Print - #

četvrtak, 14.04.2005.

Moj svet

Moj svet se sastoji od misli mutnih,
od srca pometenoga,
od onoga što u bolu dokučim,
moj svet se sastoji od nedorečenoga.

Moj svet se sastoji od sumnje u Boga,
od priželjkivanja
da ga ima negde gore,
od prigovora njegovim zakonima,
njegovoj volji da čovek bude stvoren.

Moj svet se sastoji od nespokojstva,
od prezanja pred svačim,
u njemu su i skrušenosti blage svojstva
i pobuna
što čovek prođe tek što zakorači.

Moj svet se sastoji od onoga
što se misli kad je ponoćna tama,
nestalniji je moj svet od dima,
od tuge tiši.
Stotinu vasiona svet sad u meni ima
i stotinu krugova čistilišnih.

D.Maksimović

- 23:34 - Komentari: (8) - Print - #

srijeda, 13.04.2005.

Zadovoljan sam što sam proživeo vek, a nisam nikome naškodio.Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podneti nego kajanje.

Meša Selimović

- 22:10 - Komentari: (5) - Print - #

ponedjeljak, 11.04.2005.

I novi...

- 00:30 - Komentari: (3) - Print - #

nedjelja, 10.04.2005.

Daj neki znak

Demon ima običaj da se prerušava,
da menja oblik i glas,
da trgne iznenada
zamišljenog i onog ko strada.
Ili si to ti ipak
pozvao kroz prvi mrak?

Demon ima običaj
da preda te bane,
da te opomene na rane,
na prolaznost, na kraj,
da se našali demon.Ili si uvek ti bio taj?

Znam opet će proći
noći duge kao vek,
i opet će banuti demon -
u tvoj glas i sen
prerušen.
Daj neki znak
da si ti bio ipak.

D.M.

- 21:31 - Komentari: (10) - Print - #

subota, 09.04.2005.

POTREBNO MI JE

Potrebno mi je mnogo sunaca,
i to noću,
jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred okom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana,
i mnogo od milošte reči;
potrebno mi je primirje
izmedju srca i sećanja
izmedju neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to sto veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.

D.Maksimović

- 23:28 - Komentari: (13) - Print - #

petak, 08.04.2005.

Spletkarenje sa sopstvenom dušom

Prepričavanje uvek poprimi vid spletkarenja. Čak i kad želimo da u sećanju obnovimo neki doživljaj, tačno-onako-kako-je-bilo, upadamo u zamku najgore vrste spletkarenja sa sopstvenom dušom.Zahtev za potpunom iskrenošću završi se nehotičnim domunđavanjem sa sobom, ulizički oduzimamo, dodajemo, prekrajamo, i laskajući i kad, navodno, sebe u sebi najviše opanjkavamo.
Sećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj, ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje znanje, iskustvo i osećajnost.
Zato priču o prošlom, dakle, govor o bilo čemu, treba uzeti sasvim uslovno, kao mešavinu malo nehotičnih laži, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj iskrenosti, sve stopljeno u plitku caffe-creme, u koju, umesto šećera, sipamo gomilu spletki.

Marija Jovanović

- 23:49 - Komentari: (11) - Print - #

srijeda, 06.04.2005.

U mojoj glavi stanuješ

U mojoj glavi stanuješ:tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slušam kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamke
Silaziš u vrt za koga niko ne zna.

Na povetarcu lebdiš poput slamke.

(Dok za to vreme,možda neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)

Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
u morsku penu, ispod sunca, gola)
Spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira;
Pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvog lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.
U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš ili me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nakad gubiš.

Stevan Raičković

- 23:36 - Komentari: (10) - Print - #

nemiri...

Kad bolje posmatramo svet oko sebe, mi vidimo da su ljudi, kao i životinje, manje-više stalno nemirni;i dok spavaju, krv u njima radi; kad su budni, oči ih vode na puteve i na bespuća, a zakoni ih slabo i nesigurno vezuju i obuzdavaju.Povest ljudskog roda, to je neprestana igra tih otimanja i obuzdavanja.To je ono što sačinjava ovaj čudni i protivrečni, ali još podnošljiv svet koji mi nazivamo svojim...

Ivo Andrić

- 19:26 - Komentari: (15) - Print - #

utorak, 05.04.2005.

Po stoti put moja se misao pita - kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo - šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem.
To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i preti.
To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti i naučiti.
To je svršen čin sa kojim se ne mirimo.
To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas teši i krepi, a koja nas nikad ne napušta.
To je slika poput nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onoga što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.
Ivo Andrić

- 11:20 - Komentari: (5) - Print - #

subota, 02.04.2005.

VLADANJE SOBOM

Ljudi koji ne mogu vladati svojim srcem, još manje mogu vladati svojim jezikom. Ljudi koji ne mogu zavesti mir u srcu svom, još manje mogu zavesti mir u državi.Ljudi, koji ne mogu videti svet u sebi, još manje mogu videti sebe u svetu.Ljudi koji ne mogu učestvovati u tuđem bolu, još manje mogu učestvovati u tuđoj radosti.

Sv.Nikolaj Velimirović

- 09:32 - Komentari: (6) - Print - #

Susret

Jedne se noći beše srela
Na jednoj zračnoj stazi,
Duša u nebo što se pela,
I angel što na svet silazi.

Angel ispriča priču sjajnu
Šta su nebeski vrti,
A duša cele zemlje tajnu:
Magiju ljubavi i smrti.

I osmehnu se angel potom
Na carstvo večnih zraka;
Duša zaplaka za lepotom
Igre svetlosti i mraka.

Jovan Dučić

- 00:11 - Komentari: (6) - Print - #

petak, 01.04.2005.

Bože, tušta je ljudi
na svetu, a svaki
misli centar je.

D.M.

- 02:55 - Komentari: (4) - Print - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>