Čim se sretnemo,
otvara se dvorac začarani
čije samo mi imamo ključe
i prošlost sine kao kometa
što snopove svetlosti za sobom vuče
izumrlog jednog sveta.
Čim se sretnemo,
razgovor se međ nama povede nemo,
otvara se sunčeva škrinja
gde su posavijali prozirna krila
svi naši dani,
sećanje zaromori, zarominja.
Čim se sretnemo,
zaronimo u virove uspomena
kao gnjurci
što traže rumene sprudove korala,
u okeanske talase sure.
Čim se sretnemo,
zovem se opet imenom kojim sam
tebi se zvala.
Čim se sretnemo,
setimo se mesečevog istog sjaja,
istih oblaka, staza u tmini,
kao dva putnika u tuđini
istog svetlog zavičaja.
D.Maksimović
Post je objavljen 15.04.2005. u 23:14 sati.