Vreme je za mene najveće čudo.
Poimanje vremena, upotreba vremena, osećanje vremena, sve su to za mene prave zagonetke, koje se postavljaju preda mnom svakodnevno.
U svako doba dana i noći, u snu i na javi, osećam vreme kao elemenat, blag i koristan ili štetan i razoran, kao što čovek oseća vazduh, vatru vodu.Gušim se nedostatkom vremena ili osećam kako me žeže i satire, ili plivam u njemu sa osećajem božanske lakoće. I u svakom trenutku znam da je vreme jedna bolna iluzija, da je, u stvari, broj suđenih otkucaja našeg bila i da drukčije i ne postoji. Pre prvog otkucaja, kao i iza poslednjeg, proteže se u nedogled večnost našeg nepostojanja, neosvetljena, neshvatljiva i neizreciva a prisutna u svakoj našoj misli, u dahu, reči i zalogaju...
Ivo Andrić
Post je objavljen 21.04.2005. u 10:54 sati.