Nemezis
U ime... zdravog razuma
Ovo me sasvim izbacilo iz takta.
Da se razumijemo, ja ne znam ništa o gay parovima iz vlastitog iskustva. Ok, znam ponešto, ali se ne smatram kompetentnom da išta kažem o toj temi, i sva sreća, ne pita me se.
Ali, znam koju o domovima. Znam koju o djeci koja su se povlačila od doma do doma, o djeci koja su prerasla godine u kojima ih itko više vidi kao djecu, a kamoli želi udomiti, što je direktna posljedica naše vrle administracije čija je jedina svrha igrat pasijans i čekat sms banke u kojem kaže da je plaća sjela. Ok, moguće da u tom aparatu nekad netko nešto i radi...al ni izbliza dovoljno. Zahvaljujući odličnom funkcioniranju tog sektora u nas Rvata, kršćana i katolika, imala sam dvoje divnih prijatelja nekoć davno. Imali smo tada 16 godina, i njihova je perspektiva bila sljedeća: do 18 godina na brigi države, u učenikom domu, a nakon...snađi se. Bolje završi neku strukovnu školu, pa da moš nać posao odmah i zaboravi fakultet, nećeš to imat kad ni kako.
Vucarali su se od jednog doma do drugog, nekad su bili zajedno, nekad nisu, ali odnosili su se jedno prema drugom kao brat i sestra. Ili, kako su već mislili da se braća i sestre trebaju odnosit jedni prema drugima.
Nikad neću zaboravit taj Božić, i te zimske ferije. Mi koji smo bili u učeničkom domu jer smo bili učenici iz raznih vukojebina smo se u iste vraćali za blagdane. Oni su ostajali. U domu. Jer nisu imali kamo otići. On uopće nije imao ni najblažu ideju dal igdje ima kakvog roda, a ona je svojski nastojala zaboraviti one za koje je znala da su "njena krv".
Rekla mi je tada da se boji da će ju netko od nas - a tu se mislilo na prijateljice - pozvati k sebi za blagdane. Bojala se jer nije htjela odbiti i biti ničija i sama u vrijeme kad je obitelj na prvom mjestu gdje god se okreneš, a još se više bojala provesti par dana u obitelji- ma kakva bila, i onda ostalih 360 dana godine kleti boga jer joj je uzeo tu, na prvu, sasvim normalnu stvar- ljude koje nazivaš svojima, koji te vole. Brinu o tebi.
Gdje su danas, ne znam. U ono vrijeme se komuniciralo pismima, puno lakše nego telefonom, mobitela nije bilo, društvenih mreža također...jedna nenadana promjena adrese je mogla nekog učiniti sasvim nepostojećim, pogotovo kad taj netko nije imao mamu i tatu koje inače uvijek možeš nazvati i pitati gdje je Jelena sad jer joj se želiš javiti, vidjeti kako je i čime se bavi.
Ma, mislim da su dobro, i ona i on, možda su se poženili i zasnovali svoje obitelji.
A možda su gay, i u ovom trenutku se mole nekon od tih bogova gore da im dopuste posvojiti bar jedno dijete. Spasiti bar jedno nedužno biće od institucija.
Jer, gospođa Željka iz gornje priče zapravo živi nekom balonu, šarenom balonu, pa misli da je dom za nezbrinutu djecu mjesto gdje o djeci brinu, skrbe sa ljubavlju i nastoje im pružiti sve što bi im pružili otac i majka, bit će da misli da se sva ta djeca udome i prije no što shvate tko su, što su i gdje su i zapravo nema pete veze o ničemu. Da ima ne bi se zaletila sa ovakvom jednom izjavom, sigurna sam.
Jer., takvo što bi mogla zaključiti samo zadojena i bezdušna osoba upitne inteligencije i sa pokojom dijagnozom mentalnih boleština. Oh, naravno, i vrlo predana katoličkom nauku.
Da se mene pita...radije bih imala dva tate, ili dvije mame. Boje tako nego nikako, odnosno nikog. Je, sigurna sam da bi me vršnjaci maltretirali, ali ništa manje ili više nego nekog čiji roditelji nemaju za Uggsice, ili piju, ili nisu katolici, ili im mama radi ko čistačica baš u toj školi u koju idu....djeca su nekad grozna prema drugoj djeci i ne treba im razlog i izgovor, već ga nađu ako im netko na prvu "ne sjedne"
Bit će da smo ih to mi, odrasli, naučili.
I učimo ih i dalje, dok tvrdimo da je za dijete bolje da odrasta bez ljubavi jer je ljubav dvoje istog spola...pogrešna? Grijeh? Neprirodna? Šta ja znam, nadopunite sami.
Oznake: Željka Markić, U ime obitelji
13.11.2013. u 18:45 | 3 Komentara | # | ^