Nemezis
Alter ego
Sanjala sam noćas, opet, samu sebe. Sa smeđom kosom, crvenom, malo nakošenom beretkom na toj kosi, crvenim drečavim ružem na usnama, u previsokim štiklama, uskoj suknji, majici na gumbiće zakopčanoj do vrata i u baloneru.
Reć bi da se Francuskinja u meni opet probudila.
Uglavnom mi je drago zbog mene i nje, nije to loša simbioza. Popustit ću joj, kad su potpetice u pitanju, suknje također, i možda joj kupim još jedan baloner, al kosu joj ne dam. Ne dam i gotovo! Mislim, opsjeda me s tom bob varijatom i šiškama i kosom boje čokolade, al ja se ne mogu samo tako odreć ove prekrasne plave. Volim bit plavuša. Plavuše se baš dobro zabavljaju, pogotovo sisate, nitko im ne zamjera kad bubnu kakvu glupost, a gleda ih se s neizmjernim divljenjem kad kažu koju pametnu. A ako šute to je također u redu, sve dok imaju sise. Dapače.
Morat će po pitanju kose neki kompromis past.
Ostalo prihvaćam. Biti Francuskinja, pa makar samo u glavi i nije loša stvar.
Ne znam ja zapravo kako je uistinu biti Francuskinja, imam tamo bratića jednog koji je donekle ok izvor informacija, ali nisam nikad bila u Parizu, naprimjer, osim u svojoj glavi. A u mojoj glavi se sve svodi na osunčane terase namještene stolovima i stolicama od onog lijepo izvijenog kovanog željeza ofarbanog u bijelo, na kroasane, sir i crno vino u veeeelikom balonkama. U mojoj glavi biti Francuskinja znači stalno grickati neke fine stvarčice i pušiti cigarete utaknute u cigar špic. Imati crveni Chanelov ruž u pismo torbici i mirisati na neki baš onako seksi parfem. Na terasi obasjanoj suncem. Uvijek su tu te neke terase obasjane suncem u nedjeljno jutro. I bicikl, onaj sa košarom naprijed, ženski, sa nekim lijepim crtežom leptira na rami (zapravo je to moj bicikl, onaj što ćubi dolje u garaži i čeka to prokleto sunce već cijelu vječnost).
Nisam dugo bila Francuskinja. Drago mi je što se moj mozak nameračio baš na taj alter ego.
Malo će mi marte nedostajati, priznajem, ali kaputa i jakni sam već zaista sita.
Ok, cigar špic i sunce. To dvoje nedostaje za transformaciju iz zabundane Nemezis u neku novu/staru šik gospodičnu.
Hm. Paranormalno.
Na pola puta
Padao je snijeg, puno snijega.
Bila je puna kuća ljudi i stalno su dolazili novi.
T. je dovela neke prijateljice i jako smo htjele ležat na kauču ali smo stalno klizile prema podu. Bilo je to urnebesno smiješno.
Ujo je nešto radio i stalno je ulazio u kuću i uvijek je bio suh. A snijeg je padao.
Kava mi je iskipila bar triput i jednom mi se zapalila džezva jer sam zaboravila na nju.
N. je gledala slike, za stolom u kuhinji. Plakala je, tiho. Grlile smo se, dugo.
M. je upao u kuhinju i rekao da će biti potres.
Oduševljeno sam dozivala onog mog, jer će napokon biti potres. Oni moj nikad nije doživio potres i nije mi smetalo što se malo farbe otrusilo u kutu iznad prozora. Pogletat ću.
T. je bila trudna. I još uvijek je. I B. je bila trudna. I još uvijek je. I N. je bila trudna. A nije. Nije nikad bila. I mislim da možda i ne može.
Snijeg je padao i dalje i zbog ulične rasvjete je bio narančast.
Bio je tu još netko, ali ne znam tko.
B i ja smo se grlile, dugo, u hodniku. Morala je ići. Nisam htjela da ide. Ni ona nije htjela. Malo smo plakale.
***
Probudilo me kucanje.
Kao i obično kad zaspim na kauču trebalo mi je par sekundi da shvatim tko sam ja i gdje sam. I htjela sam stati na tome. Ali taj moj glupi mozak, uvijek previše orijentiran na racio, čime se uopće ne pomosim, je odmah nastavio slagati i ostale informacije. A nisam htjela da ih složi, bar ne istog časa. Htjela sam otići bar do vrata i vidjeti tko kuca u prekrasnoj zabludi da su svi još uvijek tu i da ćemo se grliti još malo.
***
Beskrajno sam tužna u ovom trenutku. Ali, proći će. Prošlo bi brže da mogu zagrilit klinke. Ali, ne mogu. Svaka je na svojoj strani ove zemlje a ja sam tu negdje između. U sredini.
Ironija sudbine. Uvijek sam morala biti u sredini kad smo sa onim starim Fiatom išli na more. Inače su se nesnosno svađale i pravile važne, ovisno kraj koje bih sjela. Pa sam strogo pazila da uvijek budem u sredini.
Eto i sad sam. Možda i bolje, nema ih više tko razdvojiti ako se počupaju...
***
Moram napokon napravit osiguranje za kuću.
I zbilja moram kupit novi kauč.
***
Pitaju me da li smo bili bliski.
Kažem da me naučio plivati. Onda me malo čudno gledaju neko vrijeme i misle si tko zna što.
Uglavnom ne shvaćaju koliko si blizak s nekim ako mu vjeruješ dovoljno da te nauči plivati. A ja ne znam kako reći išta više od toliko i ostati pribrana.
Ali, pišem. Evo, pišem. I to je nešto.
Nisa
Ne može se komentirati kod Nise :(
I izgleda da ju je netko naljutio i učinio neke loše stvari.
I izgleda kao da neće više pisati.
I ne mogu joj tamo reći da je to strašno bezveze i da me rastužuje takva mogućnost. A ne znam hoće li svraćati kod mene.
Recite joj da ću ja drage volje polomit noge ili što je već potrebno tom nekom ako će zbog toga biti sretnija.
Ja bi jako htjela da Nisa ne bude nesretna i da piše.
Meni je Nisa baš onako...super :)
Ne bi ja da ona nekamo ode.
Pilich.
Nekad zna biti tako...glup.
Nekad mi dođe, priznajem, dođe mi da ga opalim posred lica, iz punog šuta. Da mu zalijepim šamarčinu onako, iz dna duše.
Oh, nitko mi toliko ne može dići živce. Nije se taj rodio koji bi mu parirao u tome.
I ide mi na živce nenormalno što u onim trenutcima kad ne zna što bi mi rekao - promijeni temu. Postavi najgluplje pitanje. Da to ne čini odavno bih izgubila razum.
Zaboravim često tko je on zapravo. Zamjerim si što sam tako...odvojena.
Ali, on mi ne zamjeri. Nikad.
Bit će da me pozna...
...možda je malo prerano.
Zaista, na prvu se i ne bi reklo, nevještom oku bi možda i promakle neke sitnice koje su drugačije. Usputni promatrač - znanac vjerovatno neće zapaziti izostanak šminke i frizure, možda ne ide za tim da nedostaje tuš, sjenilo i maskara. Možda bi pomislio da je Nemezis zamišljena, jer je nekako tiha. I smirena, smirenija nego inače. Možda zato jer puši više cigareta no što je normalno.
Slučajna osoba u životu jedne Nemezis i ne može primjetiti da su neke stvari...drugačije. To je možda tako jer Nemezis možda i ne želi da slučajne osobe primjete.
Možda Nemezis namjerno održava iluziju, pred nekima, pa kad u tjedan dana dva puta zaspi na posao, što joj se nije dogodilo u deset godina, uredno prihvati zajebanciju na račun neprospavane noći, pa još ponešto izmisli, preuveliča i doda. Da bi zajebancija bila bolja.
Onu koji Nemezis ne poznaju bog zna kako i ne znaju da joj nije svojstveno izmišljati, preuveličavati i dodavati. I nije njihovo da znaju.
Ali, postoje i drugi ljudi u životu Nemezis.
Ljudi od kojih se očekuje ponešto.
Neki od tih ljudi nisu učinili ono što prijatelji čine, i sasmim time u očima Nemezis više nisu...prijatelji.
I neće se opravdavati. Niti će objašnjavati. Nije joj na kraj pameti. Ne zaslužuju. Neki ljudi.
Međutim, ona se nada da je neće nitko ništa pitati. Jer, tužna je, jako je tužna. Nije nikad bila tužna na ovaj način i nije uopće znala da ovakva tuga postoji. I zabrinuta je, zabrinuta je do boli za svoje klinke, i ne može govoriti o tome. A trebala bi.
A možda bi i bilo dobro da je pitaju. Ti neki ljudi. Što im je zamjerila.
Pa da im kaže, onako kako već ona govori kad je zaboli, šta ih ide.
Ne bi ona to htjela. I ne želi biti ljuta na te neke ljude, koje je do nedavno smatrala prijateljima. Jer je pretužna da bi se još i ljutila.
A kad je tužna i tiha i kad joj se čini da je maskara jedna sasvim suvišna stvar u njenom životu Nemezis je sklona svakakvim pizdarijama. Generaliziranjima i opravdavanjima tuđih postupaka.
Valjda se ne može sad još i sa nazovi prijateljima suočavati, pa si svako malo kaže- ali, oni možda i ne znaju...
I još je Nemezis uz sve ovo uzrujana zbog jedne kave. Na kojoj se pokazalo da je bila u pravu.
Ispada da su klinke veće, hrabrije i ponosnije žene od nekih žena koje im mogu biti mame. Što je donekle razumljivo, klinke su uvijek i bile velike žene, čak i kad su još bile jako jako male i nisu mogle izgovarati r i l , pa je bilo jako smiješno kad bi htjele zazvati Nemezis. Valjda su joj zbog toga sklepale nadimak od 14 slova, koji je zaboravila sasvim, dok je nije srednja klinka tako zazvala u utorak. Sjetilo ju je to kako je bilo dok je i Nemezis bila klinka. I koliko klinke nju vole, što je isto valjda nekako zaboravila.
Sitnice.
Izostanak maskare, nestrpljenje na kavi koja ide očekivanim tokom.
Očekivana i neočekivana razočaranja. Jednako bole, iako bi čovjek nekako očekivao da neće.
Nevjerovatna stvar, ta tuga. Ko sjena.
Stavi za kavu, izvadi rakiju i nemoj plakat.
Kažu da je popio kavu i nije mu bilo dobro.
Kažu da je ostala klinka, sedmi razred, bez tate. Još dvije malo veće klinke isto tako, obje udane, jedna u visokom stupnju trudnoće. Kažu da je ostala ona, svima nama malo daleka i čudna, koja ga je voljela. Ostale su same.
Kažu da je bio dobar čovjek. I kažu da je šteta.
Ljudi ko ljudi.
Kažu da je bio veseljak, uvijek nasmijan. Kad se udavala najstarija klinka na pola puta do oltara ju je nagovarao da pobjegnu. Zajebant.
Kažu da je volio pojest i popit. Kažu da je šteta.
Kažu da je bio vrijedan. Kažu da je bio mlad.
Kažu da nije fer. Da nije pravedno. Da je trebao dočekati da postane djed. Pa to je tu, par dana ili tjedana.
Ljudi ko ljudi.
Svašta kažu.
...kažu da je umro iznenada, ti ljudi. Da je tako možda bolje, da se umrijeti ionako mora. Ko da oni znaju, ko da su već umrli, pa imaju pojma o čemu pričaju, iz prve ruke.
Ne slušam. I ne govorim. Pijem kavu, pijem rakiju i ne plačem.
Kimam glavom, brišem obraze. I šutim.
Nemam što reći. Smeta mi što mi govore kakav je bio.
Smeta mi što me gledaju tako kako me gledaju. Smeta mi što mi cijeli život govore da ne plačem, i onda, kad ne plačem, gledaju zašto ne plačem.
Smeta mi što im smeta protokol, iza kojeg se sakriješ, u kojeg se uvučeš, koji te drži na okupu. Da se ne rastreseš po podu. Malo mi smeta. Ne previše. Tek povremeno osjetim...čuđenje. Jer šutim i ne plačem.
Pišem. Evo, pišem. To mogu. Govoriti ne mogu. Ne o tome. Ne sad.
Možda nekad.
Držim se protokola. Četkam kaput, perem pod. Pijem kavu, pijem rakiju. Spremam stvari i biram cipele. Motam kekse u bijeli papir. Dišem duboko, duboko. Kimam glavom. Brišem obraze. Šutim.
Je li već prošlo ili će tek doći? Ono najgore.
Ne znam. Kad bi bar šutjeli, svi oko mene.
Nisam tužna. Nisam. Ne zbog njega. Ne zbog sebe. Meni je bio najbolji na svijetu i znao je to. Nema tu neriješenih računa, nema tu mjesta tuzi.
Ali, boli me. Ali, to je normalno. Kažu.
Kad bi bar šutjeli.
Idem stavit za kavu. I natočit još po rakiju. A možda ću malo i plakat.
Ali ne pred klinkama. One su ipak, još uvijek, klinke. I ne bi bilo dobro da ja ovako velika pred njima plačem. Od toga bi samo bile još tužnije. Ne bih si oprostila da budu tužne još i zbog mene.
Za jednog ateista, ovih dana puno molim.
Kažu, bio je dobar čovjek.
Ne znam kakav je čovjek bio.
Znam da je bio najbolji ujo na svijetu. Ali ne govorim o tome.
Pišem. Za pisanje ne smeta ta gruda boli koja me žulja u grlu.
Proći će. Ostat će male sličice sjećanja i radosti, na prvu nevažni trenutci, sitnice iz života. I zahvalnost. Nekomu, nečemu negdje iznad, oko nas. Uvijek je tako.
Do tada...stavljaš za kavu, natačeš rakiju i ne plačeš. Hrabro i bez tuge. Ne bi on volio da smo tužni zbog njega, znam ja dobro.
Dobro, malo plačeš. Al samo malo. Nemojte reć klinkama.
...Nemezis. Pitati wikipeidiju. Za osobniji uvid pročitati post.
Spavala predugo. Mamurna od sna, uz kavu, ona odrađuje jutarnju rutinu. Ode na fejs, tamo se pomalo iznenadi objavom jednog...momka. Nije znala da i on ima slične poglede na svijet, život i čovjeka. Bude joj drago. Svakog dana naiđe na nekog novog. Učini joj se da ima nade. Za ljude. Misli si kako će nešto o tome napisati, ali ne sad. Ne danas.
Ode natočiti još kave u kuhinju.
Čučne kraj mačka. Stisne joj se u grlu, u grudima, zasvrbe je one spužvice u glavi koje prozivode suze. Udahne duboko, duboko. Ne želi svoj strah prenositi dodirom.
Bolje je danas. Danas već sjedi. Sinoć je pio vode, i jutros. Sinoć je jeo, i jutros. Ide na bolje, ponavlja si, biti će bolje, ponavlja si.
Pali cigaretu. Svjesna okidača zbog kojeg je pali, ipak je pali. Uvlači dim duboko u pluća, zastaje na tren, ispuhuje. Dobro je tako. Iako je svjesna da su njena pluća stvorena za zrak a ne za dim. Nije danas u stanju boriti se sa svojim niskim strastima. I zato je dobro to što ne zna.
Da zna tko je učinio to što je učinio našla bi ga. Ovako raščupana od sna, u prevelikoj trenerci i šlapama, našla bi ga. Možda bi obula marte, sa predumišlaejem. I kad bi ga našla, mlatila bi ga točno onako kako je on mlatio mačka. Sa istim bijesom, sa istim izostankom ičeg civiliziranog i ljudskog. Sa onom istom destruktivnom snagom koju nije osjetila...ah, osam godina. Prebila bi ga, što se kaže, ko psa. ili, ko mačka, u njenom slučaju. Da ne može dva dana hodati. Da ne može dva dana jesti. Da ne može gut vode popiti. Baš kao njen mačak. Prebila bi ga bez milosti, ovako sitna kakva već je. Zaboravila je, možda, ali podsjetila bi se lako. Kako se nanosi bol. Većem i jačem od sebe.
Ona, međutim ne zna. Nema dokaza. Samo nagađa i nije sigurna.
Zbog te nemoći joj se ruke tresu, zbog te nemoći ne funkcionira dva dana. I zbog bijesa. na to bijedno stvorenje i na sva bijedna stvorenja koja žive pod ovim nebom. Na neljude koji dižu ruku na druga bića, na nevina bića, na bića koja nisu čovjek, ne poznaju dobro i zlo i koja se obraniti ne mogu.
Čini joj se, kasno je za takve. Čini joj se, nema im pomoći. Čini joj se, ne bi ih trebalo zvati ljudima, pogrda je to za one neke koji u sebi imaju još ponešto ljudsko.
I sama ne spada u kategoriju ljudskosti, danas. I sama želi fizički nauditi. Jačem od sebe, zloj osobi, ali ipak želi nauditi. Nije ništa bolja od onih koje želi kazniti, zapravo. I može joj se možda tolerirati zbog priče kao takve, ali nema za sebe opravdanja. Niti ga želi imati, niti ga želi naći. Danas želi biti zla. I usprkos bijesu, savršeno hladne glave, svjesna svih posljedica, moralnih i inih čvrsto stoji iza one jedne, odavno neizrečene rečenice:
Odležat ću te.
I ode tako godina rada na sebi u nepovrat. I sjeti se tako Nemezis zašto si je pred osam i više godina dala baš to ime - Nemezis. I sjeti se Nemezis kakva je bila. I shvati Nemezis da je u ovom svijetu teško postati ono što želi postati. I pomisli, možda je ovo kušnja. I zaključi da će onog, tko je na ovaj način kuša nabiti u glavu prvom prilikom.
Nemoćna, bijedna i jadna, takva je Nemezis danas. I nakon druge šalice kave shvaća da to nije loša stvar. Sve te emocije su odlično gorivo. Fantastičan pokretač koji će joj pomoći da nađe, dokaže i kazni.
Za sada odustaje od osvješćivanja, što kod sebe, što kod drugih, onih stvari kojih bi čovjek ionako trebao biti svjestan. Onih o božanskom u nama. Onih o snazi i važnosti ljubavi, onih o moći svokog pojedinca da ovaj svijet učini mjestom za život, a ne životarenje.
Pričekati će to.
Ima vremena. Netko joj je gotovo na smrt prebio mačka i prioriteti su zamijenili mjesta.