Nemezis
Kako sam išla rodit...par puta
Sve mi priželjkujemo brz i lagan porod, bez intervencija bilo koje vrste. Neke od nas i bezbolan, iako mi se to ipak čini kao nemoguća misija.
...ja nisam priželjkivala, ja sam sebe uvjerila da će biti brz, lagan i bez intervencija. A o boli sam odlučila ne mislit previše, bit će kako bude, sve mi to nekako preživimo, a bit će da nije TAKO strašno kad žene imaju i po dvoje, troje djece...
I tako je meni krenula curit voda. Oko deset navečer, 14.4. Nije bilo dileme što je, pa sam muža koji je pola sata prije legao spavat digla iz kreveta i rekla mu da bi valjalo poć do bolnice. Nisam imala nikakvih bolova, ali kako su mi nebrojeno puta rekli da se sa plodnom vodom ne odgađa, reko ajmo mi. Vesela i smirena, spremila sam se i gledala njega kako paničari. Skoro je pao preko torbe od panike.
U rodilištu je mlad, vrlo mlad liječnik zaključio da je vodenjak održan i da meni ništa ne curi, i kako nemam trudove, nek idem kući. Pa smo se vratili kući, ja potpuno zbunjena, jerbo meni i dalje curi, al ajde, valjda on zna bolje od mene dal mi curi. Ili mi ne curi.
Drugo jutro su me probudili bolovi. Lagani, ali ipak bolovi. Kako nisu imali nekog naročitog ritma i kako su stali kroz dva sata, zaključila sam da su lažni trudovi. I Gugl, moj vjerni drug, mi je potvrdio moje sumnje.
Taj sam dan nastavila forsirati sve oko sebe da mi napokon slože taj prokleti ormar, i predvečer sam ga krenula puniti. Veselo sam otišla spavati oko devet, uvjerena da ću stići završiti punjenje ormara prije nego odem u rodilište.
16.4. sam se probudila u 11 sati. Zgrožena takvim nepotrebnim izežavanjem, popila sam kavu u dva guta i uhvatila se robe. Oko jedan su opet krenuli ti neki bolovi, pa sam izvadila papir i krenula pisati. Neki su bili slabiji, neki kraći, a razmak je varirao ozmeđu tri i osam minuta. Zareda par komada na pet minuta, pa desetak minuta ništa, pa par svake tri minute, pa onda opet svakih osam. Naravno, zaključila sam da su to opet lažni, jer - nit to nešto boli, nit boli iz leđa, kako bi, kao, trebalo, nit tu ima ikakvog smislenog ponavljanja. Beba se i dalje javljala, a bebe se navodno smire prije poroda, ali muž je zaključio da ne bi bilo zgoreg da ipak (opet) odemo do bolnice. Ok, reko, da se otuširam, pa ćemo ić.
Putem do bolnice (a ima tridesetak kilometara) bol je gotovo sasvim nestala, iako su postali redoviti, svakih 3 minute. Reko, ajde, popit ćemo kavu u gradu, sunčan je dan, šta sad. Treba nekad i uru navit pod Urom.
Međutim, kad sam ispred rodilišta izašla iz auta i napravila par koraka iznenađeno sam konstatirala da se bol vratila, pa smo se uputili do porte.
Tamo mi je teta rekla da prvo moram na polikliniku na pregled, gdje su me spojili na ctg i otklonili dilemu - jesu, to su trudovi. Pravi trudovi. U pravilnom razmaku od tri minute.
Oduševljena tim saznanjem, jerbo mene boli, al daleko od očekivanog, otišla sam u čekaonicu, čekati red za pregled. Preko pola sata disanja, prodisavanja, šetanja, sjedenja i stajanja čelom naslonjena na zid, je prošlo, a ja još čekam. I nastojim biti kul, da ne plašim sve te druge žene koje također čekaju. Zadnje što treba trudnici u dvadesetom tjednu je gledati drugu trudnicu koja samo što nije rodila, pogotovo ako ova ne odrađuje trudove elegantno i bez previše pompe. Tako sam si mislila čekajući...i onda sam napokon došla na red.
Pregledao me doktor Đ., jedan od meni dražih liječnika. Mislim da sam se u tih devet mjeseci susrela sam svima, jer sam zbog dijagnoza, što točnih, što netočnih, bila čest posjetitelj riječke poliklinike. Pa reko, ajde, ovaj je razuman, i zna šta radi, to je dobar znak. Na pol u šali, dok sam se pokušavala montirati na stol za preglede rekla sam mu: "Recite mi da sam otvorena, i ako jesam i ako nisam".
Reče čovjek - otvoreni ste osam centimatara.
Vi to mene bodrite, ili zbilja?
Zbilja. Sestro, kolica.
I tako su me dva bolničara odvezla direktno u rađaonu, gdje mi se mužić, prestrašen kao nikad, pridružio nešto kasnije.
Tu sam odmah objasnila da neću dripove, ni ikakve slične intervencije, osim ako baš bude neophodno, a i tada me moraju upozoriti i detaljno objasniti što to oni točno misle sa mnom. Mislim da sam im odmah postala malo manje draga.
Međutim, jedva da je bilo vremena za bilo što, sat i dvadeset nakon ulaska u rađaonu prvi smo put ugledali našu malu djevojčicu. Ja sa vidnim olakšanjem (do samog kraja sam se brinula da neće ipak biti dečko) i dobrom dozom straha jer ne plače dovoljno glasno. E, pa to je prvo na čemu je poradila, i sad žalim za tim nježnim kmečanjem kad me u tri ujutro skoro dovede do infakta svojom vriskom.
I tako sam ja imala brz i lagan porod, bez ikakvih intervencija. Vodenjak, za koji se ispostavilo da je ipak bio malo šupljikav negdje gore je u međuvremenu sam pukao, i tek tada su bolovi postali zaista bolni. Paralelno me uhvatio grč u desnom listu i bilo mi je to urnebesno smiješno, kako sam nekad prije mislila da TO boli. Ali, sve u svemu, daleko od iskustva koje je traumatično i grozno, kako se porod često prikazuje.
No, kako cijenu moraš platiti, ja sam platila kratko nakon...kad je šivanje došlo na red. Neke espadrile imaju manje opšava nego moja...hm. Ali, ajde, gotovo mjesec dana kasnije i ja sjedim. Duže od tri minute. Dakle, sve je ok.
Prvi put sam bila sigurna da idem rodit, drugi put sam bila sigurna da ne idem... zbilja se nekad samoj sebi čudim.
I sad ona spava. Svaki dan se čudim i čudit ću se do kraja svojih dana... jer gotovo da i ne vjerujem da je to naša bebica, tako lijepa, nježna, mirisna i savršena. Oh, i glasna. Prije svega glasna.