Nemezis
Nove uloge ili uloge života
Drugačije gledam na obitelj. Na svoju, na njegovu, na neke tuđe, a meni bliske obitelji.
Možda je i inače trudnoća vrijeme kad se obiteljske vrijednosti preispituju više no ikad, kad se sati provode u introspekciji, kad se djetinstva prisjećaš u najsitnije detalje, i važeš svaku pojedinost. Slabo imam iskustva sa trudnoćama, pa ne znam.
Ali, primjećujem da roditelje gledam drugačije nego ikad prije. Prisjećam se nekih postupaka i reakcija, provlačim ih kroz neku vlastitu prizmu onog što smatram dobrim roditeljem, nekad dobiju plus, češće minus. Pokušavam ih zamisliti u ulozi djeda i bake, uspoređujem sa svojim djedovima i bakama...sve to nekako usput, dok obavljam neki mentalno nezahtjevan zadatak, poput pranja suđa.
Da bog da imo, pa ne imo. Tako je meni otkad perilica suđa stoji iskopčana nasred dnevnog boravka. Sa sjetom se prisjećam dana kad sam stiskala gumb i čekala da opere. Priznajem, nekad sam bila lijena odmah spremiti suđe. Sad bih ga spremala dok je još vruće, samo da ga ne moram trljat na ruke.
Mamu od najranijih dana pamtim baš za sudoperom. Nekad mi se čini da je cijelo moje djetinjstvo samo prala suđe, kao da ništa drugo nikad nije radila. Virkala bi preko ramena dok sam se igrala na podu, kasnije kad sam pisala zadaću za kuhinjskim stolom, opet bi preko ramena pratila, ili slušala pjesmicu koju je valjalo naučiti napamet.
Uglavnom se moja ideja kako želim odgajati svoje dijete svodi na sasvim suprotno od onog kako sam ja odgajana. Hoće li se, i koliko, to promijeniti tek ostaje za vidjeti.
Mislim, svi mi imao neku sliku kako bi baš život trebao izgledati i hrpu pretpostavki kako ćemo se nositi sa svakodnevnicom. Tako ja naprimjer brijem da će nedjeljni ručak izgledati kao kod svekrve, a nedjeljna popodneva kao kod mame. Sve će bit ok, samo ako ne bude obrnuto :D
Svi smo pomalo u krizi identiteta, i kao da zapravo nitko od nas uistinu nije shvatio da nas za manje od dva mjeseca čekaju nove uloge. Mama, koliko god da se veseli, malo je i uzdrmana činjenicom da će uskoro postati baka. Kao da joj se prišuljalo, na brzinu. A budimo realni, nisam u dvadesetima, pa i nije baš tako neočekivano, ali ipak...kao da shvaća, tek sad, da i ona stari. I sa svekrom je slično, ili mi se tako čini, kao da se baš i ne vidi u ulozi djeda, iako uopće nema sumnje da će biti baš onako pravi dobar dedica :)
Za tatu i svekrvu ne znam što bih rekla. Oboje ovnovi (nisam preveliki fan horoskopa, ali neke karakteristike ne mogu ignorirat), oboje tako nekako emotivno zatvoreni, a ja nedovoljno zainteresirana da čačkam, pa samo pretpostavljam da će se prema novim ulogama odnositi kao i prema svemu drugom u životu - glavnom kroz zid, pa šta bude :D
Možda je njima i teže, postati roditelj je veliki, možda i najveći korak u odrastanju, ali postati djed ili baka...kao da je prvi korak ka starenju. A ljudi uglavnom ne dijele moje oduševljenje starenjem, ko bi ih znao zašto. Možda starenje vide kao korak bliže smrti, tom neminovnom kraju svakog od nas. Ja sam pretjerano svjesna krhkosti života, pa svaki dan bliži svojoj osamdesetoj vidim kao jednu malu pobjedu nad smrću. Dapače, starost mi se čini sasvim privlačnom, sve dok nije opterećena bolešću. Sad više no ikad, čisto da vidim kako ću se ja nositi sa spoznajom da ću postati baka.
No, idemo redom, prvo mi valja savladati ulogu mame :)
A sigurno će mi biti lakše nego mojoj mami, bar utoliko što će mi najkasnije u roku od mjesec dana netko opet spojiti perilicu na vodovod i struju.
Malo sam si nabrijana.
Tražim lampe. Noćne lampice, konkretno. Postoje uvjeti - cijena ne smije biti preko 100 kn za komad i moraju biti "na tač" ilitiga touch me. One što se pale i gase dodirom po metalnom dijelu lampe. Imam takvu u dnevnom boravku, na privremenom boravku u spavaćoj sobi da se ne bi ovdje oštetila, i jednostavno se ne želim nikad više natezati sa pipkanjem gdje je žnjora, pa gdje je prekidač na žnjori...ne mogu ja to. Ne nakon što sam ovo probala. Još 5 dana su u Mobelixu na akciji, nisu naročito lijepe, ali sjenila si lako napravim sama.Međutim, Mobelix je 140 km udaljen od mene, i trebam 300 kn za put tamo i natrag, pa se i ne isplate. I ko za inat, nikog u Zg kooga mogu poslat da malo šopingira za mene.
Sutra stižu stepenice, ako ne bude padao snijeg. Kaže majstor da će mu dva dana trebati da sve posloži i pospaja, pa bi do kraja tjedna potkrovlje i meni ovako okruglastoj napokon moglo postati dostupno. Još "samo" knauf, laminat, pregrade, vrata i stepenice nas dijele od preseljenja kreveta i ormara gore. Sitnica.
Bebica se iz poprečnog okrenula u glavom dolje položaj, nakon ribanja poda na sve četiri. Čitala sam da to pomaže, pa reko ajde, ionako je podu trebalo malo više pažnje nego što inače dobiva. I upalilo. Vrlo sam zadovoljna zbog toga. Mislim, sumnjam da će tako ostati do kraja, ali sad se osjećam bolje. Gotovo da bih rekla uže :D
Kad smo kod bebice, već sad ima više odjeće od mene. A imam puno odjeće. Ne što baš luđački kupujem, već se teško odvajam od robice. Još čuvam majicu u kojoj sam se prvi put ljubila. To govori dosta, ako ne i previše.
Valjda neće bit na mamu po tom pitanju. Makar, bolje da se ni na tatu ne ugleda, taj bi bio najsretniji da se svukud može ić u trenici. Trenica je njemu ono što su štikle meni. Ljubav :D
A kad smo kod budućih roditelja, sve teže ostajem pristojna kad krenu salve savjeta i sugestija. Koji su u visokorizičnoj trudnoći prilagođeni dijagnozi, a otkad je gugla, svako je doktor. Pa onda osim onih standardnih što ti treba a što nikako ne treba i bapskih praznovjerja svako malo čujem kako je netko nešto čitao, načuo, pitao...božesačuvaj.
...jezive priče sa poroda mi dođu kao zabavna tema uz sve ovo drugo.
To je recimo nešto za što bih uistinu voljela čuti objašnjenje.
ZAŠTO žene drugim ženama pričaju o svojim ružnim iskustvima? Zašto, zašto? Nisam pitala, ne zanima me, nemoj me opterećivat, ako već imaš traumatično iskustvo daj ga podijeli sa nekim tko ti može pomoć u hendlanju istog, ne teroriziraj trudnicu. Zadnje što žena u tridesetinekom tjednu trudnoće želi slušat je kako je netko rezan, ili popucao, koliko šavova, koliko boli drip i sve ostalo. I onda za kraj moja omiljena izjava "ali sve to zaboraviš kad ti daju tvoje djetešce u ruke"
Vidim ja kako si ti zaboravila, što bi mi tek napričala da se svega sjećaš...
...majke mi, jednog od ovih dana ću upravo to reć.
Što bi se samo ja osjećala loše, uostalom :D
I onda još čujem kako ne bih trebala biti bezobrazna, jer mi ljudi žele pomoć svojim savjetima. Oš pomoć? Idi meći knauf. Ja sam pretrudna za to. Kupi mi lampe. Ispeglaj mi tu silnu robicu za bebu i popakuj u vakum vreće. I ako već moraš dat savjet, savjetuj mi gdje da kupim dvije komode za manje od 1000 kn. I nemoj reć Ikea ako nisi voljan otić po komode tamo. Složit ću ih sama, hvala ti.
A rekli su mi da su trudnice plačljive...
Daljinski negdje daleko
Zašto nemam dugme na telki koje mogu stisnut kad ne mogu nać daljinski, pa da se daljinski lijepo oglasi pištavim zvukićem?
Mislim, mi smo tako jako pametni, u dvajstprvom stoljeću, sve puca od izuma, printamo organe, al pucu za daljinski se ne može imat?
Pa koliko bi to živaca i vremena uštedjelo?!?
Kad ne možeš nać mobitel, lijepo se nazoveš sa nekog drugog. Kad ne možeš nać auto na parkingu (čitaj uvijek) fino ga otključaš i zaključaš i on ti veselo migne. I jš napravi pip pip. I daljinski bi mogao radit pip pip. Dapače, trebao bi.
Jel ima možda app za mobitel koja pomaže nać daljinski? Ili da jednostavno skinem app koja zamjenjuje daljinski?
Zidam kuću trokatnicuuuu...
Danas smo otpilili i drugi komad knaufa. Štednjak i frižider smo odselili na drugi zid neki dan, ormariće sa zida skinuli odavno, sad mi svo suđe i hrana stoje u tom nekom,hmmm...dekorativnom komadu namještaja sa staklenim vratima, koji je prije 30 godina bio must have.
Otkopčali smo mašinu za suđe, sutra mičemo sudoper.
Umorna sam ko konj. Ko kljuse izraubano nakon što je cijeli dan teglilo drva.
A još moram suđe oprat. U kadici, na veš mašini, i isprat u umivaoniku.
Moglo bi se reći da nemam kuhinju trenutno. Nemam ni plafon u istoj, a sve zbog stepenica, koje će kat povezati s potkrovljem, nadamo se do kraja ovog tjedna.
Doć će mi majstor od centralnog, oko 8 ujutro, i za njega valja još neke pripreme odradit. Bio je i danas. Ko tasmanijska neman je. Ne moš ga pratit pogledom, ko zvrk se vrti, baca alat, ostavi bušilicu da visi iz plafona, u dva skoka je u potkrovlju, pa se vrati, pa buši, pa pili...
...gledam ga i cvilim u sebi. Nekad davno, dok još nisam bila 2u1 i sama sam bila takva. Žvelta mala, rekli bi primorci. A sad rušim trbuhom čaše sa stola. Jedva si čarape obujem. I čini se da će mi nokte morat muž nalakirat jerbo su mi nožni prsti sve dalje i dalje...mogla bih imati i obične nokte, al to bi me učinilo jaaako tužnom.
Uglavnom, nekako se osjećam kao da parazitiram. Ne daju mi da gletam, otimaju mi iz ruke šarafciger i skalpel, ne smijem u potkrovlje, jedva me puste da si drvo u peć ubacim.
Al suđe da bi netko oprao....nema šanse. To izgleda nije opasno za trudnice. Psmtr. :D
Ne bi pizdila da sam umorna od šarafcigera. Al od krpe i metle, spužvice i arfa...usisavača...pa pizdim i inače, kamoli ne sad.
...ja sam zapravo muškarac zarobljen u ženskom tijelu. Muškarac koji voli nosit štikle, al ipak, muškarac.
I zato sutra idem u Pevec. Kupit si nešto lijepo :p
Veliki budže
Inače je krasno ovo moje selo. Jedna birtija, škola i jedna trgovina. Pametnom dosta. Do prvog grada, (pravog grada, a ne povećeg sela koji nosi to ime samo zbog administrativnih potreba) cca 40 km, autocestom manje. Mir i tišina, susjedi udaljeni taman kolko treba da si uletimo kad si trebamo a ne smetamo u međuvremenu. Priroda krasna, imaš gdje prošetat, ponekad ti i srna prošeće kroz dvorište, pa se čudiš tko ti se u 7 ujutro nabada u štiklama po tlakavcima . Nema ljepšeg mjesta za imati dijete, kažem vam.
Ili, ne bi bilo, da ne postje baš ti jedni susjedi. Oni su inače velike njuške, druže se sa našom političkom vrhuškom (ili bar onim dijelom koji ne služi kaznu trenutno), imaju firmu koja radi dobro, dovoljno para da sami ne kose travu i cijepaju drva...i pse. Lovačke pse. Koji osim što seru u mom dvorištu, što se jaaako vidi kad je dvorište pod snijegom, slobodno šeću selom veći dio dana.
Krenem tako danas do trgovine, ne što mi nešto uistinu treba, više da se prošećem, i u povratku jedan od te dvojice stoji ko ukopan. I gleda me. Sto metara smo udaljeni, pa sedamdest, pa pedeset, pa manje i manje, a on ni da bi uho mrdnuo.
Iako sam inače osoba od mački, i sa psima se dobro slažem. Volimo se i veselimo ako se poznajemo. A u pravilu se upoznamo lako. Kako svako pravilo ima iznimku, tako ga ima i ovo. Sa tom dvojicom se nisam nikad sprijateljila, ne samo ja, jednostavno nisu pipl frendli.
I dođem do njega, i prođem pokraj njega, osjetim i na potiljku da me i dalje fiksira pogledom. U nekoj drugoj, netrudnoj situaciji me to ne bi diralo previše, jer, prije se nisam bojala pasa. A sad...sad osjećam dobru dozu nelagode.
Nisam jedina, neko jutro je klinca koji prolazi pokraj kuće na putu do škole ganjao natrag sve do njegove kuće. Pa ga je mama autom prebacila do škole. I očekivali bi da će mama nešto poduzeti, možda nešto i jest poduzela, ali psi se i dalje slobodno šeću.
Jer budžama izgleda nitko ništa ne smije.
Sve si neš mislim, kako će to izgledati kad krenem bebicu voditi u šetnju...i sve mi se čini da moram nekog poslati da budžama objasni da su dani bez lanca iza njih, jerbo ja to sama neću moći.
Jednostavno nemam dovoljno samokontrole da to odradim na civiliziran način, bez ispada, psovki, prijetnji šinterajem i ostalim histeričnim ispadima.
I nije meni što su oni budže, pa da se plašim njihove reakcije, svoje se ja reakcije plašim :D
Pripisujem to hormonima. Većinu vremena plutam u balončiću od sapunice, ali i na najmanju naznaku da bi beba mogla biti ugožena pretvaram se u...zmaja.
Šta će tek bit kad se rodi...
Neka hrana tvoja bude lijek tvoj...
Kupila sam jutros krafne. Upakovane u kutiju sa Hello Kitty, onako primamljivo rozu, jasno je, ciljaju na male djevojčice i nas velike djevojke sa velikim trbuhom i neuništivom željom za slatkim. Nadam se da će ta želja minuti nakon trudnoće, jer je prije nije bilo.
Čitam nešto o zdravoj prehrani, koja mi je i prije blaženog stanja bila važna. Ne koristim kocke za juhu, vegeti slične pripravke godinama radim sama, ne kupujem margarin, gotova i polugotova jela, imam veliki vrt, praščića nabavimo domaćeg svake godine, a imamo i kokice, samim time i domaća jaja. Mogla bih tvrditi da se zdravo hranim, kad ne bih svako malo "posrnula" i pojela kakvu kremšnitu, ili krafnu, na prvi pogled ne tako opasnu namirnicu.
Dakle, pazim. Dakle, nekog poput mene tema "E" brojeva zanima.
I tako uzmem kutiju sa krafnama (ja sam odgrizla jedan griz i rekla fuj, on je pojeo gotovo cijelu, iako je i njemu bila fuj) i idem vidjet kako kupovne krafne, koje su izgledale božanstveno, stoje po pitanju raznih "E".
Redom, i s time da zeleni "E" ne ugrožavaju ljudsko zdravlje ( zato i nema opisa) , žute ne bi trebalo često konzumirati, a crvene svakako treba izbjegavati:
Bojila:
E160a, Karoteni - zelen
E 171, titanijev dioksid, žut - Umjetno bijelo bojilo. Dobija se kemijskom sintezom iz željezne rude ilmenita. Namirnicama se smije dodavati prema pravilu quantum satis. Smatra se bezopasnim.
Dopuštena upotreba:
Upotrebljava se uglavnom u proizvodnji masa za punjenje, preljeva i ukrasa za pekarske i bombonske proizvode, u proizvodnji grickalica, prašaka za osvježavajuće napitke, dodataka prehrani...
DPP/quantum satis
Pravilnikom o prehrambenim aditivima određene su skupine i vrste namirnica kojima je dopušteno dodavati aditive, te dopuštene količine aditiva.
U slučajevima kada količina aditiva nije propisana, proizvođač sam odlučuje koliko će aditiva dodati nekoj namirnici . Pritom bi se morao ravnati prema načelu dobre proizvođačke prakse [DPP] utemeljenom na pravilu quantum satis prema kojem se namirnicama smije dodati samo onoliko aditiva koliko je nužno da se postigne željeni učinak, pod uvjetom da se time ne obmanjuje potrošača.
Konzervansi:
E202 Kalijev sorbat - zelen
Antioksidansi, regulatori kiselosti...
E300 Askorbinska kiselina - zelen
E 334, vinska kiselina - zelen
Stabilizatori, emulgatori....
E435 Polioksietilen (20)-sorbitan-monostearat (polisorbat 60) - žut
Umjetno sredstvo za povećanje volumena, homogenizaciju masti i vode, emulgator i sekvestrant. Proizvodi se kemijskom sintezom iz sorbitola i masnih kiselina koje mogu biti biljnog ili životinjskog podrijetla. U organizmu može povećati resorpciju štetnih tvari topljivih u mastima. Vidi E432. Iako se smatra bezopasnim, često konzumiranje nije preporučljivo.
E450 Difosfati i pirofosfati vrlo crven - Sredstva za reguliranje kiselosti, tretiranje brašna, podmazivanje, oblikovanje, emulgatori, stabilizatori i sekvestranti. Fosfati u velikim koncentracijama mogu ometati resorpciju kalcija, magnezija i željeza u organizmu, pa unos velikih količina (više od 1,5 do 2,5 g na dan) može dovesti do smanjenja koštane mase, osteoporoze i do taloženja kalcija u organizmu. Otkriveno je da ljudi koji jedu hranu bogatu fosforom i fosfatima (čips, topljeni sir, bezalkoholni osvježavajući napitci...) imaju smanjenu količinu kalcija u serumu. Fosfor se dovodi u vezu s hiperkinetičkim sindromom u djece, no znanost o tome još nema konačno i jasno stajalište. Često konzumiranje nije preporučljiva. Vidi E338.
Dopuštena upotreba:
Keksi i dvopek namijenjeni dojenčadi i maloj djeci smiju sadržavati do 5 g/kg ovog aditiva (kao ostatak u gotovom proizvodu). Ostaloj se hrani dodaju kao E338 - Fosforna kiselina
Sredstvo za reguliranje kiselosti i antioksidans. Dobiva se iz fosfatnih ruda. Velike doze mogu omesti resorpciju kalcija, magnezija i željeza u organizmu, te uzrokovati kalcifikaciju mekih tkiva u organizmu, posebice bubrega. Epidemiološka istraživanja pokazuju da konzumiranje velikih količina fosforne kiseline i njezinih soli može utjecati na smanjenje koštane mase i stvaranje kamenaca. Pojedina znanstvena istraživanja pokazuju da može uzrokovati pojavu hiperaktivnosti i poremećaj koncentracije u djece, no još nema konačnih i jasnih stajališta. Izbjegavati!
E471 Monogliceridi i digliceridi masnih kiselina zelen
E472e Esteri monoacetilirane i diacetilirane vinske kiseline s monogliceridima i digliceridima masnih kiselina - zelen, al tako neprimamljivog naziva da ga svejedno ne želim u hrani
E481 Natrijev stearoil-2-laktilat i jedan žuti, za kraj...
Umjetno sredstvo za homogenizaciju masti i vode, emulgator i stabilizator. Proizvodi se kemijskom sintezom iz stearinske i mliječne kiseline. Smatra se bezopasnim.
..kad sve ovo čovjek pročita, jaja u prahu, glukozni sirup i modificirani kukuruzni škrob zvuče sasvim prihvatljlivo.
I sve to u običnim krafnama, ciljano reklamiranim tako da ih djeca žele ponijeti kući...
To, naravno nije kraj priče...
i cjelovita informacija o aditivima i njihovu utjecaju na zdravlje ljudi. Dodatnu nesigurnost kod potrošača stvara i činjenica da za neke tvari vrijede posebna pravila o deklariranju te da proizvođač ne mora deklarirati sve aditive nekom prehrambenom proizvodu, ili pak ih ne deklarira iako ga zakon na to obvezuje.
...ovo je isto zanimljivo:
Netransparentnost u deklariranju aroma postoji i tamo gdje bi je potrošač najmanje očekivao, a riječ je o „prirodnim aromama”. Naime, SAMO ako naziv arome upućuje na hranu ili na prirodnu sirovinu od koje je proizvedena, aroma mora biti proizvedena isključivo ili gotovo isključivo od imenovane prirodne sirovine. Primjerice, ako na proizvodu piše „prirodna aroma vanilije” proizvod mora sadržavati najmanje 95 % aromatičnih tvari iz ploda vanilije. Međutim, ako na proizvodu piše „ prirodna aroma”, bez precizne oznake sirovine, to samo znači da sirovina potječe iz prirode, a aroma se u pravilu proizvodi kemijskim putem u laboratoriju. Tako se npr. aromatična tvar koja služi u proizvodnji arome jagode proizvodi pomoću plijesni koje se uzgajaju na blanjevini (prirodni drveni materijal!). Na sličan se način proizvodi aroma vanilije, a zahvaljujući blagonaklonosti zakonodavca i mnogim drugim aromama mikrobiološkog ili gentehnološkog podrijetla proizvođači smiju dodati pridjev „prirodno”.
A ako vam nije dosta, posjetite Savjetovalište o E- brojevima i provjerite deklaraciju nekog proizvoda koji vam je "sumnjiv".
Ali, kako su i oni istaknuli, samo zato što nešto nije navedeno, ne znači i da nije prisutno.
Ako netko ima dobar recept za krafne, nek mi ga slobodno ostavi u komentaru. Suzdržati ću se osobnog osvrta na tematiku, i ovako sam oduljila i previše.
09.02.2015. u 21:03 | 3 Komentara | # | ^
Šoping je postao narodni doping
"...taj internet je postao nekoristiv!"
...reče on neku večer, uzrujan pop-up prozorima kojima bi i kokice pozavidjele na popanju. Složila sam se, dodavši da mi se sve stranice, portali pogotovo, učitavaju beskonačno zbog sve siline reklama koje nikako da se učitaju do kraja. I taman nešto kreneš kliknut, evo ga, pop up. Oćem li se ja pretplatit na njihov njuzleter, pa će onda oni meni pisat na mejl svašta šta me ne zanima i spamat mi inboks? Nećem.
Zovu me iz mobilne mreže. Veli teta, ima ona za mene ponudu. Vidi da sada tošim ukupno 50 kuna mjesečno na tarifu tu i tu, koja mi pokriva to i to. I nudi mi tarifu sa megabajtima, više nego što imam sad, i porukama, koje pišem samo u slučaju krajnje nužde (ne znam kako vi, al otkad imam smartfon ne mogu natipkat ništa osim ako se ne posvetim samo tome, objeručke, pa radije nazovem) i dakle, što sam ono...aha. Nudi meni teta maltene istu tarifu, al na pretplatu na dvije godine, za 120 kuna mjesečno.
I pitam ja nju, vi želite da ovo što imam sad, i zadovoljava sve moje potrebe, a bez obaveza, zamijenim za isto, sa obavezom pretplate, ali duplo skuplje? Da. I nećem dobit novi smartfon? Ne. Hvala, ugodan dan...
Realno, ne treba mi novi telefon. Je, ovaj je tri godine star, sramota božja, imat smartfon tako dugo, ali radi i dalje sasvim ok, i ne vidim zašto bih potrošila stotine i tisuće novaca na isti, samo novi? Jer ima neke funkcije koje ovaj nema? Koje su to? Može se napisat sms kao na Nokiji 3310? Ne može? Ne zanima me.
Sa svih strana nas stalno obasipaju reklamama. Kupiiii...kupiiii...kupiii...akcija je još samo danas, povoljno je, unikat je, zadnji je primjerak, nešto je gratis, a ako ništa od toga ne upali, znaju oni da mogu igrat na kartu koja uvijek dobiva.
Taština.
Dati ću vam primjer. Trebam isprazniti ormar i ostaviti si samo neophodnu odjeću, a zbog preuređenja spavaće sobe. I gledam ja tako što se sve u tom ormaru nalazi, i zaključim da od sve odjeće koju imam nosim cca 30 posto. Sad, kako sam na bolovanju, i manje. Ali, recimo da je 30% realna brojka. Sve ovo drugo čeka neku prigodu koja vjerovatno nikad neće doći, i iako realno, imam dovoljno odjeće, svake sezone kupim nešto novo. Imam dovoljno odjeće do kraja svojih dana. I majica, i hlača, i traperica, i najlonki, možda bih potrajbala rublje i čarape za par godina da ih ne obnavljam redovito. Ali, realno...kaputa, jakni, suknji, haljina...nema šanse da ih iznosim, kamoli potrošim da se ne mogu koristiti. A svejedno kupujem.
Kao što svi mi kupujemo. Nekad ti i trebaju nove traperice, ali realno, odjeću se ne kupuje iz potrebe, već imidža radi, jer nam se sviđa. Ta torba. Te cipele ( o cipelama neću reći ni riječi, pogotovo štiklama, njih bi bilo i za tri naredne inkarnacije), ta košulja...sve mi to sebi objašnjavamo, racionliziramo i pretvaramo se da nam treba.
Ako već ne zbog radosti koju u život unosi novi komad odjeće i vlastitog mišljenja o sebi, a onda zbog straha od izopćenja iz društva i mišljenja drugih.
Okolina nas sili da se povodimo za trendovima. Društvo nam nemeće modne stilove, koje pratimo, ponekad sasvim nesvjesni što činimo. Gubimo identitet povodeć se za masom, pa gledamo oko sebe Uggsice u svim bojama i materijalima, neki od nas sa vječitim pitanjem - koji ti je K****, ženo božja, pa dal ne vidiš na što to sliči, na što ti sličiš u tome? Kupi si čizme, molim te, baci ovo. I zatuci lopatom.
I onda tu odjeću poklanjamo, kad izađe iz mode, bacamo ako nam se čini da je beskorisna ( a samo treba zamijenit patent) i opet kupujemo novu...krug zatvoren.
Smatam se razumnom osobom. Ne kupujem tehniku dok me stara dobro služi, namještaj ću uvijek radije izraditi ili preraditi nego kupiti novi, radije glasam za popravak vešmašine nego kupovinu nove, čk i hranu radije uzgajam nego kupujem, ma koliko to nekad mukotrpno bilo.
Ali, znaju oni da imam soft spot. Svi imamo. Moj su cipele, torbice i sve sa mašnom. Zahvaljujući fejsu, guglu i inim čudima našeg doba, znaju i bolje od mene same što će mi se svidjeti. Pa svako malo popne neki pop up kojeg ne mogu baš samo tako iksnut. Mislim, ko gasi ako su u pitanju crvene štiklice, sa mašnicom, prije no što dooobro razmisli hoće li žaliti za tom prilikom?
A Zemlja grca u smeću, truje se farbama za odjeću, negdje nečija dječica šiju najkice za dolar mjesečno jerbo meni treba novi par...
Prigodna... za kraj.
Oge tete test
Išla sam jučer obaviti tu, vrlo omraženu pretragu. OGTT test. Ako se niste susreli, to vam je test koji otkriva da li imate trudnički dijabetes, ukratko. Rezultate će poslati ovih dana liječnici, pa vam ne znam reći kakvi su. Nekako si mislim da su ok, do sada su mi svi nalazi bili odlični, čak i željezo, u što se svi čude, ne znam zašto.
Dakle, dođete na tašte u Dom Zdravlja. Glupog li naziva, dom zdravlja, a samo boesni u njemu. Onda izvade krv, popijete veliku čašu glukoze, čekate sat vremena, opet vade krv, čekate sat vremena, opet vade krv.
Svašta sam o tom testu čula. Satima ne smiješ ništa pojest ni popit, moraš mirovat i ne smiješ ni van na zrak izać, ne smiješ pušit, moraš se jaaaako mučit da ti ta glukoza ostane u želucu jer je gnjusna i jer će ti se sigurno povraćat, obavezno neka netko ide s tobom, ako ti bude zlo, pazi, pazi, zna se desit i da se onesvijestiš...
Ugl, ustala sam u pet i trideset, popila čašu vode, spremila se, sjela u auto i u 7 sam bila u krugu bolnice. Uspjela sam naći parking što mi je odmah popravilo raspoloženje, iako sam bila pospana i gladna.
Dali oni meni tu čašu, četri deca sigurno. I pijuckam polako, nije baš ko Mojito, al nije ni tako strašno. Utažilo žeđ, gladna nisam bila do deset.
Izađem u čekaonu, sjednem, propuh. Preselim se na drugu stranu, manji propuh. Debela baba mi sjedi s desne, obična baba s lijeve strane, čekaju red. Desna baba kašlje. Ne stavlja ruku na usta. Vraćam se na propuh. Babe dočekaju red, vratim se na stranu gdje je propuh manji. Stari deda sjeda pokraj mene. Slinav i šmrkav. Kiše i kašlje. U maramicu, al tek nakon što je uspjie izvuć iz džepa. Krasno, mislim si, došla sam savršeno zdrava u dom zdravlja, al čini se da neću takva kući.
Sjednem opet na stranu gdje je propuh. Kraj mene sjeda klinka, kašlje. Na onoj drugoj strani nema mjesta. Tamo deda i dalje kašlje i kiše. Ustajem, mičem se od kliconoša svih dobi i uzrasta, i odma mi se ukrpa bolesna baba, neka nova. Ispituje me gluposti. Kašlje, ni ova ne stavlja ruku na usta. Zgađena odlazim van, gledati kišu. Osjećam njen bijesan pogled na potiljku, i sigurno se žalila drugim babama kako je današnja mladež nekulturna, tako otići u pola rečenice...
Da se mene pita, trudnice ne bi imale nikakvog doticaja sa pocijentima, pogotovo ovim zaraznim. I također bi mogle parkirati na mjestu za invalide ili bilo kojem drugom mjestu koje ne ugrožava promet a blizu je destinaciji koju posjećuju. Ali, ne pita me se.
Pa cuclam propolis od ranog jutra, miješam med i limun, svijetlim si u upaljeno grlo i pitam se što ću tek pokupiti ako zbog upale grla odem u čekaonicu svoje liječnice opće prakse. Ebolu, možda.
Ispada da bi za mene bilo puno bolje da sam osjetljiva na igle, bockanja i cukrenu vodu. Mogla sam se lijepo onesvijestit, ili bar ispovraćat po hrpi nekulturnih penzionera koji nisu u stanju zaustavit let klica običnim stavljanjem ruke pred usta, pa se sad ne bi osjećala ko da mi je šmirgl papir zapeo u grlu.
drugi drugi
Po prvi put u životu osvojila sam nagradu na nagradnoj igri :)
To je samo zato što sam od početka bila sigurna da ću dobiti nagradu, čvrsto sam u to vjerovala, i nisam se iznenadila kad sam vidjela svoje ime. Ali, razveselila sam se jako :)
Danas me ugodno iznenadila i poznanica. Četvrti takav slučaj unatrag par mjeseci - javi ti se netko s kim si jedva u kontaktu, ponudi pomoć, savjet, rame za plakanje i uho za slušanje potpuno neočekivano, ne tražeći ništa zauzvrat.
Unatrag tih istih par mjeseci sam također primjetila da ljudi za koje sam bila sasvim sigurna da na njih mogu računati...paaa...hm. Recimo samo da sam malo manje sigurna.
I tako je moja količina prijatelja uvijek ista. Uz poneku konstantu na koju se mogu uvijek osloniti.
Zahvalna sam.
Jedni razočaraju, drugi iznenade, i na kraju je opet sve u ravnoteži.
Idem sad vidjet da li snješku treba reparacija.