Nemezis

Jedan od onih bez naslova

Primjećujem da me je sve manje briga za tuđa mišljenja.
I da mi ljudi, u većini, ne zanimaju.
Dosadni su mi ti mali provincijani životi, ne zbog života u provinciji, već zbog mozgova koji su...ah.

...dotakni me opet,
otrovna kišo...

Bahata sam, znam.
To je faza, proći će.

Oni ljudi, koji su u manjini, i koji me zanimaju i mislim da imaju ponešto još za reći, e, za te većina tvrdi da su...pa, ludi.
Pjevam, glasno. I zvučim si dobro. Sve bolje, zapravo.
Onaj kojeg nikad ne spominjem me nije nikad čuo da pjevam, koliko znam.
Šta ćeš, nekima daš godine života, al im nikad ne daš sve svoje.
Bit će da znaš, negdje duboko unutra, da te ne zaslužuju.
Pa se i ne začudiš kad ti činjenice upravo na to i ukažu.
Ne kažem da ne boli, boli iako je bol očekivana.

Pila sam danas perverzno skup konjak iz poprilično skupih čaša za konjak.
Priznajem, čaše su mi neusporedivo veća finta od konjaka.
Možda sam i plitka, al i inače sam slaba na fine čaše.

DIY projekti u mojoj izvedbi su uvijek pomalo nahereni. I nezavršeni, jer sam nestrpljiva.

Gledali smo danas fotke sa medenog mjeseca, pitao je S. kakva je ta Budva i zašto smo išli tamo uopće.
Moram reći da mi je plava kosa stajala baš dobro.
Al ova sad mi je bolja.
Al ja sam tašta, pa vjerovatno i ne vidim sebe u realnom svjetlu.
Ha.

Idem vidit šta bi pasalo u tu lijepu čašu.
I privest kraju svoj najnoviji DIY.

P.s.
U najsitnije detalje se sjećam gdje sam bila, s kim sam bila, kakva sam bila, i kako je bilo nebo kad sam čula ovu verziju prvi put.
Ježim se sada kao i tada.
Štaš, neki tipovi nikad ne iznevjere ;)

29.11.2013. u 20:28 | 0 Komentara | # | ^

Brm, brm

Ja najviše volim kad mi crkne auto. Koji nemam s čim popravit, pa onda nemam s čim ić na posao, na kojem ne zarađujem ni izbliza dovoljno da bih imala normalan i zdrav auto, a kako stvari stoje, neću ni ja bit dugo zdrava, jerbo ne postoji prijevoz tipa gradski - autobus ili slično, a do posla ima cca 9 kilometara. Ni autostop nije opcija jerbo nitko normalan ne ide u tom pravcu nedjeljom u 6 ujutro, pa nema druge nego ić pješke- a to neću. Ili zvat nekog da me vozi, a to isto neću. I šta sad?
...najbolje da otvorim bolovanje, ko svaki normalan stanovnik ove države :D

16.11.2013. u 12:12 | 10 Komentara | # | ^

U ime... zdravog razuma

Ovo me sasvim izbacilo iz takta.
Da se razumijemo, ja ne znam ništa o gay parovima iz vlastitog iskustva. Ok, znam ponešto, ali se ne smatram kompetentnom da išta kažem o toj temi, i sva sreća, ne pita me se.
Ali, znam koju o domovima. Znam koju o djeci koja su se povlačila od doma do doma, o djeci koja su prerasla godine u kojima ih itko više vidi kao djecu, a kamoli želi udomiti, što je direktna posljedica naše vrle administracije čija je jedina svrha igrat pasijans i čekat sms banke u kojem kaže da je plaća sjela. Ok, moguće da u tom aparatu nekad netko nešto i radi...al ni izbliza dovoljno. Zahvaljujući odličnom funkcioniranju tog sektora u nas Rvata, kršćana i katolika, imala sam dvoje divnih prijatelja nekoć davno. Imali smo tada 16 godina, i njihova je perspektiva bila sljedeća: do 18 godina na brigi države, u učenikom domu, a nakon...snađi se. Bolje završi neku strukovnu školu, pa da moš nać posao odmah i zaboravi fakultet, nećeš to imat kad ni kako.
Vucarali su se od jednog doma do drugog, nekad su bili zajedno, nekad nisu, ali odnosili su se jedno prema drugom kao brat i sestra. Ili, kako su već mislili da se braća i sestre trebaju odnosit jedni prema drugima.
Nikad neću zaboravit taj Božić, i te zimske ferije. Mi koji smo bili u učeničkom domu jer smo bili učenici iz raznih vukojebina smo se u iste vraćali za blagdane. Oni su ostajali. U domu. Jer nisu imali kamo otići. On uopće nije imao ni najblažu ideju dal igdje ima kakvog roda, a ona je svojski nastojala zaboraviti one za koje je znala da su "njena krv".
Rekla mi je tada da se boji da će ju netko od nas - a tu se mislilo na prijateljice - pozvati k sebi za blagdane. Bojala se jer nije htjela odbiti i biti ničija i sama u vrijeme kad je obitelj na prvom mjestu gdje god se okreneš, a još se više bojala provesti par dana u obitelji- ma kakva bila, i onda ostalih 360 dana godine kleti boga jer joj je uzeo tu, na prvu, sasvim normalnu stvar- ljude koje nazivaš svojima, koji te vole. Brinu o tebi.
Gdje su danas, ne znam. U ono vrijeme se komuniciralo pismima, puno lakše nego telefonom, mobitela nije bilo, društvenih mreža također...jedna nenadana promjena adrese je mogla nekog učiniti sasvim nepostojećim, pogotovo kad taj netko nije imao mamu i tatu koje inače uvijek možeš nazvati i pitati gdje je Jelena sad jer joj se želiš javiti, vidjeti kako je i čime se bavi.
Ma, mislim da su dobro, i ona i on, možda su se poženili i zasnovali svoje obitelji.
A možda su gay, i u ovom trenutku se mole nekon od tih bogova gore da im dopuste posvojiti bar jedno dijete. Spasiti bar jedno nedužno biće od institucija.

Jer, gospođa Željka iz gornje priče zapravo živi nekom balonu, šarenom balonu, pa misli da je dom za nezbrinutu djecu mjesto gdje o djeci brinu, skrbe sa ljubavlju i nastoje im pružiti sve što bi im pružili otac i majka, bit će da misli da se sva ta djeca udome i prije no što shvate tko su, što su i gdje su i zapravo nema pete veze o ničemu. Da ima ne bi se zaletila sa ovakvom jednom izjavom, sigurna sam.
Jer., takvo što bi mogla zaključiti samo zadojena i bezdušna osoba upitne inteligencije i sa pokojom dijagnozom mentalnih boleština. Oh, naravno, i vrlo predana katoličkom nauku.

Da se mene pita...radije bih imala dva tate, ili dvije mame. Boje tako nego nikako, odnosno nikog. Je, sigurna sam da bi me vršnjaci maltretirali, ali ništa manje ili više nego nekog čiji roditelji nemaju za Uggsice, ili piju, ili nisu katolici, ili im mama radi ko čistačica baš u toj školi u koju idu....djeca su nekad grozna prema drugoj djeci i ne treba im razlog i izgovor, već ga nađu ako im netko na prvu "ne sjedne"
Bit će da smo ih to mi, odrasli, naučili.
I učimo ih i dalje, dok tvrdimo da je za dijete bolje da odrasta bez ljubavi jer je ljubav dvoje istog spola...pogrešna? Grijeh? Neprirodna? Šta ja znam, nadopunite sami.



Oznake: Željka Markić, U ime obitelji

13.11.2013. u 18:45 | 3 Komentara | # | ^

Uvijek se mogu desiti pizdarije.

Uvijek se mogu desiti mrlje.
Tako kaže reklama, i naravno, odmah nudi rješenje-prašak za robu.
Međutim, u trenutku kad se dogode mrlje najšće nemam pri ruci perilicu i prašak, a bilo bi i pomalo čudno da vozim vešmašinu u bunkeru okolo.
Zadnja mrlja mi se desila na putu u Deželu. Po špežu smo išli.
Napomenut ću da se ja inače ne umrljam skoro pa nikad, ne presvlačim se iz "mašne robe" kad kuham salsu ili kad napadam Domestosom kupaonu.
Zato se i začudim kad se dese mrlje, bit će.
S druge strane, moj muž (hah, skoro mi normalno postalo oslovljavat ga mužem :D), dakle, mome se mužu mrlje dese češće nego rjeđe. Kakve oćeš, od zemlje, od trave, od salse, od ulja, od svega što može i ponečega što, bar na prvu, ne može proizvest mrlju.
Zato se valjda i smijao skoro do infarkta kad me sasvim, od vrha glave pa do koljena zalila Pepsi cola. U autu, na putu za Deželu. I ja sam se smijala, šta ću, pogotovo kad sam se sjetila da mi se ista stvar desila, al sa kavom, kad smo zadnji put išli po špežu. U Deželu.
I tako se uvijek dese mrlje kad se ide po špežu i sad već mislim da bi bilo dobro imat rezervne hlače i kakvu majicu sa sobom za tu prigodu. Jerbo mi je vešmašina nepraktična za imat sa sobom, što smo već utvrdili.
Osim toga, ne mogu ne primjetiti da mrlje, kad se jednom dese ionako sa praškom iz te, kao i iz drugih reklama, uostalom, ne rade svoj posao baš bogzna kako.
Dakle, uvijek se mogu desiti mrlje. A jednom kad se dese, tu su neko vrijeme, oš - neš.

Dobro da nije sad išla reklama za afričku šljivu, kakav bi tek iz toga post nastao...
...al šta bi sad reklamirali tablete za potenciju, bolje je u vrijeme nedjeljnog ručka, pogotovo kad si na ručku kod svekra i svekrve. Skoro sam se udavila u žlici juhe, zbog nekontroliranog napada smijeha, koji je bio reakcija na napad smijeha koji je svekrva imala, valjda jer je prvi put vidjela reklamu za šljivu. Afričku šljivu. Da je imalo gluplje ne bi bilo smiješno.
Al ništa zato, ako se dese mrlje zbog neočekivang pljucanja pileće juhice po stolnjaku to je svakako bolje od neočekivane erekcije.
A možda i nije, ovisi kako gledaš :D

06.11.2013. u 23:20 | 2 Komentara | # | ^
Kolovoz 2017 (2)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica: