Nemezis
Lastane....pliiiiz.
Nego,
vrijeme je za prioritete.
Ok, u ovom trenutku je vrijeme za pivicu, al i pivica je u prioritetima (pivica deblja, a debljanje je prioritet)
Dakle, prioriteti su
pivica,
debljanje,
bend,
cipele.
Oh, i pozivnice.
Koje su prouzročile omanji histeričan ispad (posljedica - zlatne neoperive fleke po frižideru i zidu)
Kao i obično, zapelo je na putu od ideje do realizacije.
Kao i obično, reagirala sam na sebi svojstven način - bacanjem stvari, psovanjem tih istih stvari, pušenjem nekoliko cigareta za redom.
Kao i obično, ništa od navedenog me nije dovelo bliže željenom cilju.
Neće ni pivica, al sad mi je bar svejedno.
Ma, nije mi uopće svejedno.
Al bar ne histeriziram više.
I razmišljam o alternativnim rješenjima.
Kao i svaki bolesnik kojem standardna terapija ne daje željeni rezultat.
Veli danas tata Katica da je čula da se udajem. I nek se udajem, jer što bi meni bilo bolje nego svima njima (ženama, op.a.)
A reko, od ovog mi gore ne može biti.
(Vjerujte, ne znate s kim ja imam posla, vjerujte.)
Dakle, kuhar koji je presudio u stavci restoran - više nije kuhar u tom restoranu.
Muke po bendu...neopisivo.
Pozivnice uzrokuju bacanje stvari u zid. Uz psovanje, već opisano.
Zahvalnice su tek blijeda slika negdje u primozgu.
Konfeti i reveri - pokušavam se pravit blesava i glumit da mi to ne treba...al ne ide.
Kolači koji nisu moja birga su na kraju moja briga.
O torti najbolje da i ne počinjem.
Pop je u najmanju ruku nenormalan. Jebo sebe, ako je odradio više od 3 pira. Niš taj ne zna, niš.
Dekoracije? Cvijeće? A? Koga to zanima? Mene to ne zanima, a trebalo bi...hm?
Prstenje? 5 hiljada kuna? Moooolim?
Kuma? Riješena, uz svesrdnu pomoć moje drage mame, kojoj je zabranjeno da išta više ikad uradi osim ako joj nisam izričito zapovijedila da uradi baš to. Je, to će pomoć.
Lastane, pomozi.
Imam 32 godine i udajem se za mjesec i po dana.
Nemam ništa osim savršene vjenčanice, za koju se želim udebljati još kilogram i po ali ne mogu. Pijem i pivice i sve, ali ne ide. Mislim da sam pod prevelikim stresom.
Ok, imam i budućeg muža, koji ne želi sa mnom i vjenčanicom pobjeći na Maldive i ostaviti svu ovu patologiju daleko, daleko.
Šta da radim?
Lastane?
...
Lastane?!?
...
Lastaneeeeeeee!!!
...
Đubre jedno.
Šutnja je zlato.
...ja sam tebi samo htjela pomoć.
Došla si.
Jesam.
Lepa si.
Hvala.
Lepa si. Koliko godina imaš?
Trideset. I jednu. Dvije.
Nikad nisi došla k meni.
Nisam.
Ni pogledat me nisi došla.
Nisam.
Al sad sam tu.
Sad si tu. I lepa si.
Dal se sjećaš kad ti je tata popravio bicikl, pa je onako napravio pedale krivo, pa su se okretale isto?
Sjećam.
Bilo je užasno smiješno.
Bilo je.
(ne bi bilo nimalo smiješno da nije bilo nje. Ništa svih tih godina ne bi bilo ni podnošljivo, a kamoli smiješno da nije bilo nje.)
I šta ću ja sad? Sad ju moram pitat, kad si ti rekla da ću je pitat. Ona očekuje da ju pitam. A nisam ju htjela pitat. Htjela sam pitat B.
Zbog kremšnite. I pedala.
Zbog kakvih pedala?
Nema veze.
Nisi trebala ništa reć.
Al samo sam ti htjela pomoć.
Nemoj mi pomagat više, molim te.
I nemoj se ljutit, znam ja da nisi mislila ništa loše, al ispalo je baš onako usrano. I glupo.
Došla si.
Jesam.
Opet si došla.
Jesam.
Lepa si.
Jesam.
A ja sam stara. I nisam lepa.
I ti si lijepa.
Bila sam lepa. O, kako sam bila lepa. Ništa dobro mi to nije donijelo.
Ni meni.
Baš si bila grozno razmažena.
Jesam. Htjela sam bit balerina.
Jesi je pitala?
Jesam.
Šta je rekla?
Da oće.
Super.
Nije super. Htjela sam da kaže da neće.
To je sramota, znaš?
Znam. Zbog toga je i rekla da oće.
Nisam trebala ništa reć.
Nisi...
...jebi ga.
Sve će bit ok. Ili neće.
Ko da je bitno.
Kremšnita je jedina bitna stvar.
Pogotovo ako želiš bit balerina.
(Wo)Man's world
Muzička pozadina
Živimo u muškom svijetu, ponekad mi se čini.
Kad gledamo televiziju, naprimjer. Uglavnom muške teme, okreneš na History, gledaš ljude kako love ribe, popravljaju aute, voze aute i sijeku drva.
Ako ćeš film pogledat opet neki tipovi koji se mlate. Ako ćeš sport gledat...opet.
Ako se osvrneš oko sebe vidiš da su na bitnim i dobro plaćenim pozicijama uglavnom muškarci. U politici uglavnom muškarci...
...čak i automobilska industrija sve što proizvede...proizvede tako da se svidi muškarcima. Zašto nema ljubičastih auti, naprimjer? Ok, realno, auti su ko cijepljeni od boja, možda i nije neka usporedba, nema tu ni boja za muškarce. Sve neš sivo i crno i sivo. I tamno.
Kad kažem ponešto o tome najčešće čujem da se trebamo boriti za ravnopravnost, mi žene.
Obično ne ulazim u diskusiju. Smatram da sam ravnopravna samim time što sam čovjek, i ne vidim oko čega bi se trebalo boriti niti što bi trebalo dokazivati. Podrazumijeva mi se. Da sam jednako vrijedna kao bilo tko drugi, bez obzira na spol.
Ali, eto, nisam.
I sad tu ima varijanti raznih, zašto nema žena na pozicijama i u politici i na telkici. Jedna je da žene nemaju previše vremena u životu. Prirodno je da žena skrbi o obitelji, kažu. I nije nužno da ima obitelj u smislu troje nejake dječice da bi imala posla preko glave, ako radi ono što se od nje očekuje.
Od žena se očekuje da znaju skuhati, da očiste kuću, opeglaju robu, i po mogućnosti idu i na posao. I malo što im štedi vrijeme, osim perilice suđa i veša. Malo se radi na tome da se nepotrebni i zaglupljujući kućanski poslovi svedu na minimum. S druge strane, unatrag stotinjak godina su muškarci ostali bez dobrog dijela svojih obaveza. Naprimjer grijanje. Ne tako davno je muški posao bio osigurati drva za zimu. U moderno vrijeme se uglavnom grijemo na neke druge načine. Otkad je struje, zapravo, život je za muškarce postao lakši. Oslobodilo im se nešto više vremena, uz posao.
Neki dio tog vremena utroše tako da pomognu ženi, pa usisaju kuću, operu pod, skuhaju ručak...dok se drugi okrenu karijeri. Ili boci. Ili ljubavnici, nije zapravo ni važno.
U svoja četiri zida se ljudi mogu na razne načine organizirati, i dešava se da je žena ta koja se u potpunosti posveti karijeri.
Ali, ako žena ne želi djecu zbog karijere, puno teže nailazi na razumijevanje okoline od muškarca. Da ne kažem da se takve žene počesto smatra i nenormalnim, čak i bolesnim. I obično se računa da će doći k pameti s vremenom.
A tu je i strah. U muškom se svijetu neke žene boje muškaraca, ali se malo koji muškarac boji žena. Uglavnom se nekako misli da je to do izvjesne mjere normalno, to da se slabiji spol boji jačega, ali onda opet...mora li to biti tako? Kad bi se u fizičkom obračunu sreli muškarac, običan i prosječan i iz nekog razloga nasilan, i žena koja zna koju o samoobrani da li bi tu zaista bilo bitno tko je "slabiji"? Možda ponekad, al ne i uvijek.
To nasilje, kojeg je muški svijet prepun, to je ono što me smeta. Jer, nasilja je zaista previše, i ne mislim tu nužno samo na ratove.
Kažu, nekoć je davno društvo bilo drugačije uređeno. Kažu, ponegdje još postoje društva gdje su glavne žene. I kažu da u takvim društvima stvari drugačije funkcioniraju. Kažu i da je religija, pogotovo ova na našim prostorima patrijarhat podignula do ove razine. Što sve crkva kaže o muškarcima, a što o ženama, o tome neću. Dosta se narogušim čim mi na pamet padnu sve one "vještice" koje su spaljene jer se nisu pokoravale čudnovatim pravilima.
Al onda opet, i tu je sve do perspektive. Nisam se mogla otet dojmu, kad sam čitala Bibliju, da je Bog oba spola. Hermafrodit, ako hoćete. A da je čovjeka, dvije polovice stvorio kao dvije polovice da bi zajedno činili cjelinu. Jer, ne možemo jedni bez drugih. Nismo se u stanju množiti i ploditi jedni bez drugih. Pa se meni čini da smo samim tim ravnopravni. I jednako vrijedni.
Pa se ne bojim. Muškaraca, jel. Ništa manje ili više nego žena. Bojim se ludih ljudi, a spol tu i nema nekog učešća. Osim što možda, statistički, ima više muškaraca koji su fizički agresivni - dakle, po Nemezis ludi, ali i to je uvjetovano okolinom. Jer je normalno vidjeti muškarca da udara šakom u glavu drugog muškarca ili ženu. Ajde, upalite tv, oko 9 navečer, pa ćete vidjeti da je normalno. Da netko stalno nekog bije.
Il je netko već mrtav, pa dođe Horacijo tražit krivca. Opet nasilje.
Zbrkane su mi misli. Posljedica alkohola, još jedne stvarce koja je uglavnom rezervirana za tipove. Društveno je neprihvaćeno da žena cuga. Svakako ni izbliza prihvaćeno kao kad je u pitanju muškarac.
Želim reć da je situacija na Zemlji ozbiljna. Em je uništavamo industrijom i nenormalnim iscrpljivanjem resursa, em smo mi kao inteligentna bića počesto iznimno glupi i nesuosjećajni, pa nam pola svijeta gladuje, dok druga polovica krstari na jahtama, em smo moralno degradirani do nevjerovatnih granica.
Da sam pop i da vodim misu rekla bih da su Sodoma i Gomora ko crtani film u usporedbi s ovim danas. Da sam pop i da vjerujem u osvetoljubivog Boga, rekla bih da je pakao sad i tu. Možda ne za tebe i mene, al ima još zemalja i kontinenata. A kad dijete od 5 godina gladuje i umire zbog toga...ima li goreg pakla? Teško da bi to dijete reklo da ima.
Dakle, ovo je muški svijet. I koliko vidimo, muškarci u vođenju tog svijeta rade poprilično usran posao.
Ne kažem da bi žene bile išta bolje, da se razumijemo. Povukle bi previše na drugu stranu, opet ne bi bilo ravnoteže.
Kažem da vjerujem u zajednicu muškarca i žene. Jer jedni bez drugih ne možemo. Jer se nadopunjavamo i nismo kompletni. I tvrdim da možemo zajedno učiniti ovu malu loptu usred nepreglednog svemira puno sretnijim mjestom.
Ali, za to bi trebali jedni drugima vjerovati, poštovati se, uvažavati i smatrati se jednakima.
Kako to vrlo rijetko vidim u pojedinačnim slučajevima, čini mi se da je dug put, jako dug, do nekog drugog, nemuškog svijeta.
Jebi ga.
:D
Kao i obično kad poželim mijenjati svijet, zaključim da mogu mijenjati samo sebe. I do neke mjere utjecati na svoju okolinu. Pa je zaključak koji se sam nameće sljedeći: kako ulazim u zajednicu muškarca i žene zvanu brak uskoro, i kako se, sasvim prirodno bojim kako će ta zajednica funkcionirati, i kako mi je stalo da funkcionira besprijekorno, nema druge nego se potruditi da budemo partneri u toj priči.
Tako jedna jednostavna i jasna riječ - partner.
Odgovor na sva pitanja i dileme.
Bog je kadkad pravi šeret...
...e, da nisam lijena. I brzopleta.
...ne bih tada, vjerovatno, kliknula na accept all.
I ne bih se sad tu čudila.
Onom što je uslijedilo.
I sebi. Oh, sebi prije svega.
Sve bi bilo toliko jednostavnije ...
...ma. Nikako ne bi bilo jednostavnije.
I nek prestanu više seljakat taj Uvod u anatomiju, ko da nije dosta šta niš ne valja.
...bolje bi mi bilo da obrijem noge.
Al ne, ja se tu čudim.
Onom koji mi govori da me voli. Svakog dana sve više.
Onom koji mi govori da me mrzi. Isto, svakog dana sve više.
Onom o kojem ne želim progovoriti ni riječ. Nikad više.
I sebi.
Možda bih trebala biti zadovoljna, pobuđujem sve te neke vrlo jake emocije u ljudima a nije da se baš nešto trudim.
Al nisam. Nisam naročito zadovoljna.
Pa se i dalje čudim.
I pitam se, kako sam se uopće uvalila u ove dreke, i šta bi pobogu sad trebala.
Trebala bih napisat normalan post, bez autocenzure, za početak.
Al ne danas i ne tu.
Danas ću pojest sve maline. Onda ću si otić natočit piće. Kratko piće.
Tako je sve počelo, pa bi bio red da tako sve i završi.
I neću se brinut previše, na kraju će me ionako mrzit onaj koji me voli, voljet onaj koji me mrzi, onaj treći će se vratiti u nepostojanje, i svi će za dva mjeseca pjevat istu pjesmu
(al, brate,što su me sad našli umarat, ko da ja nemam prečeg posla...)
I kakvo je ovo sigurnosno pitanje? Čija je to ingeniozna ideja, majčicu mu poljubim? Ko da kategorija nije dosta da me izbaci iz takta, sad će me još i ovo činit ludom.
Sigurno neki muškarac.
*ebo te petak.
:D
O parizeru i prioritetima
Zamjerili mi se vikendi i blagdani i praznici. Baš onako, gadno. O godišnjima da i ne govorim.
Baš se zaredalo tako da veterinari ne rade baš onda kad mačku treba infuzija, ili injekcija ili nešto treće.
Zbog raznih neradnih dana. A onda su još otišli na godišnji. Prvo ona, zatim on.
Nije da nema još veterinara u krugu 50 kilometara, al nema onih koji znaju što rade.
Pa sam se zamislila malo.
I zaključila - opet, da živimo u svijetu krajnje poremećenih vrijednosti.
Tako je, naprimjer, normalno, sasvim normalno, da čekaš operaciju tumora, za koji ne znaš jel od one nazovi dobre, ili nedajbože one nimalo dobre vrste, cijelo ljeto.
Jer je kirurg na godišnjem. I on i valjda još pol odjela. I normalno je to. Ne moš do jeseni niš naročito poduzet.
Osim pipat kvržicu, zgrtat pare i nadat se da ćeš privatno odradit, ako slučajno pogodiš nekog doktora koji nije negdje na moru.
Dakle, oni rade za državu, a država kaže da je sasvim u redu da ne rade subote, nedjelje, blagdane, praznike, i da idu na godišnji bez adekvatne, a počesto i ikakve zamjene.
Izgleda da zapravo i nisu toliko bitni za normano funkcioiranje svijeta.
Uostalom, mi ljudi smo smrtni. Krepnemo prije il kasnije.
S druge strane, ja sam iznimno bitna. I moj je posao bitan. Nevjerovatno bitan.
Mi, za razliku od nekih tamo doktora radimo sve dane osim Božića i Nove godine. Baš sve dane. Svaki praznik, svaku nedjelju, svaki blagdan, a na godišnji se ne ide usred ljeta. Ne, ne. Nismo mi zamjenjivi, nikako.
Sva se uzoholim kad mi prođe kroz glavu koliko je moj posao važan, a ja nezamjeniva i potrebna svekolikom rvackom puku.
Samoj sebi Vi govorim.
Poklonim se ogledalu kad kraj njega prođem.
Kako i ne bih.
Radim jedan od najneophodnijih poslova na svijetu.
Mislim, tako ispada.
Ispada da je bitnije uvijek moć kupit petnajst deka parizera nego spasit živu glavu.
Čekajte samo da sve prodavačice u svim tim silnim trgovačkim lancima dođu do spoznaje do koje sam ja upravo došla.
...a zamislite tek, da nekim čudom, sve blagajnice požele otić na more. Pa udare u štrajk.
Ne bi dva dana ovaj narod opstao. Bez parizera.
Jednadžba za sreću
...autocenzura i iskrenost ne idu skupa.
Al to već svi ionako znamo.
Pa onda umotavamo misli, riječi i rečenice u nedokučivost i simboliku.
Pa smo samo sebi tek donekle jasni, a ipak očekujemo od drugih da im budemo jasni potpuno. Očekujemo ispravne odgovore i reakcije na naše smušene poruke.
I čudimo se i ljutimo se i svašta još. Jer nas nitko ne razumije.
Teško je ponekad biti iskren i jasan. Prema sebi, da one ostale uopće ne uključujemo u jednadžbu. Ionako imamo previše nepoznanica, samo nam još fale ipsilon i ze.
Evo, ja ću sada pokušati biti sasvim iskrena i jasna.
Nemam snova. Ni ciljeva. Poneku želju imam. Al zapravo ne znam kamo se krećem, dal se uopće krećem ni gdje želim biti. Danas, sutra. Nije to novost. To je, matematičkim rječnikom, konstanta.
Moguće da bi se sve promijenilo kad bi netko neki minus pretvorio u plus. Kolko pamtim, to ide tako sa dva minusa. U matematici.
Al ne i u životu.
Pitam se, kad mi se počelo utvarati da razumijem matematiku, i kako je uopće moguće da mi se čini lakša od života?
(zapravo mi je nephodno duboko udahnuti i odahnuti, a čini mi se da je za to malčice prerano. s druge strane, neće još dugo ovako ići)
Nemam dobre temelje.
Rekli su mi to u petom osnovne, i ponovili preko nekoliko puta u drugim razredima osnovne. A i srednje.
Tek sad razumijem koliko je to važno.
I nezamjenjivo. Niš ne moš gradit bez temelja.
I šta sad?
A šta, ko i obično.
Fino krenut ispočetka.
Od nule.