Nemezis
Hvalite me, usta moja...
...jel se tako kaže?
Čitala sam nedavno nešto o tome kako i zašto odrasli ljudi, a zbog odgoja, uvijek traže i očekuju pohvalu za ono što učine.
U nasljeđe sam dobila, između ostalih, i taj defekt, al sam ga odlično nadrasla, pa se sad sama hvalim kad nitko drugi ne želi :D
Danas ću se pohvalit za DIY luster, kojim sam baš pravo zadovoljna, iako bi zapravo trebalo pohvalit iznimno strpljivog muža, koji je dva i po tjedna zaobilazio špage, zdjelice, ljepila i balone. Pred kraj ( a ostajala sam bez materijala sad i opet, pa kraju nikako doć) mi je rekao da nema volje ni suđe stavit u perilicu, jer kuhinja stalno izgleda ko da je nitko nije nikad pospremao. Naravno, luster se radio na kuhinjskom stolu, jer nemam drugi adekvatan prostor.
Na kraju sam morala požurit, da se ne bi čovik sasvim odučio puniti i prazniti perilicu. Ajde, to još nekako, al da prestane kuhat...tuga i jad.
Al ništa zato, svi moji DIY su ionako uvijek malo požureni, nemam strpljenja čekat da se osuši i slično.
Kako zadnjih dana mislim da mi baš sve ide od ruke ako se tome posvetim sa srcem odlučila sam ispeć kolač. Tortu, čak.
Ima među vama onih koji me poznaju i privatno i oni jako dobro znaju da kolače ne volim jest, a kamoli peć. Za ostale...pečem super kekse. I dobre pite. Pokušala sam u dva-tri navrata ispeć biskvit, al tada je ujna imala kokoši, pa i nije bilo toliko bacanje hrane... :D
Ne znam zapravo koliko sam uspješno odradila zadatak, jerbo ne znam kakvog bi trebala točno biti okusa Schwarzwald torta. Nisam na čisto ni da se piše ovako, toliki je moj interes kad su u pitanju torte i kolači.
Sve što znam jest dal mi je fino.
Mislim da bi bilo finije da je krema sa sirom, mascarpone, recimo, i da se višnje zamijene borovnicama, šumskim. Je, onda bi to bila neka druga torta, znam, znam :D
U svakom slučaju, za prvi put izvrsno, osim jednog problemčića - biskvit se predivno dizao, postao trbušast (aj bar on kad ja neću), i zadnjih desetak minuta dok se pekao, počeo padati i pao za četvrtinu. Skoro sam si kosu počupala s glave. Onda sam zvala mamu. Nakon desetak odgovora na razna pitanja ( da li si umiješala bjelanjak kuhačom, a ne miskerom, da li si tukla kuhačom po zdjeli sa smjesom, da li si zaboravlia pecilni, da li si otvarala pećnicu...) i mama i ja smo ostale bez ideje. Onda sam zvala i K., koja radi najfinije kolače na svijetu ikad, i ni ona ne zna odgovor. :(
Ista stvar se desila i prošli put, na sveopće veselje kokoši.
Pa ako znate zašto se biskvit digne, pa padne još u procesu pečenja, molim da me prosvijetlite. Malo sumnjam na pećnicu, al najkakše je okrivit nekog drugog i reć neću više nikad, il bar dok ne nabavim štednjak mlađi od mene.
U svakom slučaju, pola je fali. Ja sam pojela dva komadića, komadić smo odnijeli ujni, ostalo je slistio zakoniti. Njemu je, naravno, super, a što ne bi i bila, kad je prva a možda i zadnja koju sam pekla :D
13.12.2013. u 16:25 | 18 Komentara | # | ^
.. i sve po zakonu...
...bit će da klikćem na krive postove i blogove danas.
Klikćem i tu i tamo, a svi o stanju, oprostite, sranju u državi. Onako općenito.
A ja baš krenula kliktat da si skrenem misli sa stanja u državi, pardon, sranja, i to sasvim konkretnog.
Mala Nemezis radi u jednoj od tih velikih trgovačkih firmi. Skoro pa lanac prodavaonica. Ok, lanac, al ne ko Todorićev, bogu hvala, mrvu manji.
I već je preko nekoliko puta htjela mijenjat to svoje radno mjesto, al kako živi na jednom od PPDS dijelova lijepe nam tuđe, nema baš neke perspektive kad je posao u pitanju. Ne znate što je to PPDS? Onda i ne znate koliko ste sretni.
Dakle, tu gdje mala Nemezis zadnjih par godina obitava može nać posao kao akviziter, pa navlačit od vrata do vrata police životnog osiguranja, raznu telefoniju, raznu kozmetiku ili usisavače koji usisaju 5 prosječnih plaća. Kako i sa tim vidom prodaje ima iskustva, a ne da joj se da nju na vratima navlače za vrat, onda ostaje u svojoj firmi i čudi se u ovo i ono.
Predmet današnjeg čuđenja?
Mudro iskorištavanje rupe u zakonu.
Pametna direktorica, spominjana na ovom blogu preko nekoliko puta ima novu ideju. I uspješno je provodi u djelo.
Ideja je sljedeća: nakon tri godine rada na ugovor od mjesec, a ako si iznimno dobar, na tri, umjesto ugovora na neodređeno dobiješ...otkaz. I novi ugovor, preko jedne od posredničkih firmi. Na minimalac. Bez prava na putni trošak (koji je uvijek 290 kn, putovao ti 2 kilometra ili 39 dnevno, u jednom pravcu), bez prava na Božićnicu ( u vidu bona, koji iskoristiš u jednoj od poslovnica, i iznos kojeg ti skinu sa plaće u siječnju i veljači) i najbolje od svega...izgubiš pravo na korištenje barem polovice godišnjeg odmora.
Mala Nemezis je poslovođa u jednoj od poslovnica te, u svakom pogledu uzorne tvrtke, pa njen dio posla podrazumijeva i slaganje plana za godišnji te kordinaciju sa ostalim poslovnicama.
Danas je taj posao bio brz i jednostavan.
Pet kolegica nema pravo na drugu polovicu godišnjeg za tekuću godinu, jerbo ne rade više u toj firmi. Naravno, narednih 6 mjeseci neće ostvariti pravo ni na godišnji za 2014., a kad ostvare biti će ljeto, a po ljetu se godišnji ne koriste. Obim posla i to. Isto vrijedi i za prosinac, a i oko Uskrsa.
Sad vi kažete, ali ti si neupućena, mala Nemezis, sve što treba napraviti firma je napisati na parče papira da djelatnice imaju još toliko i toliko dana neiskorištenog godišnjeg, i ako su potpisale novi ugovor u roku manjem od 15 dana, mogu koristiti to pravo.
E, pa neće. Neće, Pantiću, direktorica takvo što potpisati, a zašto i bi, kad ju nitko od nas ništa ne pita, a kamoli da je pita kakva inspekcija?
...uvek je lopova bilo,
jer ćuk je ćuk, i vuk je vuk...
Eto, može, pa koristi. I sve po zakonu...
Mala Nemezis će se kroz par mjeseci naći u istoj situaciji.
Ondak neće potpisati novi ugovor, nego će otić malo na burzu, popravit brojčano stanje. Usput će otić malo do tih nadležnih inspektorata, sebi za dušu, bez očekivanja ikakve akcije. Još će se javit i medijima, iako zna da te i takve priče ne prolaze, pogotovo ne ako osoba želi imenovati firmu, i za kraj će se zaposliti negdje drugdje.
Možda bi valjalo terenski prodavat špagetinu i grede.
Jerbo mi se čini da nema druge nego naskočit na štrik.
...oni koji traže ideju za poslovno ulaganje trebaju razmislit o pogrebnom preduzeću. To je valjda jedina legalna rabota od koje moš očekivat neki dohodak i stalan priljev novog posla.
Mislim, meni je skoro prekardašilo, a ja imam život pred sobom, i neću se na burzi nać u pedesetoj, već u tridesetima, pa su mi šanse ipak...ma, kakve su mi šanse? Mani se ćorava posla. Nazovi rađe pilanu i pitaj pošto kubik građe. Guglaj kakvu tvornicu užadi, ili, pametnije, vidi malo neki kineski sajt, ne mora špaga bit naročita, ionako ti treba samo jednom.
A da izumim pokretna vješala, pa ko Bibliobus obilazim zabite selendre? Išlo bi to, al već vidim da će penzioneri inzistirat na deset posto popusta, naprimjer srijedom.Ovo malo zaposlenih će zahtijevat da ih se prima iza 10 navečer, kad završe sa robijom, bolesni će inzistirat da im dođem u dvorište i možda bi bilo pametno da usput prodajem i posmrtnu pripomoć. Il to ne vrijedi ako se samoubiješ? Svakako moram i dalje razmišljat o samozapošljavanju.
A, sad bi neko mogo reć, to ti je znak, sad ostani trudna, riješi se ne vata se pritiska i nemaš straha za posao. Nda, u moje preduzeće se otkaz dobije odma, al odma čim otvoriš bolovanje koje i najmanje smrdi na budući porodiljni dopust. Drugo i ne moš očekivat od Direktorice, majke dvoje djece. Da bog da joj i djeca i djeca njihove djece baš u takvoj firmi radili.
Uostalom, šta ja tu trkeljam, kad je Đole sve već lijepo rekao.
P.s. nije nam prekardašilo, reć bi. Bar mojim kolegicama nije, one su sve odreda potpisale novi robovlasnički ugovor sa objašnjenjem da je u ovo vrijeme imati posao bogatstvo. Tuke zatupljene, sve od reda. Božemioprosti.
Bit će da sam s velikim napravljena, kad imam tako nerealne ideje o vlastitoj vrijednosti :D
Under pressure
..i tako, niti tri mjeseca braka iza nas, a moj seksualni život je glavna tema. U selu, dapače i općini.
Nikad ne pitam žene zašto nemaju djecu, zašto nisu trudne, a kamoli što čekaju. Oko mene ima frapantno puno žena koje djecu imati ne mogu. Koje na to pitanje odgovor daju sasvim određenim izrazom lica, a meni ostaje samo da detaljno proučavam mrljicu na desnoj cipeli dok ne prođe. Mrljica, jel. Osjećaj ne prođe valjda nikad.
Dakle, smatram neukusnim i nepristojnim to pitanje postavljati. Ne uvijek, naravno, jedno je pitati prijateljicu, na kavi, jedan na jedan, a nešto sasvim drugo je pitati pred trećim ljudima.
Ne pitam ni muškarce, niti nalazim da je umjesno uletiti sa "Šta čekate?"
Niti tri mjeseca braka iza nas, a mjerkaju mi trbuh. Pa kad pitam što me šacaju, onda me pitaju dal ima nešto novo. Jasno se vidi da nema ništa novo, osim ako se baš taj čas nisam prejela, što se ponekad desi, al teško zamijeni za trudnički trbuščić. Nisam inače baš trbušasta. Dakle, jasno je da nisam trudna i nema potrebe komentirati.
Onda mi neki dan jedan uleti sa komentarom kako sam promijenila boju kose- drastično, a kako drugačije, i da je sigurno još neka drastična promjena u pitanju. Nakon mog odgovora da promjena nema kaže on meni- bit će. Onako, samilosno.
Jer se valjda podrazumijeva da je brak vezan jedino i isključivo za djecu.
Jedan mi je čestitao-od srca što sam se udala a da nisam u tom trenutku bila trudna. Valjda mi inače ne bi. Čestitao. Nikako, a kamoli još od srca.
Barem dva puta tjedno me netko pita šta čekam.
Nikako u mojoj okolini to ne prolazi, da dvoje ljudi stupi u brak zbog braka samog. Ne zbog prokreacije. Ne zbog imovinskog stanja. Ne zbog pritiska roditelja, kršćansko katolički zadojenih.
Mora bit s predumišljajem, taj brak, da bi ga se moglo razumjeti.
Jasno, to puno govori o onima koji tako misle, a gotovo ništa o nama koji smo iz sasvim nejasnih pobuda odlučili biti mužem i ženom.
Nikako to nije dosta, bit zajedno jer je to ono što istinski želiš, moraš htjet i djecu, moraš ih i imat, odmah. Jer bez djece nema smisla ni sam brak, niti je žena vrijedna poštovanja ako nema djecu, a može ih imati.
Kako reče jedan, nisi ti više ni mlada.
Hvala, reko. Hvala ti puno. Imaš još koju lijepu riječ za mene?
Nisi ti više ni mlada...
...al nisam ni u menopauzi.
Možda ćemo i imat djecu. Možda i nećemo.
Kako reče mudrac, nisam više mlada. Samim time sam i pametnija nego što sam bila, onomad daaavno, dok sam još bila mlada. Pa puno bolje razumijem što djeca jesu i što zapravo znače za dvoje ljudi koji ih odluče donijeti na svijet. I što znači za dijete kad ga na svijet donesu ljudi koji nisu dorasli ulozi roditelja, a takvih je puno više no što se na prvu čini.
Nama bi to išlo sasvim dobro, čini mi se.
Al to i dalje ne znači da ćemo se okušati u toj ulozi.
U svakom slučaju, ok mi je ideja da imamo dijete. I nevjerovatno, jednako mi je ok ideja i da nemamo dijete.
Nikako mi nije ok da me ljudi o toj temi ispituju, jerbo to nisu njihova posla.
Al kako nisam našla odgovor koji je prikladan (moji odgovori možda i jesu prikladni ali su gotovo uvijek daleko od pristojnih) i dalje mi idu na živce, iz dana u dan.
Mislim, kome ne bi.
Kaže jedan nek kod susjeda prođem, kad ovaj moj očito nije na visini zadatka. Ničim izazvan. Reko, moji su susjedi vaša generacija.
Kao što rekoh, prikladan odgovor za šezdesetogodišnjaka koji si uzima malo previše za pravo, al nikako i pristojan.
Dakle, sugestije su vrlo dobrodošle.
Do tada ću se svaki dan prejedat da mi trbuh ne bude ravan ko daska, i da okolini ne bude dosadno.
A tko zna, možda mi i naviju taj biološki sat tim pametnim pitanjima i komentarima, ili možda odlučim ići linijom manjeg otpora, pa rodim hrpu nejake dječice samo da svi ušute. Oh, i da se napokon realiziram, kao Žena. Majka. Kraljica.
...nije sve tako sivo...
...nije, ne.
Jer, Hrvat je otporna mala beštija, i taman kad svaku nadu izgubiš on te oće iznenadit.
Pa usred sveg ovog govneta od okolnosti stvori nešto veselo i lijepo.
Naprimjer, film.
Kad mi se gleda dobra komedija pogledam neki uradak naše braće Srba. Oni znaju kako se posao radi i moš odabrat žanr koji oćeš, teško ćeš nać nešto negledljivo.
Što se za našu kinematografiju i ne može reći.
Ili...?
Prvo smo na Hrt-u slučajno nabasali na ovo.
Pa sam zaključila da je pravi trenutak za preispitivanje vlastitih uvjerenja o zadanoj temi, i dala šansu ovom.
Drago mi je da jesam, sad imam jedu predrasudu manje.
Pahuljice padajte meke i guste...
Pratim unatrag par dana Hameda i Pahulje.
Evo, kaže mi fejsbuk da se i Novi list oglasio sa par riječi.
Iako ne vidim konkretan sadržaj, plan i rješenja, sama ideja je primamljiva. Dosta nam je, valjda, svega. Nekima od nas barem.
I države i vlade i vladanja i politike i sveukupnog sranja koje nas okružuje.
Sjećam se šoka i nevjerice kad je benzin poskupio na 4 kune. Psihološka granica probijena.
Sjećam se da sam prije desetak godina imala istu plaću kao i danas. Ali sam za 400 kuna mogla kupiti za mjesec dana i mlijeka i mesa i jogurta i brašna i šećera i kave i tako dalje...
...jogurt naprimjer više uopće ne kupujem. Em nemam za jogurt, em mi je bolji kad ga sama napravim. A sa 400 kuna ne idem u tjednu nabavu, kamoli mjesečnu.
Dakle, jasno mi je zašto je meni već pomalo dosta svega, jasno mi je i zašto je dosta i drugima.
Zato i razumijem sve te koji potpisuju negdje nešto, u nadi da će dva klika promijeniti okolnosti, najbolje odmah.
Ali neće, ma kako mi to jako željeli.
Jer, da nekim čudom i odstupe svi ovi koji su nas prodali i prodaju nas i dalje, tko će doći na njihova mjesta?
Da se nekim čudom, baš svaki korumpirani političar i makne, od raznih načelnika zaboravljenih vukojebina (poput moje) pa do gradova i metropolole, tko će sjesti u vruće fotelje?
Da li se smatam dovojno pametnom i sposobnom da zasjednem na mjesto načelnice moje najdraže vukojebine? Bez daljnjeg. I više od toga. (al ja sam tašta, pa možda sebi pripisujem i neke kvalitete koje mi manjkaju).
Svakako bih radila najbolje što mogu.
Međutim, to ne bi promijenilo ništa. Da u sve fotelje zasjednu ljudi koji zaista mogu raditi za dobro ostalih bojim se da bi to malo što poguralo na bolje. Da ovi koji su sve ove godine krali i držali se Ferengijskih načela vrate sve, do zadnje lipe, sa kamatom...možda bi se tada ponešto i dalo popraviti, ali dok je MMF-a i ostalih koji nam dišu za vrat....bojim se da smo u dreku do grla, ovako ili onako.
Ljudima je svakako dosta. Izbora i glasanja, referenduma i odlučivanja. Vidi se to lijepo, kad se pogleda koji postotak izađe iz kuće i ode na biralište.
Dosta im je i ove bijede, ali očigledno ni izbliza dovoljno da bi se nešto i poduzelo.
Misim, više ljudi dođe pogledat veliki avijooooon nego na prosvjed na Jelačić plac.
Il nam je ovako sasvim ok,
il smo izgubili svaku nadu da će biti bolje (ako smo je uopće i imali)
il ne vjerujemo da možemo išta promijeniti
il znamo da možemo promijeniti vlast, al nam se zapravo to ne da.
Jerbo, onda bi morali preuzet odgovornost na sebe. I sami nać rješenja.
A mi Hrvati ipak više volimo da netko drugi odradi stvar.
Odluči i preuzme odgovornost.
Jedino što nam ide zaista dobro je pljucanje onih koji nešto i govore i rade.
Vid mene, odlična sam u tome.
I mogu si tumačit da mislim svojom glavom i da izađem na svako glasanje na koje se izać uopće može, i mogu ja bit pahulja i snješko mogu bit, al čini mi se da je sve to džabe.
Ni diktatura nas ne bi iz ovog izvadila samo tako.
Uostalom, čemu se uopće čudim, kad živim u zemlji koja je u većini glasala "za" na zadnjoj farsi i maznaju očiju, skretanju pozornosti ovcama sa bitnih stvari...
...no dobro.
Ja ću i dalje glasat.
Kad mi dopizdi ću spakovat stvari, otić negdje gdje se živi dostojanstveno i vama ovdje krojit sudbinu svojim glasom iz dijaspore.
Ha.
(Nekad mi se čini da je u pitanju neka od naših humorističnih serija, ovo sve oko mene. Loša zajebancija na naš račun.)
...i već se bliži ooonaj čas,
kad nama dođe Djeeedo Mraz!