Nemezis
Nove uloge ili uloge života
Drugačije gledam na obitelj. Na svoju, na njegovu, na neke tuđe, a meni bliske obitelji.
Možda je i inače trudnoća vrijeme kad se obiteljske vrijednosti preispituju više no ikad, kad se sati provode u introspekciji, kad se djetinstva prisjećaš u najsitnije detalje, i važeš svaku pojedinost. Slabo imam iskustva sa trudnoćama, pa ne znam.
Ali, primjećujem da roditelje gledam drugačije nego ikad prije. Prisjećam se nekih postupaka i reakcija, provlačim ih kroz neku vlastitu prizmu onog što smatram dobrim roditeljem, nekad dobiju plus, češće minus. Pokušavam ih zamisliti u ulozi djeda i bake, uspoređujem sa svojim djedovima i bakama...sve to nekako usput, dok obavljam neki mentalno nezahtjevan zadatak, poput pranja suđa.
Da bog da imo, pa ne imo. Tako je meni otkad perilica suđa stoji iskopčana nasred dnevnog boravka. Sa sjetom se prisjećam dana kad sam stiskala gumb i čekala da opere. Priznajem, nekad sam bila lijena odmah spremiti suđe. Sad bih ga spremala dok je još vruće, samo da ga ne moram trljat na ruke.
Mamu od najranijih dana pamtim baš za sudoperom. Nekad mi se čini da je cijelo moje djetinjstvo samo prala suđe, kao da ništa drugo nikad nije radila. Virkala bi preko ramena dok sam se igrala na podu, kasnije kad sam pisala zadaću za kuhinjskim stolom, opet bi preko ramena pratila, ili slušala pjesmicu koju je valjalo naučiti napamet.
Uglavnom se moja ideja kako želim odgajati svoje dijete svodi na sasvim suprotno od onog kako sam ja odgajana. Hoće li se, i koliko, to promijeniti tek ostaje za vidjeti.
Mislim, svi mi imao neku sliku kako bi baš život trebao izgledati i hrpu pretpostavki kako ćemo se nositi sa svakodnevnicom. Tako ja naprimjer brijem da će nedjeljni ručak izgledati kao kod svekrve, a nedjeljna popodneva kao kod mame. Sve će bit ok, samo ako ne bude obrnuto :D
Svi smo pomalo u krizi identiteta, i kao da zapravo nitko od nas uistinu nije shvatio da nas za manje od dva mjeseca čekaju nove uloge. Mama, koliko god da se veseli, malo je i uzdrmana činjenicom da će uskoro postati baka. Kao da joj se prišuljalo, na brzinu. A budimo realni, nisam u dvadesetima, pa i nije baš tako neočekivano, ali ipak...kao da shvaća, tek sad, da i ona stari. I sa svekrom je slično, ili mi se tako čini, kao da se baš i ne vidi u ulozi djeda, iako uopće nema sumnje da će biti baš onako pravi dobar dedica :)
Za tatu i svekrvu ne znam što bih rekla. Oboje ovnovi (nisam preveliki fan horoskopa, ali neke karakteristike ne mogu ignorirat), oboje tako nekako emotivno zatvoreni, a ja nedovoljno zainteresirana da čačkam, pa samo pretpostavljam da će se prema novim ulogama odnositi kao i prema svemu drugom u životu - glavnom kroz zid, pa šta bude :D
Možda je njima i teže, postati roditelj je veliki, možda i najveći korak u odrastanju, ali postati djed ili baka...kao da je prvi korak ka starenju. A ljudi uglavnom ne dijele moje oduševljenje starenjem, ko bi ih znao zašto. Možda starenje vide kao korak bliže smrti, tom neminovnom kraju svakog od nas. Ja sam pretjerano svjesna krhkosti života, pa svaki dan bliži svojoj osamdesetoj vidim kao jednu malu pobjedu nad smrću. Dapače, starost mi se čini sasvim privlačnom, sve dok nije opterećena bolešću. Sad više no ikad, čisto da vidim kako ću se ja nositi sa spoznajom da ću postati baka.
No, idemo redom, prvo mi valja savladati ulogu mame :)
A sigurno će mi biti lakše nego mojoj mami, bar utoliko što će mi najkasnije u roku od mjesec dana netko opet spojiti perilicu na vodovod i struju.