Nemezis
Trebala si bit...
...šilica.
Kaže ona meni danas, nakon što se čudom čudila u par novih uradaka. Da se razumijemo, daleko je to od uradaka koje bi čovjek ponosno objavio na fejsu, ali za neuku/samouku šilicu i više nego dobro.
Tako ona meni svaki put, čim krene novi interes ili hobi (kvartalno u mene kreću novi interesi i hobiji) krene tumačit što sam trebala bit i hvalit kako mi super ide. Znam ja da sve mame tako, al zanima me jesu li i senilne poput moje.
Moja je mama poticala samo jednu karijeru. Jako je htjela da budem teta u vrtiću. Ja nisam htjela, niti danas želim, biti teta u vrtiću.
Moraš bit zaista od nekog posebnog materijala da bi to mogao biti, a mene su napravili od nekih uobičajenih supstanci, od kojih se djeca i inače rade.
Ili, ako ne znate, da vam pojasnim, kao što je mama meni pojasnila kad sam bila jako mala.
Djecu se napravi. Dal od špeka i kobasica? Da, rekla je mama, kad je prestala plakat od smijeha, i od šunkice i prezburšta...
...još par godina mi je to pravljenje djece bilo enigma, pogotovo nakon prvog kolinja koje sam vidjela. Iako, danas mi je jasno da sam dobro pretpostavljala još tada- uglavnom i jesmo prasci :D
Kažu da je normalno to projiciranje roditeljskih želja na djecu, ali tek prije par mjeseci sam mami, koja bi bila odlična odgajateljica, uspjela rastumačit da ja to nikad ne bih mogla biti. Pol sata je to trajalo, i preznojila sam se pritom.
Jer, ja zaista nisam u stanju provesti više od deset minuta sa više od dvoje djece. Ne znam samo kako je ona došla do zaključka da bih to ikad mogla ili htjela, ali kažu da je također normalno da roditelji malo preuveličaju talente svoje djece.Ok, u ovom slučaju bi to više spadalo u stopostotno izmišljanje talenta, al ajde...nek joj bude.
I iako je shvatila (naaaaapokon) zato to za mene ne bi bilo idealno zanimanje, svejdeno joj je bilo sasvim strano to....mislim, kako ja ne bih mogla, i htjela, dane provoditi sa veselom malom dječicom...
...valjda joj je prevelika ta razlika između nas dvije.
Uglavnom, ona sad svako malo zaključi da sam trebala bit ovo ili ono, al više ne povlači temu tete.
U ovo vrijeme, na ovom geografskom položaju i u ovim okolnostima, moja struka mi se čini kao najbolji mogući odabir.
U srednoj školi su nas, iz strukovne, trogodišnje škole, cure iz gimnazije gledale kao da smo niža bića. Neinteligentna niža bića, lišena ambicije i ideje o budućnosti.
Ko bi gori, sad je doli...
...sad gledam neke od tih cura, kako vuku palete u superhipermarketu, za plaću manju od moje. A nadređene su im cure poput mene. Sa trogodišnjom, strukovnom školom. Ne gledam ih kao niža, neinteligentna bića, lišena ambicije i ideje o budućnosti, ne gledam ih sažaljivo, ni pakosno, niti mi je drago što su tu gdje jesu.
Jer, svi smo zapravo u istom dreku. Neki su taj drek potpisali na neodređeno, ali, opet je to jedan te isti drek. Smrdljiv i velik. Koliko smrdljiv i velik shvatiš tek kad te prijateljica nazove i pita dal ju možeš ubacit u svoju trgovinu. Priljateljica sa završenim fakultetom.
U vrijeme kad se samo trgovački centri otvaraju, sve što jedna mama može reć je - trebala si bit prodavačica.