Nemezis
Jedan od onih bez naslova
Primjećujem da me je sve manje briga za tuđa mišljenja.
I da mi ljudi, u većini, ne zanimaju.
Dosadni su mi ti mali provincijani životi, ne zbog života u provinciji, već zbog mozgova koji su...ah.
...dotakni me opet,
otrovna kišo...
Bahata sam, znam.
To je faza, proći će.
Oni ljudi, koji su u manjini, i koji me zanimaju i mislim da imaju ponešto još za reći, e, za te većina tvrdi da su...pa, ludi.
Pjevam, glasno. I zvučim si dobro. Sve bolje, zapravo.
Onaj kojeg nikad ne spominjem me nije nikad čuo da pjevam, koliko znam.
Šta ćeš, nekima daš godine života, al im nikad ne daš sve svoje.
Bit će da znaš, negdje duboko unutra, da te ne zaslužuju.
Pa se i ne začudiš kad ti činjenice upravo na to i ukažu.
Ne kažem da ne boli, boli iako je bol očekivana.
Pila sam danas perverzno skup konjak iz poprilično skupih čaša za konjak.
Priznajem, čaše su mi neusporedivo veća finta od konjaka.
Možda sam i plitka, al i inače sam slaba na fine čaše.
DIY projekti u mojoj izvedbi su uvijek pomalo nahereni. I nezavršeni, jer sam nestrpljiva.
Gledali smo danas fotke sa medenog mjeseca, pitao je S. kakva je ta Budva i zašto smo išli tamo uopće.
Moram reći da mi je plava kosa stajala baš dobro.
Al ova sad mi je bolja.
Al ja sam tašta, pa vjerovatno i ne vidim sebe u realnom svjetlu.
Ha.
Idem vidit šta bi pasalo u tu lijepu čašu.
I privest kraju svoj najnoviji DIY.
P.s.
U najsitnije detalje se sjećam gdje sam bila, s kim sam bila, kakva sam bila, i kako je bilo nebo kad sam čula ovu verziju prvi put.
Ježim se sada kao i tada.
Štaš, neki tipovi nikad ne iznevjere ;)