Nemezis
Ovo nije putopisni post o putovanju života.
Govore mi da sam se proljepšala. Da mi valjda godi brak. Samo se smijem, onako, ispod brka, koji polako raste. Dala sam ih očupat, te brkove, prije vjenčanja. Mora da sam bila malo luda.
Mislim da je trik u tenu. Fino sam pocrnila, baš onako lijepo, kako ja već znam dobit boju kad sam na moru dulje od tri dana. Inače sam tamnoputa, al tako rijetko budem na moru dulje od tri dana da sam već i zaboravila na tu svoju lijepu osobinu.
Pijuckam čaj i čudim se kako sam već opet tu. Od mente i kadulje i kamilice, domaći. Iduće ću godine nabrati više stolisnika.
Lupkaju mi nokti po tipkovnici. Dala sam si i nokte napravit, povodom vjenčanja. Frapantno koliko su mi ruke ljepše tako, sa fejk noktima. Najradije bi ih zadržala, al ne smijem, zbog posla. Oh, da, vratila sam se već na posao. U zadnji tren. Rekla mi je I. da se vidi da me nema i da će na tome stat. Ja nisam stala. Pa je jedna druga I. otišla jučer u suzama kući. Kad sam dobre volje volim si tepati da sam pravedna i stroga. Kad sam realna zaključim das am prepravedna i nedovoljno stroga. Inače se ne bi vidjelo da me nije bilo. A vidi se i vidjet će se još preko nekoliko dana. Ljuti me to više no što bi trebalo.
Usprkos tome, moram reći da se nikad nisam osjećala bolje. Skoro sam prestala pušiti na medenom mjesecu. Nekako mi te cigarete i nisu bile naročito potrebne ni bitne ni fine. I jela sam doručak i ručak i večeru svaki dan i za međuobrok voće. A jeli smo dobro. Kamenice u Stonu, mandarine u dolini Neretve, burek u Ulcinju, roštilj na ćumur u Budvi. Da ne nabrajam. I nisam se udebljala, čini mi se. Al su mi narasle sise, ako je sudit po fotografijama. Nalazim to smiješnim, da mi sise opet narastu u ovim godinama. Ne nisam trudna. Hvala na pitanju, najčešće postavljanom pitanju u posljednjih 2 mjeseca. Niti radim na djeci ( koji izraz, majke ti) niti bih, da radim i da jesam o tome razgovarala s ikim od ljudi koje to zanima.
Pijuckam čaj i čudim se kako sam već opet tu. Grije se na radijatoru, u staklenom vrču. Odavno smo slupali čajnik, prvo on malo, pa ja malo više, i sad točim čaj u stakleni vrč. Malo me smeta što nemam čajnik, skoro sam kupila jedan na buvljaku u Budvi, al na kraju nisam, jer se onda ne bih imala po što vraćat dogodine. Prije par dana sam pijuckala Mojito, još slana od mora u ovo doba. U kratkim hlačicama, omotana u onaj bijeli šal koji nikad nije doživio kombinaciju sa vjenčanicom. I malo nabadam vilicom vrganje sa jajima, muž (kako smiješno!) mi je opet za večeru napravio preveliku porciju. Samo sam rajčice pojela sve. Odlične su mi rajčice ove godine, a bila sam u plasteniku ukupno pet puta. Tako ću i dogodine.
Išla sam jučer mijenat dokumente. Bila sam gotova gotovo odmah, već na drugom šalteru sam sasvim izgubila živce, rekla djelatnici državne službe što je ide, i otišla na kavu. Misim da mi ionako ne treba nova vozačka.
Baš ide reklama za afričku šljivu koja ne pada. Jebemlitimater, urenebesno smiješno a opet iritantno glupo.
Mačkalo je vani, mislim da upravo mlati nekog suparnika. Narastao je dok nas nije bilo, al ozbiljno. I mislim da ne može biti veći, al vjerovatno griješim. I voli nas više nego ikad i stalno nam se penje po nogama ko da smo stabla. I oće se mazit i nosit a ima valjda sedam kila i nije baš da ga moš nosat okolo pola sata. Bojala sam se cijelo vrijeme da će nas zaboravit. Il još gore, mislit da mo ga ostavili. Znate, on je bio ostavljen i onda smo ga mi našli i ponijeli kući, pa si uvijek misim da se i danas toga malo plaši. Mislim, ostavljanja negdje u šumi po zimi. Ljudi zaista mogu nekad biti strašni.
U Budvi ima dosta mačaka. Bila je jedna u restoranu koji smo pohodili, žuta, i imala je prijateljicu, crnu. U hotelu je bila mala žuta i mala tigrasta, al više onako točkasta po boku. U Stonu crna, majušna, majušna, u Makarskoj njih četiri čupavih malih i najradije bih ih sve uzela sa sobom. A ove u Budvi su mi se činile sasvim dobro zbrinute i ovako, pa si mislim da je Budva u svakom pogledu baš po mjeri čovjeka. Normalno je spavat do deset i normalno je u jedanaest navečer ići u trgovinu i kupit malo kruha. Ljudi su neusporedivo draži i ljubaznijij nego ovdje kod nas i mogla bih ih danima slušati kako pričaju. Ah, i žene su im prekrasne, al kako neš bit prekrasna uz ono more i one planine i sve...
Gledali smo slike sinoć, bili su nam neki dragi ljudi u gostima. Shvatila sam da ću teško odraditi zamišljeni putopisni post jer ne želim izbaciti niti jednu etapu puta, a ne mogu se odlučiti za neku razumu brojku fotografija, i sad ne znam što drugo nego vam navit pjesmu.
...ne znam šta bi moglo da se doda...