Nemezis
Bibliobus, moj omiljeni autobus.
Već se danima špičim na ovaj post. Kad se tako danima na nešto brusim, obično ne bude bogzna što od toga. Najbolje ipak funkcioniram u afektu, bar kad su u pitanju pitanja srca.
A bibiobus, moj omiljeni autobus, spada u pitanja srca. Velika je to ljubav.
Kaže on da zapravo nije u pitanju autobus već kamion.
Kažem ja da možda i je kamion, ali glupo ga je zvati biblion, moj omiljeni kamion, pa se radije držim ovog što mi se više sviđa. Šta ću, takva sam.
Dakle, bibliobus, najveseliji autobus, nas posjeti dva puta mjesečno ili rjeđe. Ovisi to o vremenu i nevremenu, kao i sve ostalo u ovom mom kraju, pa kad napokon dođe, radost je velika. Odmah onda pitam gospodina knjižničara, koji tvrdi da nije gospodin, već samo obični knjižničar, kad će opet doći k nama. I ovisno o odgovoru odlučim koliko ću knjiga ponijeti kući.
Knjižničaru se veselim jednako jako kao i bibliobusu, najboljem autobusu. On ti ga dođe ko čarobnjak, taj knjižničar. I sasvim besplatan psihoterapeut. Kako su najbolje stvari uvijek besplatne, tako je i moj psihoterapeut najbolji mogući psihoterapeut. A ako ćemo iskreno, i treba mi netko tko zna znanje. A da čovjek zna što radi evidentno je iz nekih malih i nemalih pogleda na svijet i život koji su se unatrag nekoliko mjeseci promijenili. Nemezis je nekako postala...vedrija. Ko bi se tome nado.
Mislila je Nemezis ovaj post ostaviti u glavi još dan-dva, al onda je pročitala odličan post ovdje i zaključila da, kako slučajnosti ne postoje, treba pisati sad. Iako, kao, ima važnijh stvari. Kao.
Nemezis jako voli knjige. I sve u vezi s niima. Jedno je vrijeme mislila, da će kad bude velika i ona pisati knjige. Završiti škole za to. Čak je bila u sekciji knjižničara u osnovnoj školi i uživala je u tome baš onako istinski.
Život ju je odveo na sasvim drugi put, pa se (za sada) zadovoljava čitanjem onog što pišu drugi. A čita baš svašta, maltene sve što joj dođe pod ruku. I kad ima vremena i kad nema, i do pet ujutro kad radi od šest.
Dakle, pomoć knjižničara je dobrodošla. Pogotovo kad je to knjižničar koji vidi što je Nemezis potrebno i kad odmah i unaprijed odvoji knjigu, dvije, za koje smatra da bi za Nemezis bile dobre.
Odabrao je 20 koraka prema naprijed, koja je stavljena u box sa strane i na noćni ormarić, i u međuvremenu progutana. Slijedi joj bar još jedno čitanje, što zbog inspirativnih pričica, što zbog samih koraka.
A sve je krenulo sa Zajeb... su vas, prvom knjigom koju je knjižničar, čarobnjak iz bibliobusa, fantastičnog autobusa, predložio.
Ta je bila toliko dobra da se jedan primjerak našao na polici i prije no što je primjerak posuđen iz bibliobusa, fenomenalnog autobusa, bio pročitan do kraja.
Od tada knjižničar i Nemezis razgovaraju o knjigama i onome što je u njima dobro. I od tada Nemezis polako, opet, pronalazi sebe.
U knjigama. Među tvrdim i mekim koricama. Među prevelikim i premalim slovima, i ponekad sa lošim prijevodima. Ponekad se ljuti, ponekad ne vjeruje, ponekad se smije sama sa sobom na sav glas, i počesto pročita na glas neki odlomak, pa malo porazgovara s dragim o onom što piše. Ali, uglavnom sjedi u tišini u nekom sasvim drugom svijetu i zajedno sa akterima knjige živi taj fantastičan, ispisan život.
Ipak je naveće veselje ona iduća knjiga. Ona koja će se čitati nakon ove koja se čita sad. I ne mora biti nepročitana i nova, može se jednako jako veseliti nečemu sasvim nepoznatom i nečemu čitanom 3-4 puta. Sad se Nemezis veseli Pjesmama leda i vatre, iako već zna da će se opet jako ljutiti na Martina jer stalno ubija likove za koje Nemezis navija.
Nije zapravo ni čudno što Nemezis skoro umre od veselja kad vidi da se parkira bibliobus, najveći autobus. On vozi okolo sa sobom tisuće priča predivno ispričanih i pokoju koju tek treba staviti na papir.
Velika je to ljubav, i jedna od onih za cijeli život. Odavno je to jasno.
Oznake: Kategorija: zdravlje. Mentalno.
07.04.2013. u 13:37 | 15 Komentara | # | ^