Nemezis
Sunce, hvala ti...
...što si izašlo za mene...
Je, pojavila se ta plamteća lopta na nebu napokon. Ma, znam ja da je tu svaki dan od jedno šest ujutro, ali već mjesecima se ti neki vatasti, pufasti, sivi, bijeli, debeli i dozlaboga dosadni oblaci razvlače pa se ne vidi ni plavo nebo ni sunce. Izostanak istog je pogubna stvar za ljude. Ozbiljno vam kažem.
Mjesecima svakodnevno, na moju preveliku radost vodim uvijek iste razgovore sa uvijek istim penzionerima. Jedino u domu zdravlja dnevno bude više penzionera nego kod mene na poslu a i to samo one dane kad se umoljavaju da ne dolaze, da bi radni narod mogao dočekati red.
A kad dnevno razgovaraš sa desecima penzionera sve znaš o prognozi. Ne što te zanima, tko te pita što to tebe zanima, i ne što pitaš ili nedajbože povučeš tu temu...ne, ne, oni jednostavno MORAJU govoriti o vremenu i svim boljkama koje određeni metereološki uvjeti uzrokuju ili umanjuju. Iz nekog je razloga penzioneru vrijeme vrlo bitna stvar.
I tako ispoljavaju svoje frustracije izazvane snijegom, kišom, poplavama i hladnoćom svakodnevno i jadna mala Nemezis neki put i podlegne sveopćem beznađu.
Jer, rekli su da će cijeli peti mjesec padati snijeg. I da će cijeli šesti mjesec padati snijeg i kiša i da će biti užasno grozno vrijeme, baš kao sad. I već sam skoro sasvim popustila, a onda je došla, recimo da se zove Biserka, među nama zaposlenima poznatija ko Nepresušno Vrelo Optimizma.
Danas je imala zaista interesantne informacije.
Čitala je Nostradamusa. Na internetu. Malo sam se iznenadila, jer mislila sam da je umro taj prorok svih proroka prije parsto godina, al reko, ajde, ipak on nije (bio) baš bilo tko, pa se možda nekako...manifestirao. I, po Biserki, nešto tu i tamo objavi na netu.
Prvo sam, priznajem, bila mrvicu skeptična, al kad mi je ispričala par proročanstava, bilo mi je jasno da je ipak baš on u pitanju.
Kao i svakog dana, naše nam je Nepresušno Vrelo Optimizma napunilo baterije. Sve samim vedrim mislima o gladi i siromaštvu, o ratu i bijedi i poplavi i suši i još kaže da je rekao Nostradamus da će ovi što se nešto prijete tim bombama njuknuti Amere i da će netko izvršiti atentat na onog njihovog predsjednika. Skoro sam joj rekla da ne vidim ništa loše u malo njukanja po Amerima, al reko neću se sad tu pravit optimist uz nju. Ipak je ona ta koja vidi loše i neloše puno bolje nego ja. Uostalom, u penziji je, kupi dvoje novine dnevno, pa sigurno raspolaže sa više relevantnih informacija. Ne stignem, priznajem, ni prolistati 24 sata u 24 sata. Imam Biserku, uostalom.
I onda se pojavi ta zlatna kugla. Nekako izmigolji i namigne malo.
I rodi se život u malom selu usred brda. Odjednom su ulice pune ljudi koji metu pijesak sa ceste. Dovikuju se s prozora. Zasmijavaju. Piju pivu pred samoposlugom. Vade motike iz šupe. Debatiraju je li bolji mali provansalac ili onaj drugi grašak. Ne bole ih noge, koljena, kičme, glave, gebisi, umjetni kukovi i štake. Ne smeta ih što nisu popili tabletu za srce, protiv srca, za glavobolju i protiv glavobolje, ni giht, ni išijas, ni hemeroidi. Sve je odmah nekako bolje.
Oh, i ja sam odlično. Ko da mi je netko nabio injekciju adrenalina drito u srce, momentalno se dižem iz mrtvih. I vrlo energično perem sve prozore koji su pri ruci u nadi da će ovaj put bar dva dana ostati čisti.
Ispada da je gotovo nemoguće da čovjek bez sunca bude...čovjek.
...sunce, obećajem, misli su mi pozitivne...