gustirna

ponedjeljak, 25.10.2010.

"TRI OTOKA" - in memoriam

Mnogi su danas ostali nijemi dok se vrtila vijest:
Umrla je Vesna Parun.
Mnogi od blogera su poželjeli objaviti neku njenu pjesmu na svom blogu i krenuli su tražiti - neku od bezbrojnih pjesama koje nikada neće umrijeti.
I ja sam pronašla jednu njenu pjesmu, u knjizi koju sam nedavno nabavila-
"Jadranski arhipelag priča priče" -
pa prepisujem:

TRI OTOKA

Image and video hosting by TinyPic

Tri su otoka nasred ovog mora, jedan od drugog vrletniji,
jedan od drugog pjesmom cvrčaka strasniji, šumorom borja.
Prvi je zmija u klupko savijena, drugi je sjajni mač iz korica isukan,
treći otvorena škrinja mrtvačka što ziblje se povrh valova.

Image and video hosting by TinyPic

Sva tri ukleta. Sva tri blagoslovljena.
Sva tri krcata dubokih špilja i šljunka, rtova stjenovitih.
Drevne riznice iskustva u umornom kamenju, koje još nitko
ne odgonetnu kob.

Image and video hosting by TinyPic

Sva tri su zagrizla kamenim zubima u moje srce!
Sva tri su me solju išibala, zelenim ružmarinom izranila.

Image and video hosting by TinyPic

Prvi je znan po ljutim bitkama i crvenim badnjevima vinskim.
Drugi po sunčanim bespućima zime na kojima se igraju
delfini.
Treći, mramorom bijelim okovan, pase divlje ovce i pred
smrću strahuje.
Tri su otoka nasred ovog mora. Jedan od drugog ukletiji,
jedan od drugog pjesmom cvrčaka strasniji, šumorom borja.

Image and video hosting by TinyPic

Na Zlarinu je rođena,
na Visu je pohađala osnovnu školu,
a na Šolti, rodnom otoku njene majke i otoku djetinjih uspomena,
bit će njeno posljednje počivalište.

Pogled na Šoltu, sa viškog brda.
Koliko njenih stihova je nastalo upravo uz ovakav pogled?
Image and video hosting by TinyPic

Kao neumorni cvrčak pjevala je svoje pjesme do posljednjeg daha

Image and video hosting by TinyPic

Sretan joj let u veliko plavetnilo!

Image and video hosting by TinyPic
- 11:42 - Komentari (39) - Isprintaj - #

srijeda, 13.10.2010.

Učenje i put

Putujem, opet.
Ovaj put to je jedan poseban put, put na kojem se sastajem sa samom sobom i sa još mnogo dragih prijatelja s kojima zajedno prolazim taj naš unutarnji put.

Pakujem se, spremam karte - Poruke iz šume. Onako na brzaka, izmješam ih 7 puta i na dnu ostane jedna karta:

Voda: UČENJE
Učenje te dovodi do stupnja kad shvatiš da ništa ne znaš
i da je znanje pregolemo za jedan tvoj život.
Ali to te ne smije pokolebati u tvom naumu da saznaš i shvatiš nove stvari.
Jer tužno bi bilo provesti ovaj život na početnoj osnovi s koje si krenuo,
kakva bi bila korist od toga?
Poput ćupa za vodu kojeg nitko nikada nije upotrijebio.
Za razliku od njega tebi je dana prilika da se sam pokreneš.
Zar ne misliš da bi bila šteta to ne iskoristiti?

Da, zaista, bila bi šteta.
A bila bi šteta i da ovako lijepu poruku ne podijelim sa svima vama.

------------------------------------------------------------------------------------------

Također bi bila šteta ogluštit se na molbu očajnih roditelja .
Pronašla nekidan (06.10.)kod blogerice Odmak, pa nakon odaslanih mailova, prenosim i ovdje.



Mlada Puljanka Jasmina Čelica, vrijedna i perspektivna studentica
poslijediplomskog studija, svoj je život tragično završila prije
dvije i pol godine. Preminula je nakon što je na nju u Zagrebu, na uglu
Zvonimirove i
Šulekove, bezobzirno jureći u svom Jeep Cherokee autu, na pješačkom
prijelazu naletio Marko Leko. Ubio ju je radeći prometni prekršaj,
zaobilazeći drugo vozilo koje je stalo da pješake propusti - zgazio je
nedužnu studenticu 'gurajući' se bezobzirno svojim SUV autom preko
pješakog prijelaza. Kamo je tako žurio? Tko je taj Marko Leko, osim
što je Jasminin ubojica? Marko Leko je sin poduzetnika, više je puta
kažnjavan zbog prekršaja u
prometu. Kako se dogodila nesreća? Imao je tada Marko Leko 21 god. i
projurio je pored ostalih vozila koja su stala kako bi
Jasminu propustila na pješačkom prijelazu. Naletio je na nju i odbacio
je dvadeset metara u stranu. DVADESET METARA!Zaustavio se tek nakon
četrdes etak metara, što ukazuje na preveliku i nedozvoljenu brzinu.


Mlada Jasmina preminula je od ozljeda nekoliko sati poslije. Marko Leko
je nakon uviđaja pušten!!! Čak se tim istim vozilom kojim je ubio
Jasminu odmah uputio u daljnju vožnju.

Što je bilo dalje? Od tog dana Jasminin ubojica je slobodan čovjek,
koji nije platio niti kunu kazne za ubojstvo, niti je vidio zatvor makar
izdaleka!
Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu po čl. 272 st.4 KZ -
dala je kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole.
Na prvostupanjsku
presudu se žalilo i državno odvjetništvo i okrivljenik.

Nakon 10 mjeseci čekanja 03.11.2009. na Županijskom sudu u Zagrebu
sudsko vijeće u sastavu toga suda Lepe Singer kao predsjednice vijeća,
te Sonje Brešković Balent i Lidije Vidjak, kao članova vijeća , uz
sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao
zapisničarke , donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka
Leka na visinu kazne!? Odlučili su da se kaznu od godinu dana zatvora
zamijeni uvjetnom
kaznom u trajanju od tri (3) godine, uz istovremeno oduzimanje vozačke
dozvole. Presuda je čitana u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog
odvjetnika u
Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika , odvjetnika
Milenka Umičevića.

Kao olakotna okolnost Marku Leku uzeto mu je to što je mlad, (iako se
to inače računa
samo do 21 god starosti), te da mu je to prvi put. PRVI PUTA ŠTO?
MARKOVO PRVO UBOJSTVO???
Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put ,
nekažnjeno nekome oduzeti život? DA SVI SMIJEMO PRVI PUTA UBITI
ČOVJEKA, PA DOBITI OPOMENU I BITI SLOBODNI I BEZ KAZNE DOK PO DRUGI
PUT NE UBIJEMO ČOVJEKA???Kakvo je pravosuđe u Hrvatskoj??? Što bi svatko
od Vas, ne dao Bog te nesreće i Vama, dao nekome kao kaznu za ubojstvo
Vašeg vlastitog djeteta?

Molimo vas da o ovome upoznate javnost! Zato da se i drugima ne dogodi
što i nama.


Ogorčeni Jasminini roditelji
Sonja i Nebojša Čelica


Ako ovaj mail ne prosljedite neće se ništa dogoditi. Ali ako ga
prosljedite, možda se jednog dana nešto promjeni!


Ups! Već je podne! Aj' adio van!

A

- 12:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.10.2010.

Neka bude volja moja

U životu sam često bila neodlučna, posebno u mlađim godinama.
Ako se nisam mogla odlučiti koju boju majice ću kupiti - crvenu ili žutu, obično bi kupila obe, ili nijednu.
Zbog neodlučnosti često sam - ili ostajala bez nečega, ili se natrpavala viškovima.
Kad bi tribala kupit postole obično bi obašla sve dućane o' postoli u gradu i na koncu se vratila u onaj di su mi se odma svidile neke postole, ali tribalo je obać sve odreda, jer nikad se ne zna hoće li u onom desetom dućanu bit neke puno bolje, a možda i jeftinije. Tribalo je pazit i na razlike u cijeni.
Danas je došlo takvo vrime da za obać sve dućane o' postoli u našemu gradu i okolnim trgovačkim centrima, triba uzet 5 dana slobodnog i još je pitanje hoće li i to urodit plodom. A na kraju dođeš doma umoran ka pas i još bez postoli!
Kako su meni godine donile i nešto mudrosti, shvatila sam da nema nikakve koristi od tih obilazaka i ima već neko vrime da čim ugledam postole koje mi se sviđaju po izgledu, a još ako su i udobne - odma ih kupujem. I u 99,9% slučajeva - nema greške, onih 0,01% je zanemarivo.

Moje bivstvovanje na ovom blogu također ima svoj razvojni put.
Od totalne neznalice do nekog ko već može prijateljicu učit kako će otvorit svoj blog i ostale stvaralačke detalje u vezi blogovanja.
U tom mom razvojnom putu dotakla sam se i jedne neizostavne dileme
Biti, ili ne biti...na naslovnici?
Kad sam otvarala blog, to pitanje mi nije značilo ama baš ništa, jer nisam imala pojma o kojoj oni to naslovnici pričaju.
Onda sam jedno jutro dobila sms poruku od prijatelja koji me i privukao u blogosvijet - "Čestitam! Na naslovnici si!"
Šta je sad ovo? Em me budi u po mrkle noći, em nemam pojma o čemu priča? I objasni on meni o čemu se radi - moj post uvršten u odabrane fotoreportaže.
Naravno - nije mi bilo mrsko. Tek počela, a već su me zapazili kao nekog ko daje kvalitetu.
Prvi kolačić koji je nahranio moju taštinu. To godi.
I tako, malo pomalo - naredalo se tih kolačića. Šta je više vrimena prolazilo i više kolačića se kupilo, shvatila sam da osjećaj ugode više nije isti. Bila ja na fresh listi, almost cool listi, cool listi, fotoreportažama, središnjem udarnom stupcu - osjećaj je bio isti.
Ravnodušnost. Malo više bi zatitrala kad bi ugledala svoj post u fotoreportažama - valjda zato šta je to bilo moje prvo naslovničko iskustvo.
A opet kad se gleda ona statistika u rubrici di bi tribalo pisat u koliko mojih postova ima fotografija - kaže 0,0% - ?????? Ko tu koga, jel?
Onda sam počela primjećivati da druge blogove posjećujem tako da ih kliknem na nekoj od lista gdje se pojavljuju. Shvatih da tako zanemarujem one koji se ne pojavljuju na listama, a to baš i nije fer.
Mnogi kvalitetni blogeri su zanemarivani jer ne izlaze na nekoj od lista.
Odjednom su mi oni kolačići postajali neukusni i gorki.
Vidjevši koliko se prašine diglo prošli tjedan oko premještanja jedne blogerice sa popularnije na manje popularnu listu, koliko se žući i prljavštine istreslo po tim komentarima, po ljudima koji svi odreda vjeruju da je istina upravo ono što oni tvrde i ne biraju riječi kako povrijediti onoga na drugoj strani.
I dok čitam sve to, prikaže mi se jedna pjesma Emiliy Dickinson
Komentari su letjeli ko kamenja od jednih do drugih - koliko li je tek virtualnih rana tu zadobiveno?
Zamislih što bi bilo da su se našli na stvarnom bojnom polju, da su riječi bili kamenje, meci, granate strelice, koplja, noževi....- koliko bi krvi tu bilo proliveno???
Prisjetih se nedavno odgledanog filma o križarskom ratu u Jeruzalemu - "Kraljevstvo nebesko" - tu je bilo krvi do kolina. Koliko li se tamo nevine krvi prolilo radi....čega uopće?
Radi različitog načina razmišljanja, različite molitve, položaja prstiju kod krštenja, radi zemlje, radi društvene pozicije, ili čisto radi užitka u nanošenju boli i poniženja drugim ljudima.
To bi bio stvarni svijet. A u ovom našem virtualnom svijetu, oko čega se koplja lome - oko naslovnice, oko nekakvih lista popularnosti, neprestana virtualna borba ega i taštine.
Kolačići koji su prvo bili vrlo ukusni, pa su prelazili na bezukusne, sad su postali gorki da gorči ne mogu biti. Pljuc, pljuc, pljuuuuuuuuc!!!!
I odlučila sam! Odo ja!
Ne, neću brisati blog. Imam ja još toga za dati, ispričati, prikazati svima koji to žele i koji će me lako naći i bez putokaza na naslovnici.
I ako uopće funkcionira ono šta piše u postavkama -
Želite li da vaš blog bude dostupan na listama blogova?
Prije objave ovog posta idem u postavke i biram:
Ne želim, pa makar i po cijenu toga šta će mi sad u box uletit one šarene sličice za glupaste igrice. Jebe me se! Eto!

Nisam još gotova.
Već neko vrijeme čitam jednu knjigu, priču po priču,a to je:
"Ispričat ću ti priču" - Jorge Bucay
Piše na koricama: "Priče koje su milijunima promijenile život!"
Ukratko: "Glavni junak ove knjige, mladić Demian, dolazi psihoterapeutu Jorgeu tražeći odgovore na pitanja koja si svaki mladac postavlja.
Pričajući mu priče, od grčkih mitova preko japanskih parabola i učenja zen-budista do priča europskih naroda i onih koje sam izmišlja, Jorge mu pomaže da upozna sebe i prevlada svoje predrasude.
Iako pokazuje da život nije jednostavan, već naprotiv vrlo kompliciran,
knjiga Ispričat ću ti priču, prepuna je optimizma.
Jorge Bucay otkriva da je pripovijedanje najjači i najbolji lijek za sve, da bez govora nema čovjeka i da bez komunikacije nema ljudskog društva."
Jedna od tih priča utjecala je na ovu moju odluku i zahvalna sam zbog toga što mi je pomoglo da se odlučim u ovom pitanju koje me već duže vrijeme zaokuplja. Tu priču ću vam sada prepisati,a zove se:

KRALJ KOJI JE VOLIO BITI HVALJEN

BIO JEDNOM JEDAN kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi ljude.
Taj je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegove palače, a unutar hrama dao je postaviti svoj kip u lotusovu položaju.
Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i pao bi ničice pred svoj kip kako bi obožavao samoga sebe.
Jednoga dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavatelja.
Donio je dekret da svi vojnici kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno pasti ničice pred kipom. To su isto morali činiti svi sluge i ministri njegova kraljevstva.
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i, kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri čovjeka na koja naiđe.
"Njima ću" - pomislio je - "pokazati snagu vjere u mene. Tražit ću da se poklone pred mojim likom i ako su mudri, učinit će to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti."
Čuvari su otišli na tržnicu i doveli intelektualca, svećenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli.
Sva trojica odvedena su u hram i predstavljena kralju.
ovo je slika jedinog i pravog Boga - rekao im je kralj - Kleknite pred njega ili će vaši životi biti ponuđeni kao žrtva.
Intelektualac je pomislio: "Kralj je lud i ubit će me ako se ne poklonim. Ovo je očito slučaj više sile. Nitko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakva uvjerenja, kako bih spasio život, a u službi društvu za koje radim."
Zatim je kleknuo pred kip.
Svećenik je pomislio: "Kralj je poludio i ispunit će svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravoga Boga i stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim likom. Pravi Bog bit će onaj kojeg ja počastim."
I on klekne pred kip.
Onda je na red došao prosjak, koji se nije micao.
"Klekni" - rekao je kralj
"Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci naglavce sa svoga praga. I nisam ničiji izabranik, osim one nekolicine ušiju koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče moga života, sumnjam da je to tako vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao.
Stoga, moj gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti."
Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati svoje stavove.
Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene fontanom, a kip golemim posudama za cvijeće.

U mojoj tekici iz aromaterapeutske škole sam našla zapisanu jednu staru kinesku poslovicu:
"Sretan si onoliko koliko si sposoban usrećiti druge."

I zato:
NEKA BUDE VOLJA MOJA!...........................klik!!

Nakon 2 minute:
Jupiiii!!!! Uspilo je! Nema me više na naslovnici!thumbupthumbupthumbup
- 20:15 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 09.10.2010.

Kako dođe, tako i prođe

Krenusmo na put,
... troglava aždaja zasjela mi na prsa i ne da mira
Briga, Nemir, Tjeskoba.

Prvi dan - prvi dojmovi našeg novopečenog studenta:
"E, baš mi je drago da sam odlučija doć u Rijeku. Zadovoljan sam!"
I prva glava je pala.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Susret u gradu, mjesto koje ti ulijeva povjerenje i odiše toplinom,
i ljudi koji to mjesto čine baš takvim kakvo je...
Dobra vila krhkog lika i moćne čarolije, vitez plemenita i čista srca, te djeva bajna, pogleda plaha, a duhom jaka.
Riječ do riječi...osmijeh do osmijeha....vrijeme leti...
I druga glava je pala.

Dva dana kiša je padala,
Image and video hosting by TinyPic

trećeg i četvrtog zasjalo je sunce nad riječkim krovovima

Image and video hosting by TinyPic

Došlo je vrijeme da se pakujemo, na veselje onog koji ostaje.
Špajza i frižider su puni, duše su nahranjene,...
nije baš sve kako bi mama u meni htjela,
ali poslije kiše dolazi sunce, ptičice koje su odletjele će se i vraćati,
i nono Frane je tu da baci pogled na svog unuka....
I treća glava je pala.

Image and video hosting by TinyPic

Sinoć, jedan neočekivan film "Carigradska kuhinja"
Toliko ljepote, duha, mira, emocija, tuge i radosti, ljubavi i poštovanja, mirisa i okusa, smijeha i suza...na jednom mjestu odavno ne vidjeh...
zato sam ga pogledala dva puta.

I strašna velika aždaja pretvori se u veeeeliki mjehur od sapunice.....
puffff..... nestade...
U mojoj duši opet se nastanio mir.



Saznajem i dodajem:
Na današnji dan, ravno prije 70 godina, rođen je John Lennon.
- 09:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi