Pregled posta

Neka bude volja moja

U životu sam često bila neodlučna, posebno u mlađim godinama.
Ako se nisam mogla odlučiti koju boju majice ću kupiti - crvenu ili žutu, obično bi kupila obe, ili nijednu.
Zbog neodlučnosti često sam - ili ostajala bez nečega, ili se natrpavala viškovima.
Kad bi tribala kupit postole obično bi obašla sve dućane o' postoli u gradu i na koncu se vratila u onaj di su mi se odma svidile neke postole, ali tribalo je obać sve odreda, jer nikad se ne zna hoće li u onom desetom dućanu bit neke puno bolje, a možda i jeftinije. Tribalo je pazit i na razlike u cijeni.
Danas je došlo takvo vrime da za obać sve dućane o' postoli u našemu gradu i okolnim trgovačkim centrima, triba uzet 5 dana slobodnog i još je pitanje hoće li i to urodit plodom. A na kraju dođeš doma umoran ka pas i još bez postoli!
Kako su meni godine donile i nešto mudrosti, shvatila sam da nema nikakve koristi od tih obilazaka i ima već neko vrime da čim ugledam postole koje mi se sviđaju po izgledu, a još ako su i udobne - odma ih kupujem. I u 99,9% slučajeva - nema greške, onih 0,01% je zanemarivo.

Moje bivstvovanje na ovom blogu također ima svoj razvojni put.
Od totalne neznalice do nekog ko već može prijateljicu učit kako će otvorit svoj blog i ostale stvaralačke detalje u vezi blogovanja.
U tom mom razvojnom putu dotakla sam se i jedne neizostavne dileme
Biti, ili ne biti...na naslovnici?
Kad sam otvarala blog, to pitanje mi nije značilo ama baš ništa, jer nisam imala pojma o kojoj oni to naslovnici pričaju.
Onda sam jedno jutro dobila sms poruku od prijatelja koji me i privukao u blogosvijet - "Čestitam! Na naslovnici si!"
Šta je sad ovo? Em me budi u po mrkle noći, em nemam pojma o čemu priča? I objasni on meni o čemu se radi - moj post uvršten u odabrane fotoreportaže.
Naravno - nije mi bilo mrsko. Tek počela, a već su me zapazili kao nekog ko daje kvalitetu.
Prvi kolačić koji je nahranio moju taštinu. To godi.
I tako, malo pomalo - naredalo se tih kolačića. Šta je više vrimena prolazilo i više kolačića se kupilo, shvatila sam da osjećaj ugode više nije isti. Bila ja na fresh listi, almost cool listi, cool listi, fotoreportažama, središnjem udarnom stupcu - osjećaj je bio isti.
Ravnodušnost. Malo više bi zatitrala kad bi ugledala svoj post u fotoreportažama - valjda zato šta je to bilo moje prvo naslovničko iskustvo.
A opet kad se gleda ona statistika u rubrici di bi tribalo pisat u koliko mojih postova ima fotografija - kaže 0,0% - ?????? Ko tu koga, jel?
Onda sam počela primjećivati da druge blogove posjećujem tako da ih kliknem na nekoj od lista gdje se pojavljuju. Shvatih da tako zanemarujem one koji se ne pojavljuju na listama, a to baš i nije fer.
Mnogi kvalitetni blogeri su zanemarivani jer ne izlaze na nekoj od lista.
Odjednom su mi oni kolačići postajali neukusni i gorki.
Vidjevši koliko se prašine diglo prošli tjedan oko premještanja jedne blogerice sa popularnije na manje popularnu listu, koliko se žući i prljavštine istreslo po tim komentarima, po ljudima koji svi odreda vjeruju da je istina upravo ono što oni tvrde i ne biraju riječi kako povrijediti onoga na drugoj strani.
I dok čitam sve to, prikaže mi se jedna pjesma Emiliy Dickinson
Komentari su letjeli ko kamenja od jednih do drugih - koliko li je tek virtualnih rana tu zadobiveno?
Zamislih što bi bilo da su se našli na stvarnom bojnom polju, da su riječi bili kamenje, meci, granate strelice, koplja, noževi....- koliko bi krvi tu bilo proliveno???
Prisjetih se nedavno odgledanog filma o križarskom ratu u Jeruzalemu - "Kraljevstvo nebesko" - tu je bilo krvi do kolina. Koliko li se tamo nevine krvi prolilo radi....čega uopće?
Radi različitog načina razmišljanja, različite molitve, položaja prstiju kod krštenja, radi zemlje, radi društvene pozicije, ili čisto radi užitka u nanošenju boli i poniženja drugim ljudima.
To bi bio stvarni svijet. A u ovom našem virtualnom svijetu, oko čega se koplja lome - oko naslovnice, oko nekakvih lista popularnosti, neprestana virtualna borba ega i taštine.
Kolačići koji su prvo bili vrlo ukusni, pa su prelazili na bezukusne, sad su postali gorki da gorči ne mogu biti. Pljuc, pljuc, pljuuuuuuuuc!!!!
I odlučila sam! Odo ja!
Ne, neću brisati blog. Imam ja još toga za dati, ispričati, prikazati svima koji to žele i koji će me lako naći i bez putokaza na naslovnici.
I ako uopće funkcionira ono šta piše u postavkama -
Želite li da vaš blog bude dostupan na listama blogova?
Prije objave ovog posta idem u postavke i biram:
Ne želim, pa makar i po cijenu toga šta će mi sad u box uletit one šarene sličice za glupaste igrice. Jebe me se! Eto!

Nisam još gotova.
Već neko vrijeme čitam jednu knjigu, priču po priču,a to je:
"Ispričat ću ti priču" - Jorge Bucay
Piše na koricama: "Priče koje su milijunima promijenile život!"
Ukratko: "Glavni junak ove knjige, mladić Demian, dolazi psihoterapeutu Jorgeu tražeći odgovore na pitanja koja si svaki mladac postavlja.
Pričajući mu priče, od grčkih mitova preko japanskih parabola i učenja zen-budista do priča europskih naroda i onih koje sam izmišlja, Jorge mu pomaže da upozna sebe i prevlada svoje predrasude.
Iako pokazuje da život nije jednostavan, već naprotiv vrlo kompliciran,
knjiga Ispričat ću ti priču, prepuna je optimizma.
Jorge Bucay otkriva da je pripovijedanje najjači i najbolji lijek za sve, da bez govora nema čovjeka i da bez komunikacije nema ljudskog društva."
Jedna od tih priča utjecala je na ovu moju odluku i zahvalna sam zbog toga što mi je pomoglo da se odlučim u ovom pitanju koje me već duže vrijeme zaokuplja. Tu priču ću vam sada prepisati,a zove se:

KRALJ KOJI JE VOLIO BITI HVALJEN

BIO JEDNOM JEDAN kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi ljude.
Taj je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegove palače, a unutar hrama dao je postaviti svoj kip u lotusovu položaju.
Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i pao bi ničice pred svoj kip kako bi obožavao samoga sebe.
Jednoga dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavatelja.
Donio je dekret da svi vojnici kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno pasti ničice pred kipom. To su isto morali činiti svi sluge i ministri njegova kraljevstva.
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i, kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri čovjeka na koja naiđe.
"Njima ću" - pomislio je - "pokazati snagu vjere u mene. Tražit ću da se poklone pred mojim likom i ako su mudri, učinit će to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti."
Čuvari su otišli na tržnicu i doveli intelektualca, svećenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli.
Sva trojica odvedena su u hram i predstavljena kralju.
ovo je slika jedinog i pravog Boga - rekao im je kralj - Kleknite pred njega ili će vaši životi biti ponuđeni kao žrtva.
Intelektualac je pomislio: "Kralj je lud i ubit će me ako se ne poklonim. Ovo je očito slučaj više sile. Nitko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakva uvjerenja, kako bih spasio život, a u službi društvu za koje radim."
Zatim je kleknuo pred kip.
Svećenik je pomislio: "Kralj je poludio i ispunit će svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravoga Boga i stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim likom. Pravi Bog bit će onaj kojeg ja počastim."
I on klekne pred kip.
Onda je na red došao prosjak, koji se nije micao.
"Klekni" - rekao je kralj
"Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci naglavce sa svoga praga. I nisam ničiji izabranik, osim one nekolicine ušiju koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče moga života, sumnjam da je to tako vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao.
Stoga, moj gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti."
Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati svoje stavove.
Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene fontanom, a kip golemim posudama za cvijeće.

U mojoj tekici iz aromaterapeutske škole sam našla zapisanu jednu staru kinesku poslovicu:
"Sretan si onoliko koliko si sposoban usrećiti druge."

I zato:
NEKA BUDE VOLJA MOJA!...........................klik!!

Nakon 2 minute:
Jupiiii!!!! Uspilo je! Nema me više na naslovnici!






Post je objavljen 10.10.2010. u 20:15 sati.