gustirna

srijeda, 13.10.2010.

Učenje i put

Putujem, opet.
Ovaj put to je jedan poseban put, put na kojem se sastajem sa samom sobom i sa još mnogo dragih prijatelja s kojima zajedno prolazim taj naš unutarnji put.

Pakujem se, spremam karte - Poruke iz šume. Onako na brzaka, izmješam ih 7 puta i na dnu ostane jedna karta:

Voda: UČENJE
Učenje te dovodi do stupnja kad shvatiš da ništa ne znaš
i da je znanje pregolemo za jedan tvoj život.
Ali to te ne smije pokolebati u tvom naumu da saznaš i shvatiš nove stvari.
Jer tužno bi bilo provesti ovaj život na početnoj osnovi s koje si krenuo,
kakva bi bila korist od toga?
Poput ćupa za vodu kojeg nitko nikada nije upotrijebio.
Za razliku od njega tebi je dana prilika da se sam pokreneš.
Zar ne misliš da bi bila šteta to ne iskoristiti?


Da, zaista, bila bi šteta.
A bila bi šteta i da ovako lijepu poruku ne podijelim sa svima vama.

------------------------------------------------------------------------------------------

Također bi bila šteta ogluštit se na molbu očajnih roditelja .
Pronašla nekidan (06.10.)kod blogerice Odmak, pa nakon odaslanih mailova, prenosim i ovdje.



Mlada Puljanka Jasmina Čelica, vrijedna i perspektivna studentica
poslijediplomskog studija, svoj je život tragično završila prije
dvije i pol godine. Preminula je nakon što je na nju u Zagrebu, na uglu
Zvonimirove i
Šulekove, bezobzirno jureći u svom Jeep Cherokee autu, na pješačkom
prijelazu naletio Marko Leko. Ubio ju je radeći prometni prekršaj,
zaobilazeći drugo vozilo koje je stalo da pješake propusti - zgazio je
nedužnu studenticu 'gurajući' se bezobzirno svojim SUV autom preko
pješakog prijelaza. Kamo je tako žurio? Tko je taj Marko Leko, osim
što je Jasminin ubojica? Marko Leko je sin poduzetnika, više je puta
kažnjavan zbog prekršaja u
prometu. Kako se dogodila nesreća? Imao je tada Marko Leko 21 god. i
projurio je pored ostalih vozila koja su stala kako bi
Jasminu propustila na pješačkom prijelazu. Naletio je na nju i odbacio
je dvadeset metara u stranu. DVADESET METARA!Zaustavio se tek nakon
četrdes etak metara, što ukazuje na preveliku i nedozvoljenu brzinu.


Mlada Jasmina preminula je od ozljeda nekoliko sati poslije. Marko Leko
je nakon uviđaja pušten!!! Čak se tim istim vozilom kojim je ubio
Jasminu odmah uputio u daljnju vožnju.

Što je bilo dalje? Od tog dana Jasminin ubojica je slobodan čovjek,
koji nije platio niti kunu kazne za ubojstvo, niti je vidio zatvor makar
izdaleka!
Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu po čl. 272 st.4 KZ -
dala je kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole.
Na prvostupanjsku
presudu se žalilo i državno odvjetništvo i okrivljenik.

Nakon 10 mjeseci čekanja 03.11.2009. na Županijskom sudu u Zagrebu
sudsko vijeće u sastavu toga suda Lepe Singer kao predsjednice vijeća,
te Sonje Brešković Balent i Lidije Vidjak, kao članova vijeća , uz
sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao
zapisničarke , donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka
Leka na visinu kazne!? Odlučili su da se kaznu od godinu dana zatvora
zamijeni uvjetnom
kaznom u trajanju od tri (3) godine, uz istovremeno oduzimanje vozačke
dozvole. Presuda je čitana u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog
odvjetnika u
Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika , odvjetnika
Milenka Umičevića.

Kao olakotna okolnost Marku Leku uzeto mu je to što je mlad, (iako se
to inače računa
samo do 21 god starosti), te da mu je to prvi put. PRVI PUTA ŠTO?
MARKOVO PRVO UBOJSTVO???
Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put ,
nekažnjeno nekome oduzeti život? DA SVI SMIJEMO PRVI PUTA UBITI
ČOVJEKA, PA DOBITI OPOMENU I BITI SLOBODNI I BEZ KAZNE DOK PO DRUGI
PUT NE UBIJEMO ČOVJEKA???Kakvo je pravosuđe u Hrvatskoj??? Što bi svatko
od Vas, ne dao Bog te nesreće i Vama, dao nekome kao kaznu za ubojstvo
Vašeg vlastitog djeteta?

Molimo vas da o ovome upoznate javnost! Zato da se i drugima ne dogodi
što i nama.


Ogorčeni Jasminini roditelji
Sonja i Nebojša Čelica


Ako ovaj mail ne prosljedite neće se ništa dogoditi. Ali ako ga
prosljedite, možda se jednog dana nešto promjeni!



Ups! Već je podne! Aj' adio van!


A

- 12:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi