SAZRILA JE !
Kad želimo zagristi neko voće, prvo provjerimo da li je sazrilo (zrelo), zar ne?
Dok sam brala barakokule (kajsije) i praske(breskve)u našem vrtlu oko kuće, prvo bi ih omirisala, pa bi opipala i ako je mirisno i mekano, ubrala i zagrizla....mmmmm!..... još čutin okus onih naših barakokuli, a tek praski-cipanica!! Otkad nema vrtla, voće kupujen na pazaru i koristim istu taktiku - omirišen, opipam, ne zagrizem jer ne bi bilo pristojno, već odlučim oću li kupit ili ne. Najčešće ne kupim jer mi nit miriše, nit gušte daje.
Nekidan, na pazaru, žena mi nudi šljive koje izgledaju jedro, modro, zdravo - reka bi da su zrile, stoposto.
Kaže žena: "Slatke, sočne! Probajte slobodno! Evo van kesa za napunit" - gurne mi kesu,uvjerena da ću kupit.
Opipam, omirišem , em je tvrdo, em ne miriše. Poslušam je i zagrizem u jednu....i zgrči mi se lice, ajme!
Em je tvrda, em je kisela, em je zelena! Vratim joj kesu i uzmen samo nektarine koje su mi zamirisale.
Sličnu taktiku iman i kad triban pisat nešto na ovom mom blogu.
Obično postoji neka priča o kojoj bi mogla pisat, ali ne ćutin da je još sazrila. Ne miriše mi, nije još meka i podatna, ako se požurim - ispast će zelena, kisela i neukusna.
Danas mi je nešto zamirisalo....jedna ruka je odma tražila olovku i blok za pisanje, a druga očale.. da vidin šta pišen.
Ćutin da je sazrila i vrime je da je okusimo!
Ove protekle zime, zasila je moja planinarska ekipa oko stola u "Zlatna vrata" (jedno lipo misto u spli'skon Getu di se sridom okupljaju planinari. a i drugi ljudi, ma sad je rič o planinarima).
Na srid stola pladanj sa Jumbo pizzom, isprid svakog pivce, kome svijetlo, kome škuro (tamno, crno).
Čakulamo, smijemo se, pijuckamo, grickamo....U neko doba dolazi naš novoizabrani pročelnik izletničke sekcije i objavi:
"Zaključili smo sve izlete za 2009! Nela, ti vodiš izlet na Vis!"
"?????Ha?!? Tko? Što? Kako?????- može mi se pročitat sa zbunjenog i iznenađenog lica
"Ma daaaj! O ćemu pričaš? Pa nisam ti ja vodič! Znaš i sam da je moje misto na začelju!" - progovorin u nevjerici
"Nema veze! Ništa se ti ne sekiraj! Ti najbolje od nas znaš Vis, pa smo zaključili da budeš ti!" - utješi me Pročelnik i doda kako će oni to sve sredit i izorganizirat kad dođe vrime za to, u 6.misec.
" A dobro ako je tako. Onda otom-potom!" - rečen, a u meni se zametne nešto, neki nemir, ali neki čudni nemir.
Neki slatki nemir iskušenja, pri pomisli da ću nekih 30-40 planinara vodit na Vis. Na Moj Vis!
Bubice u mojoj glavi su počele zujat i slijedećih 6 miseci ja nisan imala mira, a ni oni oko mene. Svako malo san mislila, planirala, dogovarala sa mojin prijateljima, kako bi se moga realizirat taj izlet na Vis.
Moran priznat da san znala bit naporna, pogotovo u zadnjih misec dana kada je tribalo pristupit konačnoj organizaciji tog izleta.
Ekipa iz izletničke sekcije je zamislila da bi to triba bit izlet sa kampiranjem u šatorima.
Ej!Ej! - Ne može! Na Visu je zabranjeno kampiranje! Čim izađeš iz trajekta lupi te u čelo ogromna tabla sa prikriženim šatorom! Ne možeš organizirat izlet za 40 ljudi pa da te još oglobi i kazni!
Uletija je plan sa starom školom u selu Podšpilju, i bija je to jedan fantastičan plan, ali... misec dana prije izleta, javlja mi prija sa Visa - "Udruga je imala sastanak i rekli su da ne možete u školi." - ka da me udrila macon u glavu!
Taman smo se skupili nas sedmero iz ekipe i krenuli u izvidnicu na Vis.
A ništa! Smislit ćemo nešto drugo. Ali, šta drugo? Sve drugo je skupo (hotel, privatni smještaj), a planinari se baš ne otimaju za skupe izlete.
Grop u mojoj utrobi se počeja zamrsivat - baš kako se zamrsi i parangal kad skinete sav ulov i bacite ga u bujol (kantu). Onda ga triba odmrsit da bi se mogla nadit nova ješka i opet ga pripremit za bacit u more, za novi ulov.
E, to odmrsivanje je jedan puno zafrkani posal i ko to nije radija-nema pojma koliko je to zafrkano! Ali zato kad se lipo odmrsi, kad se udice zadiju urednu oko ruba bujola, kad nabodeš ješku - guštaš ga gledat i guštaš u tome osjećaju da si dobro obavija posal. A kad parangal baciš u more - bit će šta bude! Moš se još samo nadat dobrom ulovu.
E, baš tako san se ja osjećala 26.06.2009. kad je i zadnji Mosoraš uletija u katamaran za Vis. Na krmi smo pročelnik Gordan i ja vodili pregovore sa posadom u cilju da svaki čovik kojemu smo kupili kartu uđe na katamaran. I uspili smo!
To šta se katamaran zva "Dubravka" značilo je samo koliko će nam nedostajat naša istoimena prijateljica koja nije mogla poć s nama, kao i svi drugi dragi ljudi koji su ovog vikenda bili sprijeđeni pridružit nam se na izletu.
U katamaranu smo otkrili da se stvorilo još petero izletnika viška u odnosu na kupljene karte???? Lipo došli, kupili kartu i ušli u katamaran za Vis. Dobro je kad imaš posla sa pametnin ljudima koji prate obavijesti o izletu! 
I kad se i naš vrli Mate napokon smistija, digla se skala i partili smo! Ukupan zbroj - 45!!!
Osim Mosoraša, bili su tu i naši gosti planinari PD "Čičak" iz Orašja u BiH , ujedno i bloger- S&S dvojac
Svi su unutra! I moja uzdanica, desna ruka. U meni više nije bilo ni trunke nemira, nervoze, briga i usprkos ne baš sjajnoj vremenskoj prognozi - znala sam da će sve proć u najboljem redu. Znala sam da će ovo bit jedan fenomenalan izlet! I bio je!
Usprkos neudobnom spavanju na podu "Biblioteke vojničkog kluba" u staroj vojarni "Samogor". U zadnji čas se ukazalo rješenje za taj smještaj kojeg smo ostvarili uz pomoć organizatora festivala "Skok u Vis".
A gdje bi drugdje našli jeftin smještaj ako ne u nekom od devastiranih objekata bivše vojne sile?! ( srećom ipak dovoljno uređeno i održavano da se može reći da smo imali prosječno dobre higijenske uvjete, uz upotrebljiv sanitarni čvor s tekućom i pitkom vodom) I još je tek 20-tak minuta asfaltnog puta bilo udaljeno od viške luke, tako da se moglo slobodno spakovati potrebite stvari u kufer sa točkičima. Ipak, večina je nosila svoje teške ruksake, kako i prilići planinarima.
Prvu noć,sve sjajne zvizde na nebu su se poklopile i učinile da osvane prekrasno subotnje jutro!
To što baš nismo najsjanije spavali - to ide u onaj fond minus dojmova koji se u kasnijim događanjima ponište sa brojnijim plusevima.
Jedan od tih pluseva je i mogućnost da ruksake i većinu stvari ostavimo u vojarni, a na turu nosimo samo male ruksake za najosnovnije potrebe.
Naš viški vodič Željko, prisidnik HPD "Hum" iz Visa (da,da, Vis ima svoje planinarsko društvo), čekao nas je na dogovorenom mistu u gradu i nakon postojavanja u vrstu, krenuli smo složno ko jedan!
Osigurala sam svoje misto popularne "Metle" na začelju i svima objavila: "Garantiram da niko neće ostat iza mene!"
Ubrzo se formirala kritična masa na začelju. Odmarajući se u hladu borovine, uz prekrasan pogled na višku luku, relativno brzo smo se priključili glavnini kolone koju je vodio Željko.
Gazeći starim težačkim putevima kojima su viški težaci iz poja od davnina silazili u svoju luku, možemo oživiti tu sliku u mislima - baš kao na ovoj slici ak.slikara Vjekoslava Parača
Putem su nas opijali mirisi mediteranske flore: ružmarin, lavanda, smilje, kadulja, origano, mirta, bor, smrika...najpoželjniji aromaterapeutski tretman koji se može zamisliti. Oči smo odmarali na zelenilu makije, borove šume i skrivenih vinorodnih polja, ka šta je ovo koje se i zove Vino poje
Sa težačkog puta skrećemo na širi makadam, ubrzo nam se ukazuje naš cilj, vrh Hum, 587 m n.v. kao i onaj malo niži kod Sv. Duha, 564 m.n.v. kojeg pohodimo, jer na najviši vrh nije dozvoljen pristup, zbog položaja radara i vojske.
Još dublje u srcu otoka prolazimo kraj Čojnog polja koje nije više obraslo vinovom lozom kako je to nekad bilo.
Gomile i suhozidi po blagim brdima koja mimoilazimo svjedoče o napornom trudu težaka iz vremena kada su ista ta brda bila prekrivena vinovom lozom i lavandom, prije nekih 100-200 godina, ma još pri 40-60 godin bilo je puno više obrađeno nego šta bi se moglo zamislit u odnosu na sadašnje stanje.
Nakon samo 2 i po sata nenapornog pješačenja (čak i za nas koji smo bili na začelju) stigli smo u selo Žena Glava di su nas dočekali Lea i Ivo sa domaćom marendom - komiškom pogacom, osvježavajućim domaćim napicima od bazge i limuna i još puno lipih stvari, ma ih ne smin reć - to su oćutili samo oni koji su bili tamo - taj domaći viški ugođaj, gostoprimstvo i srdačnost ovih vridnih ljudi.
Iz pouzdanih izvora znan da je domaćica pekla pogacu i kruhiće cilu noć do 5 uri ujutro i nije skidala osmijeh s lica. Nažalost, baš tu mi je zakaza fotoaparat (?!?!-posli je proradija?!?), pa nema ekskluzivnih slika komiske pogace i lipog ugođaja. Ovde moran napomenit jednu zanimljivost oko koje se mnogi neupućeni dvoje. Naime, postoji i Viška pogaca i mnogi se pitaju u čemu je razlika?
Jednom je onaj bonkulović Rene Bakalović u onoj emisiji "Danas kuha ANA" objavio cijeloj TV publici da je razlika u jednom sastojku - kapuli (crveni luk) - i time svima dokazao da nema pojma šta govori! Došlo mi je da uletin u ekran i lipo mu objasnim u čemu je prava razlika! Jer tajni sastojak po kojem se razlikuju Viška i Komiška pogaca je POMIDORA, oliti RAJČICA - bolje rečeno šalša od pomidori, koju su komižani dodali , a višanima je milija izvorna pogaca u kojoj su glavni i jedini sastojci kapula i slono riba (slana srdela).
Inače Komiža i Vis su dva mista na otoku koja se razlikuju po mnogo čemu, a ne samo po pogaci.
Probala sam i jednu i drugu, i obe volin, ka šta volin i Vis i Komižu, bez razlike.
Nakon dobre spize i domaćeg ugođaja tribalo je krenit dalje. Sunce se sve više penje, a nije baš lako hodat otokom po zvizdanu. Iako ovaj dan je bio ko naručen (pa možda sam ga i narućila svojin mantranjem zadnji misec dana da bar malo padne vrućina za viški izlet ?), sunčano s povremenom naoblakom, taman da nas rashladi i pruži hladovinu koje baš i nije bilo tokom puta.
Na putu od Žena Glave do Huma, nakon sat vremena skrenuli smo na puteljak prema Titovoj špilji - još jedno mjesto iz bogate povijesti ovog otoka.
 
Još samo malo, nekih trikvarta ure (45 min) urednom stazom prema vrhu i eto nas!
Još samo da je poletit!
To ipak prepuštamo viškin paraglajderima koji polijeću s ovog mista kao kalebi (galebi) i slijeću na komiške žale.
Pogled iza leđa...na prijeđeni put, kroz samo srce Visa....otvara se cilon svojon dušon...
Nastavili smo nistrmo (nizbrdo) put Komiže
pa nakon dva sata spuštanja.....do komiških stoljetnih rogoci (rogača)...
...do komiškog žala, na Kamenice...tamo di ističe svježa i pitka izvorska voda, a dolazi iz same utrobe otoka, iz podzemnih jezera slatke vode, na predjelu zvanom Korita. Rijetkost je doć na ovaj pučinski sušni otok i naići na ovakvo bogatstvo, ....kad ovako teče iz kamena, znači da je dosta kiše napadalo u zadnje vrime
A na Kamenice, osim izvora dočeka nas i muzika, kafić na plaži, ležaljke i baldahini... i najbolje od svega kristalno čisto naše plavo more!
Vrime je i od obida (ručka), pa se čak i komiška maca osladila dobrin bokunom.
Imamo vrimena na pritek, nema priše...u Vis se vraćamo autobusom tek u večernjim satima.
Ima vrimena i za kupanje, i za šetnje po ribarskoj Komiži, ...komiške vrše čekaju spremne da ih se hiti (baci) u plave dubine.
...za ribarski sendvič na rivi, ...ma lipo li je kad moš sve po guštu i komodu
U miru popili kavicu na komiškom Škoru ( komiškom tinelu) i nacrtali se isprid autobusa koji nas je za po ure vratija natrag u Vis. Planinar Željko nas je iz Visa poveo do Komiže za nekih 6-7 sati, a vozač i planinar Borut nas je vratio za samo pola sata. Bez te tradicionalne planinarske solidarnosti, ovaj izlet ne bi ovako dobro ispao.
Subotnju večer proveli smo kako se kome svidilo. Jedni su šetali po gradu Visu - od Luke do Kuta i upoznavali viške kale i dvore , iznenađujući se ljepotom ovog otočkog grada koju dosada nisu stigli upoznati, pa su drugi bacili uho na koncert Leta 3, a neki su ostali na svojim prostirkama i vrićama nadoknađujući neprospavane snove prve noći.
Moglo bi se reći da su se ti noćni snovi prebacili na dnevne, jer ovaj subotnji dan bio je kao iz snova!
A sutra? Sutra ćemo još vidit šta nas čeka?
LINKOVI ZA RADOZNALE:
1. Kraći izvještaj o izletu Mosoraša na otok Vis možete pročitati i pogledati na ovoj stranici
2. Povijest Visa od postanka do današnjih dana - kliknite ovdje i istražujte
|
(:-) = (-:)
