Marketing
GRMI, LAMPA, DAŽJI....
Po starinski:
dažd = kiša; daždi = kiši - (staroslavenski, po nekima i turcizam) ;
Po višku-komišku:
dož (dorž) = kiša; dažji = kiši, pada kiša
Ovaj arhaični naziv za kišu, s malim razlikama ( dažd, dorž, daž),koristi se u mnogim našim dijalektima, po Dalmaciji, Istri, Zagorju, a i na drugim prostorima Balkana.
Po daždu je nazvana vrsta vodozemca - daždevnjak
I po Tinu Ujeviću
Dažd
Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Vis me uvik probudi rano i ne da mi više spati.
Tišinu polumračne prostorije zaparao bi gdjekoji hrk, mumljanje, šušanj plastificiranih vrića za spavanje...
Udaljena grmljavina najavljuje današnji dan. Sasvim drugačiji od jučerašnjeg.
Ne vidim, ali znam da je nebo iznad Visa olovno-sivo, po kulfu (pučina) lampaju munje, gromovi huškaju, stiskaju....čuje se prvo tapkanje kišnih kapi po krošnjama okolnog drveća i grmlja, poluotvorenim škurama...
pomislih - srića da je propa oni plan sa šatorima.
Ubrzo se na vratima skupila grupica ranoranilaca koji su uživali u miru pljuštanja kiše "kao iz kabla", dok je većina uživala u slatkom spavanju pod uspavankom kišnih kapi. Zaista, nema većeg gušta nego ležat i slušat kako vani pljušti, a ti si na suhome i niko te ne tira na ustajanje.
Sitili smo se malobrojne ekipe biciklista koji su sinoć razapeli šatore... neće im ništa bit - mladi su ....
Po Visu je dažjilo bez prestanka. Oće li ovako cili dan? Ma neće!? A ako ipak bude?
Šta ćemo sad? - počela su pitanja, dvojbe, ideje o ranijem povratku u Split.
Kombinacije, kalkulacije,komplikacije ......mišljenja raznorazna, dok nije uletija savjet iskusne vodičke Sonje - šapnila mi je par riči i sve su dileme nestale. Ostao je samo jedan čvrsti stav.
"Dubravka" nas je dovela na Vis - "Dubravka" će nas i odvest sa Visa!". Imamo pred sobom cili dan, a Vis nam se nudi sa svim onim povijesnim bogatstvom kojeg skriva i kojeg otkriju samo oni gosti Visa koji mu odluče poklonit malo više vrimena.
Za početak doručak i kavica, a poslije idemo u posjet Arheološkom i etnografskom muzeju Visa (vidi (prošlogodišnji post o viškom muzeju). Ma, može li iko doć i otić sa Visa a da ne upozna njegovu slavnu povijest? Ne može!
Kiša je slabila i krenulo je ustajanje i spremanje. Glavna uzrečica je bila: "Kako se ko spremi, naći ćemo se u kafiću Bejbi!" . Glavnina stvari opet je mogla ostati u vojarni, pa smo skoro mogli šetat Visom sa rukama u đepovima. No, dobro - mali ruksak i najpotrebnije stvari uvik je dobro imat pri ruci.
Olovni oblaci nad lukom nisu nam obećavali kupanje kojem se većina nadala.
Na rivi su se stiskali brodovi čekajući da osvane sunce.
Ispred Batarije (zgrada Muzeja) dočekuju nas topovi koji su branili Vis u vrime pomorskih viških bitki. Ovih dana (19.-21.07.) obilježava se 143. godišnjica pomorske bitke između Austro-Ugarske i Talijanske mornarice. Na brodovima Austro-Ugarske služili su i borili se većinom hrvatski mornari. U spomen poginulima polaže se vijenac pred spomenik Viškom lavu na gradskom groblju Prirovo, ( nažalost, spomenik je kopija, jer su original oteli Talijani kad su slavili svoju pobjedu nad Austrijom, u 1.svj.ratu).
U dvorištu muzejske zgrade , ogroman pano nam govori da je upravo postavljena izložba EL SHATT - zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.-1946.)
Nakon razgledavanja prostora s amforama koje su svih ostavile bez daha
Šjor Mitar nas je ljubazno usmjerio u prostor Zavičajnog muzeja, te uputio na kat gdje je postavljena izložba El Shatt i helenistička zbirka.
U prostoru izložbe o El Shatu nastao je muk. Ljudi su razgledavali eksponate, čitali panoe, otkrili svjedočanstva o dijelu naše povijesti o kojem su tako malo znali. Uglavnom su bili impresionirani činjenicama kojih do sada nisu bili svjesni, a ja duboko dirnuta.
Iako ću ovoj temi posvetiti poseban post, sada ne mogu a da ne citiram pasus sa reklamne brošure o izložbi:
"Prva grupa izbjeglica stigla je u El Shatt 2.veljače 1944.g. Dočekala ih je beskrajna sinajska pustinja, užareni pijesak, velike razlike u danjoj i noćnoj temperaturi, pustinjski vjetar Gibli....Snaga hrvatskih žena, izraslih na škrtoj dalmatinskoj zemlji, da nastave živjeti jedan sasvim drugačiji život, i štovišr prilagođavajući se sasvim novim i drugačijim životnim uvjetima, stvarati iznova nove vrijednosti svakodnevnog života, dala je životu u izbjeglištvu jednu sasvim novu dimenziju.... Na središnjem groblju na kojemu poput svjetionika stoji i danas visoki kip Majke domovine pokopano je 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca."
Napuštamo muzej prepuni dojmova i emocija.
Na putu prema tvrđavi Sv.Jurja ili popularnije zvanoj Fortica, sagrađenoj na zapadnom rtu viške uvale, raštrkali smo se po širokom Visu. Vrime je i od obida, a s kupanjem smo se oprostili za danas,pa je ova šetnja bila skroz laganini, neobavezna, ugodna i poučna.
Osim šetnje uz rivu koja se prostire cijelom obalom prostrane uvale Sv.Jurja, može se mnogobrojnim skalinadama popeti u gornje kale koje također skrivaju mnoga povijesna bogatstva ovjekovječena u renesansnim i baroknim ljetnikovcima i palačama .
Detalji sa raskošne porte(ulaza) u jedan od bogatijih vinskih podruma iz doba renesanse i baroka
Prateći asfaltnu cestu koja ide preko Prirova (polutok sa franj.samostanom Sv.Jere i gradskim grobljem), hotela Issa, devastiranohg vojnog objekta u uvali Stonca, stigli smo pod kamenu kulu Terjun (ili Bentinck - izvorno engl.ime), koja je za razliku od Fortice, vidljiva iz luke, pa nije za čudit se da je nekolicina naših planinara skrenula i popela se na brdašce s kulom.
Forticu, originalno nazvana Fort of King George III, sagradili su Englezi za vrijeme svoje vladavine na Visu (1810.-1815.) . Tvrđavu su počeli graditi nakon pobjede nad Napolenovom vojskom u pomorskoj bitci ispred Visa, 1811.g. Na otoku je bujalo 5-godišnje razdoblje "Zlatnih engleskih godina"., koje je završeno 19.07.1815. kada je engleska kraljevina "Ključ Jadrana" predala Austro-UIgarskoj monarhiji.
Prekoputa Fortice, na istočnoj strani uvale, na Jurjevom brdu bila je i druga istočna kula Wellington, koju je zub vremena urušio prije 20-tak godina.
Otočić ispred luke sa svjetionikom, nazvan je Hoste - po komodoru Williamu Hosteu koji je zapovijedao engl.flotom u bitci protiv Francuza.
Ispraćamo oblake, ostavljajući Forticu ,koja je ipak zaslužila malo više poštovanja u vidu boljeg održavanja i prezentacije gostima koji rado posjećuju ovaj otok i žele upoznati njegovu povijest.
I oće mi neko odgovorit zašto je uvik najlipše kad je partenca (odlazak)?!
Vis su u prošlosti posjećivali mnogi poznati meštri naše književnostii,npr. Hektorović, Lucić (koji su ovdje imali svoje ljetnikovce i posjede), pa i Augustin-Tin Ujević koji je nakon svog posjeta Visu, 1930. godine, opjevao svoj ushit stihovima - "Nit u srcu mora"
"...Nalazim se u dubokom srcu dubokog mora.
Ovamo su me doista vile donijele,
u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao
i nitko nije mogao da me primjeti.
Ja sam u carstvu pustolovine, u čudu događaja.
Konačno sam doživio da je svijet zaboravio.
I postao sam vlasnik jednog otajstva.
Otputovao sam ravno pravoj slobodi...."
Post je objavljen 17.07.2009. u 17:07 sati.