Dani xy

Postala hipster koji piše u bircu na laptopu sa slamnatim šeširom i žutim naočalama. Imam i žute nokte. Sva sam šarena.

Prestala sam brojati dane. Više mi nisu bitni.

Nalazim se na malom otoku gdje ima više turista nego stanovnika. I uživam.

Plivala sam u zaljevu gdje se odmaraju morski psi. Oni dobri, koji jedu manje ribe a ne moje dupe.

U dva dana sam biciklom prešla 70 kilometara. Osim šljiva po nogama, mogu slobodno reći da je to lijek za dušu.

Ne fotografiram previše. Odlučila sam uživati u tim trenucima, nikako se truditi od njih napraviti nezaboravnu fotku. Ili još gore, profilnu...

Uživam u novim prijateljima. Upoznajem puno novih ljudi.

Shvaćam da sam zadnje dvije godine propadala i polako umirala iznutra. Shvatila sam da se ponovno u meni budi ona stara ja, ona koja je pomalo divlja i jednostavno drugačija. Ona za koju govore da nikada od nje oštene žene, samo divljakuše koja radi po svome. Ponovno mi je milo čuti te "komplimente".

Posjetio me jedan član obitelji i rekao da sam sada ja ona koju on dobro poznaje: Niko tebe ne bu zajebaval! Ti si sad ona stara, nema povratka!

Nazvala me moja predraga prijateljica. Rekla mi da se uopće ne brine za mene. Ona je uz mene od moje 18te godine. Iako starija od mene par godina, uvijek mi govori da sam ja njoj uzor jake osobe. To što sam malo izgubila kompas ne znači ništa. Ubrzo ću ga ponovno naći. Nazvala me u trenutku kad sam se usudila pomisliti gdje je i nedostaje li mi. Ona mi je samo još jednom dokazala da se o tome ne isplati ni pomišljati. Helena draga, tvoj poziv me je oduševio kao nikada prije.

Sjela za komp i konačno se zapitala što želim. Otkrila sam da mi se želje uopće nisu promijenile od prije deset godina, samo su bile stavljene u druge planove radi drugih ljudi. Zapisala ciljeve i snove.

Shvatila da je sebičnost ponekad nužna za psihičko zdravlje.

Počela pisati knjigu. Počela ispisivati stranice koje moj život znače.

Oprostila se od starog života i njega, onako simbolično, kako drugačije nego pismom.

Shvatila da zadnjih par tjedana nemam noćnih mora. A dok sam živjela s njim, imala sam ih stalno. Očito se ona divljakuša u meni na taj način bunila i upozoravala me da griješim i da se mijenjam onako kako dijete u meni nikada nije željelo.

Prestala noću škrgutati zubima i panično se buditi. Spavam ko milo dijete.

Nalazim idealiste koji su poput mene. Ima nas još! :)

Ignoriram idiote od političara na televiziji. Život je odmah ljepši. Također ne čitam nikakve vijesti koje se dotiču Severine, Kim Kardashian ili sličnih. Odmah se osjećam pametnijom.

Stalno primam pozive da posjetim ljude. Ne odbijam ih. I uživam, ali zbilja uživam. Ne znam kada sam zadnji put rekla ne. I živim...

Svakoga dana otkrivam nešto novo. Nije bitno je li to neko mjesto, osoba, priča ili samo spoznaja o sebi. Zbilja sada vjerujem da će ovo biti moje najbolje ljeto.

Više mi ne nedostaje, ne sanjam ga, ne razmišljam o tome koliko me povrijedio. Sada zahvaljujem samo nekoj višoj sili što je ovako završilo. I upoznajem sebe, počinjem voljeti ponovno sebe. Koliko sam si samo nedostajala...

Od šesnaestog do osamnaestog dana

Saznala koliko su mi nedostajali neki članovi obitelji, a koje sam zanemarila dok sam mislila da gradim svoj dom sa strancem.

Pustila suze u javnosti radi sreće zbog onoga što imam. A imam puno... Imam toliko podrške, toliko ljudi koji me čine ispunjenom i sretnom. U zadnja dva dana mi se srce ispunilo kako dugo nije i rasuti komadi srca su se počeli skupljati.

Kao dijete, prva molitva koju sam naučila je bila Anđele čuvaru. Kao odrasla osoba koja više ne pripada određenoj religiji, to je molitva koju izgovaram.

Kao dijete sam najviše na svijetu voljela svog rođaka. Možda je neobično, ali ta osoba je bila moj zaštitnik i osjećala sam se uvijek u njegovoj blizini kao da je moj Anđeo čuvar poprimio ljudski oblik i spustio se na zemlju samo da bi meni bilo lakše. Svi su govorili o simbiozi i koliko smo povezani nekom tajnom niti. On me čuvao kao dijete, brisao suze i obećao mi da će me paziti zauvijek. A onda je došao rat i odnio tako mladu osobu. U grob je spremio i dio mene koji nikada nitko više neće vratiti i svakoga sam se trenutka nadala da me i dalje čuva. Ostala je njegova sestra. I ovog vikenda, dok smo slavili njen brak i njen novi početak, osjetila sam ga. I ona je. I dok je muzika svirala u pozadini i dok su tekle suze, shvatila sam da nas i dalje on čuva i da će sve biti u redu. Moj Anđeo čuvar...

A onda je stigao neki osjećaj zahvalnosti... I neka potreba da zatvorim tu prošlost u kutiju, da završim priču i zadržim je u uspomeni umjesto da je smještam u neku pozitivniju budućnost ili da je oplakujem u sadašnjosti.

Došlo je vrijeme kada se uči i spoznaju se pogreške, uče lekcije o drugima i na njima postajem zahvalna.

Zahvalna sam na ovom događaju jer me je gubitak doma i jedne osobe doveo do spoznaje koga imam sve oko sebe i koliku podršku dobivam od obitelji, prijatelja, poznanika i stranaca. Shvatila sam da život ne čini par ljudi koji se uvijek slažu s tobom, nego i ljudi koji su spremni uputiti kritiku i ne štite te od istine. Takve ljude sam odlučila zadržati.

Zahvalna sam na šutnji koju mi je darovao na kraju, na izostanku objašnjenja i manjku empatije, jer sam predugo mislila da me volio i napravio pogrešku, a sada sam shvatila da me nije volio uopće. Nisam to dugo htjela prihvatiti, ali kad sam upoznala tolike ljude oko sebe u zadnje vrijeme, shvaćam što činiš za druge kad ih voliš i što ćeš sve učiniti da ta osoba bude sretna. Govoriti i činiti, kao što sam sada naučila, nebo su i zemlja.

Dobila sam priliku upoznati ljude čija su djeca teško bolesna, ljude čiji su roditelji umrli mladi, te one koji se svakoga dana bore za kruh, doslovno. Upoznala sam njihove teške živote i shvatila da su moji problemi beznačajni. On i ja smo živjeli u svom svijetu i nismo shvaćali koliko je život dobar prema nama, koliko zapravo problema i nismo imali. A kad dođe vrijeme kad je teško, stisneš zube. I ljudi se svađaju i imaju teških problema, ali kako mi je jedna osoba rekla, samo sa 16 godina dopuštaju da ih to razdvoji.

Zahvalna sam jer sam naučila što je hrabrost. Hrabrost je ne odustajati, nego se boriti! Hrabrost je pogledati u prošlost, suočiti se s njome, priznati svoje pogreške i uvidjeti što si iz njih naučio.

Naučila sam ponovno koliko je lako lupiti dno i koliko smo krhki, te koliko moramo biti zahvalni i skromni na onome što imamo.

Naučila sam što je nesebičnost i koliko sam bila sebična kada sam gledala samo svoje probleme i svoje želje pritom ignorirajući ostale.

Zahvalna sam mu na toj odluci, jer se ponovno upoznajem i shvaćam da sam jača nego što sam mislila.

Zahvalna sam na lekciji da život ne čine stvari, nego ljudi. Život čine usponi i padovi, a na nama je da odaberemo samo jedno, jesmo li oni koji odustaju ili se bore kada padaju.

Ja sam odlučila biti samo borac i to uz pomoć svih.

Anđele čuvaru mili...

Od desetog do petnaestog dana

Kažu da vježbanje čini čovjeka sretnim. Da ne vježbam, ne znam u kojem bi sada stanju bila.

Neću lagati, i dalje sam u depresiji.

Danas sam morala spakirati sve viškove kutija kako bi ih spremili po tuđim tavanima, spremištima i sličnim mjestima. Sve to je nekada činilo moj dom, a sada je samo razbacano po kutijama i čeka da nađe svoje mjesto. Jednoga dana i hoće...

Pas spava na mom krevetu. On je to mrzio i nije dopuštao. Ni ja nisam pobornik toga, ali nekako je lijepo kad se legne uz mene i traži zagrljaj. Pa makar bilo sto stupnjeva.

Dani se nekako protežu jednolično, iako se skrojilo i mnogo planova za mene. Nekako su me uspjeli uvjeriti da bi eto baš bilo dobro da provedem ljeto u kući na moru i odradim pokoji poslić, a da nikako ne ostajem u Zagrebu. Nisam odbila.

Jednu sam noć sanjala da smo ponovno zajedno. Čak sam i u snu znala da to nije dobra ideja. Čak je i tamo mozak vrištao da bježim. Nažalost, danju nisam tako realna.

Jedan prijatelj mi je rekao da me on nikada nije ni volio. Bilo mi je lakše nakon te rečence. Kao da sam našla pravi odgovor zašto više nismo skupa.

I dalje nemam mjesto koje mogu nazvati domom. Mislim da ću još jako dugo to tražiti. Znam koja je definicija doma i uvjerila sam se da je to istina. I koliko god bilo otrcano, definicija doma zbilja jest tamo gdje je srce. Ali ja trenutno niti ne znam gdje je moje srce. Eksplodiralo je na tisuće komada i sad ih krpam. A to ide sporo. I traženje doma se trenutno čini toliko dalekim.

Dobila sam podršku od blogera. Tako je divno znati da u ovoj blogosferi postoje ljudi koji te razumiju i podržavaju. Hvala blogeru!

U jednom posve nebitnom i posve drugačijem razgovoru od moje situacije iskrsnula je tema braka i doživotnog bivanja s jednom osobom. Naime, kako znati da želiš čitav život provesti s jednom osobom? Zapitaj se možeš li zamisliti svoju budućnost bez te osobe. Mogu! Samo se bojim... A sada i moram.

Voljela bih reći da vidim kraj ovoj melankoliji, da vidim svjetlost na kraju tunela, ali lagala bih. A ovo je mjesto na kojem to zbilja ne želim.

Jedan sam dan pila kavu na terasi. Do mog stola je dijete kredom ispisalo poruku. Slika se nalazi na dnu. To me nasmijalo i vrijedno je spomena.

Dok sam u šetnji gledam djecu kako padaju. Dignu se i nastave dalje. Zašto trideset godina kasnije mi to sami nismo sposobni učiniti!?

Vele na telki da nas nesretnima čini rutina i činjenica da oko nas nema promjena. Nisam bila sigurna jel bi promijenila kanal ili to shvatila kao poruku.

Sram me je priznati, ali i dalje mi nedostaje...

Dan deveti

Ujutro ga nisam tražila na drugom kraju kreveta. Možda ovo neće baš puno ljudi razumijeti, ali za mene ovo znači više od svih prijeđenih kilometara i skinutih kila.

Opet vježbala.

Od jutra su se prijatelji pojavljivali oko mene i vukli me po kavama. Divno ih je imati. Svatko je od njih održao govor potpore i trudio se zabaviti me raznim temama. Volim ih sve!

I nije bilo novih spoznaja i učenja, samo ugodnog druženja sa svojim prijateljima, ljudima uz čiju pomoć nikada ne bih mogla nastaviti.

Pitam se kako ljudi idu kroz život bez prijatelja. Ja si to ne mogu ni zamisliti, kao da bi mi netko iščupao ruke i noge.

I dalje sam samo ljuta na njega...

Dan osmi

Vježbala... Kao i svaki dan.

Ispucala bijes na traci za trčanje.

Popodne se smirila i konačno se počela pitati što sam sve promijenila na sebi zbog njega.

Shvatila da se sama sebi trenutno ne sviđam.

Moja obitelj je glasna. Užasno glasna! Svi smo lajavi, svađamo se oko politike za ručkom i kažemo si sve što mislimo. Nekada nije ugodno, a nekada se svi smijemo satima.

Nismo idealna obitelj, ali kada zagusti, svi smo zajedno i podržavamo se.

I ja sam glasna. Kad mi nešto smetam, kažem. Takva sam!

Želim imati sve pod kontrolom, želim imati uredan stan i da, ponekad pretjerujem u tome.

Volim gledati trash serije, one preloše reality gluposti. To mi je ponekad ispušni ventil. Ali volim gledati i dokumentarce.

Ponekad sam djetinjasta.

Volim životinje. I pokazujem to. I želim jednoga dana i pse i mačke u domu kojem stvorim. Sve spašene iz kaveza i željne toplog doma i vlasnika koji će sve dati da budu sretne.

Svog psa sam spremna tiješiti dok grmi i grliti ga dok ne prestane, ali nikako ga ne napustiti.

Nespretna sam, u stanju sam popiknuti se na ravnoj površini, iskrenuti zglob na parketu i posebno završiti na hitnoj u najgorem mogućem trenutku.

Nisam osoba koja će sliniti nad tuđom djecom, ali ću biti sretna kad vidim da su moji prijatelji sretni s djecom i veseliti ću se za njih kada dođe nova prinova.

Namazat ću nokte intenzivnom bojom samo zato što mi se tako danas nosi. Danas su plavi.

Neću se našminkati kad idem u kvart na kavu ili ako mi se ne da zato što to druge rade. Obući ću štikle kada ih želim obući.

Reći ću glasno i jasno kada smatram da nešto nije u redu i kada nešto nije pravedno, bilo kome i bilo gdje, makar to bilo u redu prema blagajni.

Psovat ću kad se udarim, spotaknem ili sam jednostavno bijesna. Da, znam da je ružno, ali da to shvatite morate upoznati moju obitelj.

Da, sanjar sam i želim jednoga dana postići sve svoje snove.

Da, želim jednoga dana i obitelj. Ne obećajem da ću biti normalna mama i moja djeca će vjerojatno imati najčudniju obleku jer će si ju sama birati.

Ako mi osoba ne odgovara to će se vidjeti na mom licu.

Ako netko smatra da su Palestina i Pakistan ista država, da, vjerojatno ću mu natuknuti da je idiot.

Da, svaka ova stvar je njega smetala.

Ali to sam ja! A on je volio nekog drugog i stvarao nekog drugog po svojoj želji...

Dan sedmi

Rolala sedam kilometara.

Vježbala.

Prehodala deset kilometara.

Upoznala ljude koji zbilja imaju probleme i kaotičan život. Sram me je uopće kad pomislim da je meni sad teško. Ne mogu si zamisliti da postoje tamo životi kojima su normalni problemi upravo oni koji su meni oduvijek bili nepojmljivi. Oni koji se bore za život doslovno svakoga dana.

I znate što? Ljuta sam!

Ljuta sam na sebe, njega i na sve čiji problemi ne dosežu ni najniže razine ovih o kojima sam danas slušala. Ljuta sam kad vidim što su meni bile brige, a još ljuća kad se sjetim koji su bili razlozi njegovog odustajanja od naše veze i njegove krize!

Ljuta sam na dan kada sam smatrala da je kupovina jebenog suncobrana za terasu velik potez sa kojim ćemo dovesti svoj život u još veće savršenstvo!

Ljuta sam na dan kad je ogroman stres bila činjenica da moramo na dječji rođendan, kada se dramilo o tome kako ga vučem negdje gdje mu trenutno nije po volji!

Ljuta sam na sebe kad se sjetim kako sam se forsirala da za Božić kuća bude uređena do najmanjeg detalja i kada je bilo prašine po kući!

Ljuta sam što smo podcijenili neke ljude i mislili da je naš život toliko bolji!

Ljuta sam na sebe jer sam mislila da će savršena kuća sa savršenom terasom biti rješenje za idealan život!

Ljuta sam jer sam u cijelom procesu ovog prilagođavanja zajedničkom životu izgubila sebe i jer sam se nakon prekida spustila na najniže grane samo da ga zamolim da ponovno razmisli!!!

Ljuta sam jer sam mislila cijelo vrijeme da vodimo dobar zajednički život, a on nije imao hrabrosti razgovarati o problemima koje je mislio da imamo!

Ljuta sam jer se postavio tako hladno na zadnjem razgovoru koji smo imali i zamaskirao svaku emociju!

Ljuta sam jer kad sam mu zaželjela sreću je samo rekao hvala i nikad je meni nije zaželio!

Ljuta sam na njega jer mi je oduzeo dom!

Ljuta sam jer me ostavio kada sam ostala bez posla i bez novaca i nije mi ni ostala mogućnost da ja ostanem u toj kući!

Ljuta sam jer mi je zadnju noć govorio kako me voli i kako umišljam da je distanciran, a potajno je razmišljao kako se maknuti od mene!

Ljuta sam jer me je odvojio od nekih dragih ljudi koje sam upoznala preko njega!

Ljuta sam jer je njegov i moj život bio bajka naspram stvarnih problema, a on to nikada neće shvatiti!

Ljuta sam jer je odustao čim je naišao na prvu prepreku!

Ljuta sam na sebe jer i dalje ponekad pomislim kako mi nedostaje!

Ljuta sam na sebe jer znam da će neki nedužni ljudi u budućnosti patiti zbog nekih pogrešaka u prošlosti i zbog sve nepravde koju mi je nanio neko drugi!

Ljuta sam! I biti ću još neko vrijeme!

I danas sam na kraju dana samo ljuta na njega!

Dan šesti

Opet sanjam pizdarije. Nekad bih se zatukla čekićem u snu. Ili u najmanju ruku si zalijepila šamarčinu.

Vježbala.

Shvatila da sam Claire iz Moderne obitelji. Control freak! Nema veze, imam to pod kontrolom.

Slušala jako puno glazbe i zamišljala da sam sretnija.

Najbolji prijatelj mi je poslao jedan link, čisti trash od filmića. Obožavam ga! Od moje pete godine svog života zna kako me oraspoložiti.

Postajem ljuta. To je valjda isto neka faza. Postajem ljuta na jednu sebičnu osobu, na njih mnogo u mom životu.

Postajem ljuta i na sebe. I to samo zato jer nisam sebična kada bih trebala biti.

Sjetila se stripa iz djetinjstva. Ona mi je obilježila dan.

I dalje ga volim... Iako sam ljuta na njega.

Dan peti

Vježbala.

Prehodala deset kilometara.

Jedan pisac je rekao da su mu šetnje uvijek pomagale i da svakoga dana šeće po par kilometara i tako izbacuje negativnu energiju i upija pozitivnu. Nisam sigurna da je govorio istinu. Moj mozak samo radi sto na sat i razmišlja o tome što mu nedostaje i čemu se želi vratiti. Iako, možda nije mozak kriv. Srce je krivo za sve.

Poznajem jednu Nadu. Nada je dobra osoba, uvijek spremna pomoći i dati dobar savjet. Osobu Nadu volim. Nadu kao imenicu nikako ne volim. Dapače, svakodnevno joj govorim da ode od mene, a ona me se drži ko krpelj. Još nisam našla sredstvo za uklanjanje.

Opet psu dopustila da bude pas. Rezultat puštanja psu da ga vode instinkti završavaju tako da ga morate tuširati u kadi i čistiti svo blato koje je prikupio s tim svojim instinktom.

Bacala žabice u Savu. U jednom trenutku sam se zapitala što će se dogoditi kad svi plosnati kamenčići završe u morima i rijekama. Što ću onda bacati?

Zaključila sam da mi bacanje žabica ide kao i matematika. Nikako!

Razveselila prijateljicu sa zakašnjelim rođendanskim poklonom. Razveselila time i sebe.

Zapitala sam se kako je njemu. I paze li ga ljudi dovoljno. Zaključila sam da sam pomalo glupa.

Stalno me zove netko da pita kako sam. Više ne znam što reći. Svakoga dana govorim da ide na bolje. Ali onda se osjećam kao da sa pokupila neku bolest. A nisam... NE ZNAM kako sam! Ali ne želim vam svima to govoriti. Jedne sam minute dobro, druge razmišljam o tome da je svemu kraj. Nisu to simptomi koji prolaze, nije to bol koju znate kako smiriti. Zamolila sam sve da me ne zovu, muka mi je uopće pričati o svemu. Ali ljudi i dalje zovu. I znam da zvučim sebično, ali zbilja bi mi bilo lakše kad me nitko ne bi zvao i tješio me. Vidim im u pogledu sažaljenje i povraća mi se već od njega.

Ne volim kada mi ljudi govore da će sve biti u redu i da je bolje ovako. Ako nemate neku proročku sposobnost nemojte mi to govoriti. A to je najgore kad vam to kaže netko kao susjed koji je eto od trećeg susjeda čuo što se dogodilo. Ne znaš me, znam da želiš dobro, ali ponekad je bolje šutjeti.

Ja sam oduvijek bila psihijatar svima. Eto za primjer. Jednom mi je žena u Konzumu ispričala kako je mlati doma njen dečko, jednom mi je žena u tramvaju ispričala kako je nju ostavio zaručnik nekih tamo davnih dana, baš u vrijeme kada je završavao II Svjetski rat. Pa me samo zaustave na cesti da mi ispričaju kako su izgubili sve u životu ili samo da me obavijeste kako je unuk koji je imao tešku nesreću sada dobro. Te ljude niada nisam poznavala imenom i prezimenom... Ja takve potrebe nemam, ne želim govoriti o tome ni prvom, ni drugom, a ni desetom susjedu o tome je li mi teško. Nemam sad potrebe drobiti o razlozima.

Pišem oduvijek. Kao dijete sam pisala priče i skrivala ih posvuda. U pubertetu sam pisala ljubiće, a kasnije svoje zbrčkane misli. Nisam ih nikome pokazivala. U slučaju da sam trebala nešto priznati ili se ispričati, napisala bih sve na papir. Jednostavno mi je bilo lakše. Zato sad postoji blog. Jednostavnije je to istipkati i staviti u svijet anonimnosti nego govoriti susjedu, prijatelju, frizeru ili obitelji.

Sestra. Samo ona sve zna. Nije mi bila draga kad se rodila. Sad mi je najdraža osoba na svijetu. Jedina osoba koja zna sve. I tako će biti zauvijek.

I dalje se pitam što sada radi. GLUPAČO!

Cijeli dan mi je samo jedna pjesma na pameti i ja ne znam kako ju objasniti. To mi je poveznica dana. Baš volim Dubiozu Kolektiv, ne toiko zbog muzike i ritma već riječi i načina na koji su pristupili poslu i životu. Život bi trebala biti zajebancija, a meni nikako da to sjedne u glavu.

I dalje ga volim... Koliko god mi je to mrsko priznati...

Dubioza Kolektiv i Hladno pivo - Sjećam se

Dan četvrti

Sanjala sam da smo se pomirili u nekom čudnom spletu okolnosti. Ujutro sam se probudila razočarana jer nije bio kraj mene.

Dan je spor i mračan kao i vrijeme. Sve prolazi sporo i shvatila sam da sam najsretnija u snovima.

David Bowie je ponovno dobio glas.

Poslala priču na natječaj. Prvi put u životu dopustila da netko vidi dio mene uz ime i prezime.

Sa sestrom gledala sitcom. Čak me i on podsjetio na neke događaje i kako smo tu seriju skupa pratili.

I dalje ga volim...

Pjesma dana...

Edith Piaf