Dar

Danas sam dobila jedan darak. Da,da... Blago meni! Od mnogih koji postoje, ovaj je prvi takve vrste.

Navodno nas tamo čiča s bradom daruje mnogim vrlinama i manama. Meni je taj svašta darovao. Od izuzetne tvrdoglavosti, tvrdom glavom koja probija zidove, istančanog ukusa za seronje, zglobove koji pucaju, šeprtljavosti level Pro, nevjerojatnom znatiželjom pa sve do društvenosti zbog koje moja baka veli da bi si složila ekipu da su me i na Goli otok strpali. Svi ti njegovi darovi čine mene, tebe, nju, njega i sve oko nas. Bar su mi tak rekli. Diskutabilno je koliko su darovi dobri ili loši, ali ja uvijek velim da mi je tak grah pao, pa čak i kad po xy put odaberem seronju.

Onda su tu darovi više ili manje praktične naravi. Kad smo klinci ne možemo sakrivati svoju reakciju na dar. Jednostavno ne možemo lagati. Kad mi je mama poklonila njemačko-hrvatski rječnik plakala sam ko kišna godina. Iako sam već počela ulaziti u fazu kad izvježbavaš pristojne grimase i ostala sranja, jednostavno nisam uspjela sakriti svoje nezadovoljstvo. Plakala sam od muke, a moja mama jednostavno nije razumjela zašto me to ne veseli kad sam već počela s učenjem njemačkog. Mislim da ne treba spominjati da ga nikada nisam naučila, da još stoji na polici, a ja koristim Google ili Eudict kad stisne.

Onda se malo naučimo i prilagodimo društvu. Sa smješkom primamo poklone i kasnije ih s sklonimo na pristojnu udaljenost. Neupotrebljive bacamo u smeće, a upotrebljive nazivamo Šalji dalje. Postojala je jedna magična kutija u bivšem stanu gdje smo stavljali sve one poklone koji su bili namijenjeni proslijeđivanju. Bila je skrivena u spremištu i na njoj je pisalo Pay it forward. Ruku na srce, često pomislim da ti pokloni promijene više ruku dok kič ne nađe dom. Tako sam dobila nevjerojatno kičastu kristalnu pepeljaru (tko još poklanja kristalne pepeljare a ima 30 godina!?), preparate za njegu kože raznih vrsta i miomirisa od kojih bi se svakome okrenuo želudac. Dobila sam čak i mirisne štapiće od tamjana (WTF?). I makar su to darovi često puta od srca i iz dobre namjere, jednostavno nisu za vas. I onda ga proslijeđujete dalje. Sigurna sam da su i neki moji završili u magičnoj kutiji na kojoj piše Šalji dalje i koja je skrivena negdje duboko u spremištu.

Onda postoje darovi koji vas oduševe i pamtite ih do kraja života. Nalaze se na policama, iznosite ih do nepreoznatljivosti, potrošite ih do zadnje kapi ili ih pročitate od početka do kraja toliko puta da već tekst znate gotovo napamet. Oni su vam poklonjeni kao da vas je netko pitao što želite. Savršeni su u svakom pogledu i često se pitate kako je ta osoba znala da vam baš to treba.

Ali to su samo stvari...

Onda postoje darovi za koje se nadate da dolaze od neke više sile.Recimo, kad vas ostavi bivši i natjera da napustite stan u trenutku kad ste bolesni, ostali bez posla i para, pa se nekako nadate da će mu doći neki dar od više sile. Tek toliko... Da zna da je ispao seronja. To su oni darovi pod nazivom Svakome po zaslugama.

Najbolji darovi su oni koji dolaze iskreno u obliku podrške i usluga, oni iz srca. Najbolji poklon je kad netko čuje za tvoj peh, pa ti ponudi svoj stan na par mjeseci. Najbolji je dar topla riječ i napisano pismo koje ti ponudi stranac. Najbolji dar su prijatelji i poznanici koji vam poklanjaju svoje vrijeme, rame za plakanje, razumijevanje i pomoć. Čak mi je i ovaj Blog darovao nevjerojatno dobru osobu i prijatelja koji me razumije. Oni ne koštaju, nisu opipljivi, ali vas oduševljavaju svakim danom.

A zašto to sve pišem? Zbog dara koji sam dobila danas. Prije nego što kažem što je to bilo pristojno je za objasniti neke stvari. Da sam do sada skupljala sve životinje koje su se na mene prilijepile u životu, danas bi imala pravo malo životinjsko carstvo. Imala bi milion i pol komaraca, par pauka koji su mi ostavili lijepe ugrize, škorpiona koji me ugrizao dok sam spavala i ostavio mi alergiju za tri mjeseca (fala lepa), ježeve koji su odlučili da je moje dvorište na moru najljepše i nemaju se namjeru iseliti tako skoro (lijepo su me upozoravali da ih ne hranim), šugavu vodenu zmiju koja me ugrizla na Kupi, stotinjak mačaka i pasa koji mi se pridruže na cesti. Magnet sam za životinje. Ponekad se osjećam kao Noa bez one arke (na HRTu bi rekli da nije arka nego korablja). Tako kad dođem na more, sve životinje iz moje ulice odluče da sam ja ta koja ih treba čohat, hranit i igrat se s njima. Svi komarci se odluče da je moja kuća nekako najsimpatičnija i tjeraju me da se trujem onim aparatićima i špricam sumnjivim preparatima. Zbog ljubavi koju susjedovi cucki osjećaju prema meni, izgledam ko da sam došla s ratnog polja jer od njihovih noktiju imam tolike porezotine da sam i dezinficijens morala kupovat. No, ok... Prihvatila sam to kao šarmantnu pojavu.

Jedna sam od sretnijih koja ima kuću na moru i zadovoljstvo boravljenja u njoj cijelo ljeto dok bjesomučno štancate CVe i šaljete ih na svaku tvrtku u ovoj zemlji. I tako smo kupili nove fine bijele ležaljke i postavili ih na terasu. Kupili smo ih tako lijepe jer baš pašu uz našu tendu. Tak da sam šik i IN dok ležim na njima. Vrijeme mi je odlučilo podariti kišu i čisti promašaj od ljeta, pa je jedino biće koje se okoristilo ležaljkama susjedina mačka. E, tu dolazimo i do današnjeg dara! Ta mačka je uvidjela da svakoga dana uredno nakon njenog izležavanja počistim za njom bijelu ležaljku i da je pas ostao pristojno u velegradu kako je ne bi uznemiravao. I tako mrcina već par dana spava na ležaljci i iskorištava dobrobiti terase. Odlučila mi je pokazati svu zahvalnost radi toga i pokloniti mi dar. Ujutro sam imala i priliku vidjeti što je taj mali um smislio za moje zadovoljstvo. Na terasi me dočekao pravi mali darak, onak od srca. Svi susjedi su čuli da sam dobila dar i da znam psovati na zavidnoj razini. Ja sam odlučila da je dar zbilja došao iz dobre namjere i od srca, ali da mu je mjesto u kanti za smeće. I definitivno nije za proslijeđivanje. Mačka je odlučila ne zamotati ga, nego samo ostaviti...

Danas sam dobila jedan mali darak... Krepanog miša!!!

Svi mi koji tražimo posao smo u nekoj simbiozi sa portalima za traženje posla. Eto, svaki dan pogledam sve njih, sve nove oglase i prijavim se uvijek na pokoji. Neki mi javi da sam prekvalificirana, neki mi jave da nisam dovoljno kvalificirana, a većina se niti ne javi. Ipak smo mi stoka koja treba njih, a realno ne oni nas.

Sve me hvata neka muka kad okrećem sve te stranice i čekam nesretne odbijenice. Želudac mi se skvrči kad vidim odgovor ili kad šaljem još jednu molbu znajući već njen ishod. Zbilja pokušavam biti pozitivna, ali nekako mi u zadnje vrijeme padaju nadanja. I ta pozitiva se polako gubi koliko god je ja pokušavala održati.

Ponekad čak naletim na natječaje koje vidim da su stvoreni za nekoga. Recimo, kad za administraciju i projekte jedne agencije traže diplomiranog šumara. A od šuma ni š. I taj baš treba znati njemački. Engleski nije potreban. I sve si mislim kako je taj šumar jedan sretan gad. I baš si mislim koliko šumara sa dvije godine radnog iskustva u administraciji i zna tečno njemački. Pa njih će preplaviti prijave...

I neki dan mi zapne oglas jedne neprofitne organizacije koja jako voli životinje. Vole ih strastveno na lakatima i čak su im kućni ljubimci vegetarijanci. I ja ih jako volim. Imala mačka, imam pesa, darujem navek nekim organizacijama, kupujem njihove kalendare, doniram hranu i deke. I zbilja ih volim. Ali vegetarijanac, a ni vegan nisam. I onda gledam taj oglas. Traže nekoga tko će biti stalno angažiran za minimalnu plaću jer radi zbog uvjerenja. I u redu. A onda mole da odgovoriš na par pitanja. Jedan od njih je što misliš o veganima? Hm...

Ja ponavljam nisam vegetarijanac. Još manje vegan. Guglajte razlike, ja nemam volje sve tu objašnjavat. Volim pojesti meso i nemam par želudaca da obrade samo povrće. Imam dosta prijatelja koji su vegetarijanci. Ponekad se razilazimo u mišljenjima, ali dok god se ne silimo jesti ono drugo dobri smo si. Ja nekako volim pojesti ćevape i uz njih popiti pivo (pivoooo..Mmmmm). A moja prijateljica uzme neki tofu sendvič i jedna i druga sretno mljackamo. I svakoj dobro i svaka mirna i svaka sita.

A ponekad se nađem u društvu vegana koji me proglase ubojicom i govore mi da sam fašist. Onda ih ja zamolim da pročitaju koju knjigu i lagano odjebu od mene. Ne nosim krzno, ne ubijam iz čiste pakosti, volim ljude i životinje, ali od trave ne mogu živjeti.

Sve u životu treba biti umjereno, ne trebamo težiti ekstremima. Niti ću živjeti od trave, niti ću se svakoga dana prežderavati svinjetinom i ćevapima i govoriti kako bi mi dobro pristajao nerc.

I kako se javiti na taj natječaj!? Napisati istinu znajući da nećete uopće proći? To mi je nekako slično onom šumaru i agenciji. Ako nisi šumar koji priča njemački, neš u moje prostorije. Ako nisi vegan, neš u moje prostorije... Nema neke razlike... Barem ne meni koja sjedim za kompom i listam oglase.

Ali ne odustajem ja. A neeee! Nećete vi mene tako lako obeshrabriti! Ova plavuša će kad tad naći opet posao i konačno se izlogirati sa svih tih portala, prestati iščekivati odbijenice i biti dio radnog naroda. Makar uz minimalac iz uvjerenja ;)

Nije košulja plava i nije njegova. To je haljina plava i samo je moja. Miriši na mene i ne podsjeća me na nikoga.

Kupila sam je kada smo još bili skupa. Bila je obješena na vješalici jednog velikog trgovačkog lanca koji mi više liči na skladište nego mjesto gdje bih kupila haljinu. Rekao mi je da je kupim ako želim iz zajedničke blagajne, a u zamjenu će on kupiti jednu pamučnu na kojoj piše nešto smiješno i crne je boje. Ta je haljina čista jeftinjara od pamuka, koštala je jedva 50 kuna. Svidjela mi se jer je intenzivno plava i jednostavna. Totalno paše na moje žute naočale i žute nokte. Pa kaj onda kaj zgledam ko hipster! Zrezana je mam ispod guzice i ne smijem u njoj voziti bicikl po velegradu. U naramenice plave boje često se uplete moja plava kovrčava kosa. I to je jedini trenutak kada se na nju naljutim, onda kada me čupne i nanese mi malu bol.

Moja je plava haljina Made in China, sumnjive kvalitete i vjerojatno farbana opasnim bojama u najmanju ruku u sumnjivim radnim uvjetima. Rasteže se i biti ću sretna ako potraje i dvije sezone. Nisam razmišljala o uvjetima rada i o tome kako je boja na njoj možda toksična. I u tom trenutku nisam razmišljala o satnici onoga tko ju je sašio. Bila sam očarana njenom bojom i razmišljala sam kako ćemo se ona i ja zabaviti.

I da samo velim. Boy, oh boy, we are having so much fun!

Mala plava haljina me čini sretnom. A jučer je i usrećila klipana koji mi je pogledao guzu kad sam se penjala na palubu. Nisam umišljena, ali njegov perverzni smiješak mi je to pokazao. Za svaki sam se slučaj vozila na drugoj strani palube. A i mala plava haljina je zbilja pomogla. Prekjučer je zbog nje ekipa krenula dvije minute kasnije iz lučice jer su mi ostale naočale u prodavaonici karata. Zbog nje me zapamtio striček koji je član posade i sada mi svaki put kad se pojavim na brodu ponudi kavu i osmijeh. A zgodan je pa imam kaj gledat dok se vozim. Isto tak mi je jučer pomogla da si vratim mp3. Natjerala me da zagrlim konobara za zahvalu što mi je sačuvao mp3 i nije ga spremio u vlastiti džep. Morala sam mu obećati da ću se vratiti k njemu na kupanje i cugu. I znam da se neću vratiti tamo, ali lijepo je znati da je ta haljina neš i privukla. Posebno imajući u vidu koliko je konobar mlađi od mene.

Volim ju jer stalno negdje putujemo zajedno. Pa smo na brodu, pa na kopnu, pa bicikliramo po otoku. Milina! Jučer smo ona i ja do jutarnjih sati cugali s ljudima koje smo prvi put upoznali i bilo nam je lijepo. Zbog nje smo dobile cugu od susjednog stola.
Znam da će joj isteći rok trajanja, da će se pohabati i rastegnuti. A onda ću je morati baciti, možda je iskoristiti kao krpu za prašinu. Ostati će u mom sjećanju kao haljina koja je bila baš za mene, zabilježenu na fotkama. I jednog ću dana gledati te fotografije i žuditi da je obučem još samo jednom.

Ali sad je ona tu. Plava, neustrašiva i spremna na pustolovine. Baš kao i ja! Plava, neustrašiva i spremna na pustolovine...

Dugo nisam razgovarala sa svojim dedom. On voli naći dno pune čaše. Često. A onda kaže svašta. I to zbilja zaboli. A kažu da kažeš što zbilja misliš kad si pijan. A također znam da je to često i laž. Moj je ego u jednom trenutku rekao dosta i prekrižio ga sa obiteljske liste. Nakon te odluke mi je slao prazne sms-ove i preko sestre poručio da me želi vidjeti. Nije znao kako reći oprosti. Zvao me je često. Pozive sam uvijek ignorirala. Svi su mi rekli da je sve slabiji i da su ga godine sustigle. Savjetovali su mi da se ne dogodi da ode a da nisam imala priliku ga još jednom vidjeti i oprostiti mu. Od nekih se članova nikada nisam stigla oprostiti i reći im koliko sam ih voljela ma kakvi oni bili. Govoriti to kamenim natpisima nije isto.

Danas sam dobila još jedan sms. Prazan. A onda poziv. Ovog sam se puta javila. Rekao je da mu nedostajem i da me želi vidjeti. Obećala sam mu da ćemo se naći najesen kad se vratim u Zagreb. Plakao je. I ja sam. Ne od tuge, nego sreće jer sam dobila ipak priliku sve ispraviti. Time sam naučila oprostiti i ponovno stavila obitelj na jedno mjesto, kompletnu. Sve njih koji me voli i podržavaju.

Obožavam vatromet. Kao dijete sam uvijek molila roditelje da naprave vatromet samo za mene. Često u prolazu naiđem na neke privatne vatromete. Stanem i promatram. Osjećam se sretnom kad promatram sve te eksplozije boja.

Od jutra osjećam taj vatromet u sebi. Kao da sam eksplodirala i mašta u meni radi sto na sat. Usudim se maštati i sanjati o sretnoj budućnosti. I smijem se ko blesava jer hodam ulicom i ne mogu ljudima opisati zašto se tako smijem i kako se osjećam. A u meni se razlilo sto boja i svaka je veličanstvenija od one druge. Svaka sadrži ideju, nadu i neki san. I kad eksplodira, tijelom mi se proširi neka toplina, ona od koje srce brže zakuca.

Jao što volim vatromet!