Svi mi koji tražimo posao smo u nekoj simbiozi sa portalima za traženje posla. Eto, svaki dan pogledam sve njih, sve nove oglase i prijavim se uvijek na pokoji. Neki mi javi da sam prekvalificirana, neki mi jave da nisam dovoljno kvalificirana, a većina se niti ne javi. Ipak smo mi stoka koja treba njih, a realno ne oni nas.

Sve me hvata neka muka kad okrećem sve te stranice i čekam nesretne odbijenice. Želudac mi se skvrči kad vidim odgovor ili kad šaljem još jednu molbu znajući već njen ishod. Zbilja pokušavam biti pozitivna, ali nekako mi u zadnje vrijeme padaju nadanja. I ta pozitiva se polako gubi koliko god je ja pokušavala održati.

Ponekad čak naletim na natječaje koje vidim da su stvoreni za nekoga. Recimo, kad za administraciju i projekte jedne agencije traže diplomiranog šumara. A od šuma ni š. I taj baš treba znati njemački. Engleski nije potreban. I sve si mislim kako je taj šumar jedan sretan gad. I baš si mislim koliko šumara sa dvije godine radnog iskustva u administraciji i zna tečno njemački. Pa njih će preplaviti prijave...

I neki dan mi zapne oglas jedne neprofitne organizacije koja jako voli životinje. Vole ih strastveno na lakatima i čak su im kućni ljubimci vegetarijanci. I ja ih jako volim. Imala mačka, imam pesa, darujem navek nekim organizacijama, kupujem njihove kalendare, doniram hranu i deke. I zbilja ih volim. Ali vegetarijanac, a ni vegan nisam. I onda gledam taj oglas. Traže nekoga tko će biti stalno angažiran za minimalnu plaću jer radi zbog uvjerenja. I u redu. A onda mole da odgovoriš na par pitanja. Jedan od njih je što misliš o veganima? Hm...

Ja ponavljam nisam vegetarijanac. Još manje vegan. Guglajte razlike, ja nemam volje sve tu objašnjavat. Volim pojesti meso i nemam par želudaca da obrade samo povrće. Imam dosta prijatelja koji su vegetarijanci. Ponekad se razilazimo u mišljenjima, ali dok god se ne silimo jesti ono drugo dobri smo si. Ja nekako volim pojesti ćevape i uz njih popiti pivo (pivoooo..Mmmmm). A moja prijateljica uzme neki tofu sendvič i jedna i druga sretno mljackamo. I svakoj dobro i svaka mirna i svaka sita.

A ponekad se nađem u društvu vegana koji me proglase ubojicom i govore mi da sam fašist. Onda ih ja zamolim da pročitaju koju knjigu i lagano odjebu od mene. Ne nosim krzno, ne ubijam iz čiste pakosti, volim ljude i životinje, ali od trave ne mogu živjeti.

Sve u životu treba biti umjereno, ne trebamo težiti ekstremima. Niti ću živjeti od trave, niti ću se svakoga dana prežderavati svinjetinom i ćevapima i govoriti kako bi mi dobro pristajao nerc.

I kako se javiti na taj natječaj!? Napisati istinu znajući da nećete uopće proći? To mi je nekako slično onom šumaru i agenciji. Ako nisi šumar koji priča njemački, neš u moje prostorije. Ako nisi vegan, neš u moje prostorije... Nema neke razlike... Barem ne meni koja sjedim za kompom i listam oglase.

Ali ne odustajem ja. A neeee! Nećete vi mene tako lako obeshrabriti! Ova plavuša će kad tad naći opet posao i konačno se izlogirati sa svih tih portala, prestati iščekivati odbijenice i biti dio radnog naroda. Makar uz minimalac iz uvjerenja ;)