Dugo nisam razgovarala sa svojim dedom. On voli naći dno pune čaše. Često. A onda kaže svašta. I to zbilja zaboli. A kažu da kažeš što zbilja misliš kad si pijan. A također znam da je to često i laž. Moj je ego u jednom trenutku rekao dosta i prekrižio ga sa obiteljske liste. Nakon te odluke mi je slao prazne sms-ove i preko sestre poručio da me želi vidjeti. Nije znao kako reći oprosti. Zvao me je često. Pozive sam uvijek ignorirala. Svi su mi rekli da je sve slabiji i da su ga godine sustigle. Savjetovali su mi da se ne dogodi da ode a da nisam imala priliku ga još jednom vidjeti i oprostiti mu. Od nekih se članova nikada nisam stigla oprostiti i reći im koliko sam ih voljela ma kakvi oni bili. Govoriti to kamenim natpisima nije isto.

Danas sam dobila još jedan sms. Prazan. A onda poziv. Ovog sam se puta javila. Rekao je da mu nedostajem i da me želi vidjeti. Obećala sam mu da ćemo se naći najesen kad se vratim u Zagreb. Plakao je. I ja sam. Ne od tuge, nego sreće jer sam dobila ipak priliku sve ispraviti. Time sam naučila oprostiti i ponovno stavila obitelj na jedno mjesto, kompletnu. Sve njih koji me voli i podržavaju.

Obožavam vatromet. Kao dijete sam uvijek molila roditelje da naprave vatromet samo za mene. Često u prolazu naiđem na neke privatne vatromete. Stanem i promatram. Osjećam se sretnom kad promatram sve te eksplozije boja.

Od jutra osjećam taj vatromet u sebi. Kao da sam eksplodirala i mašta u meni radi sto na sat. Usudim se maštati i sanjati o sretnoj budućnosti. I smijem se ko blesava jer hodam ulicom i ne mogu ljudima opisati zašto se tako smijem i kako se osjećam. A u meni se razlilo sto boja i svaka je veličanstvenija od one druge. Svaka sadrži ideju, nadu i neki san. I kad eksplodira, tijelom mi se proširi neka toplina, ona od koje srce brže zakuca.

Jao što volim vatromet!