Marketing
Od deseteog to petnaestog dana – dani žalovanja
Od desetog do petnaestog dana
Kažu da vježbanje čini čovjeka sretnim. Da ne vježbam, ne znam u kojem bi sada stanju bila.
Neću lagati, i dalje sam u depresiji.
Danas sam morala spakirati sve viškove kutija kako bi ih spremili po tuđim tavanima, spremištima i sličnim mjestima. Sve to je nekada činilo moj dom, a sada je samo razbacano po kutijama i čeka da nađe svoje mjesto. Jednoga dana i hoće...
Pas spava na mom krevetu. On je to mrzio i nije dopuštao. Ni ja nisam pobornik toga, ali nekako je lijepo kad se legne uz mene i traži zagrljaj. Pa makar bilo sto stupnjeva.
Dani se nekako protežu jednolično, iako se skrojilo i mnogo planova za mene. Nekako su me uspjeli uvjeriti da bi eto baš bilo dobro da provedem ljeto u kući na moru i odradim pokoji poslić, a da nikako ne ostajem u Zagrebu. Nisam odbila.
Jednu sam noć sanjala da smo ponovno zajedno. Čak sam i u snu znala da to nije dobra ideja. Čak je i tamo mozak vrištao da bježim. Nažalost, danju nisam tako realna.
Jedan prijatelj mi je rekao da me on nikada nije ni volio. Bilo mi je lakše nakon te rečence. Kao da sam našla pravi odgovor zašto više nismo skupa.
I dalje nemam mjesto koje mogu nazvati domom. Mislim da ću još jako dugo to tražiti. Znam koja je definicija doma i uvjerila sam se da je to istina. I koliko god bilo otrcano, definicija doma zbilja jest tamo gdje je srce. Ali ja trenutno niti ne znam gdje je moje srce. Eksplodiralo je na tisuće komada i sad ih krpam. A to ide sporo. I traženje doma se trenutno čini toliko dalekim.
Dobila sam podršku od blogera. Tako je divno znati da u ovoj blogosferi postoje ljudi koji te razumiju i podržavaju. Hvala blogeru!
U jednom posve nebitnom i posve drugačijem razgovoru od moje situacije iskrsnula je tema braka i doživotnog bivanja s jednom osobom. Naime, kako znati da želiš čitav život provesti s jednom osobom? Zapitaj se možeš li zamisliti svoju budućnost bez te osobe. Mogu! Samo se bojim... A sada i moram.
Voljela bih reći da vidim kraj ovoj melankoliji, da vidim svjetlost na kraju tunela, ali lagala bih. A ovo je mjesto na kojem to zbilja ne želim.
Jedan sam dan pila kavu na terasi. Do mog stola je dijete kredom ispisalo poruku. Slika se nalazi na dnu. To me nasmijalo i vrijedno je spomena.
Dok sam u šetnji gledam djecu kako padaju. Dignu se i nastave dalje. Zašto trideset godina kasnije mi to sami nismo sposobni učiniti!?
Vele na telki da nas nesretnima čini rutina i činjenica da oko nas nema promjena. Nisam bila sigurna jel bi promijenila kanal ili to shvatila kao poruku.
Sram me je priznati, ali i dalje mi nedostaje...
Post je objavljen 12.06.2014. u 21:38 sati.