Dani xy

Postala hipster koji piše u bircu na laptopu sa slamnatim šeširom i žutim naočalama. Imam i žute nokte. Sva sam šarena.

Prestala sam brojati dane. Više mi nisu bitni.

Nalazim se na malom otoku gdje ima više turista nego stanovnika. I uživam.

Plivala sam u zaljevu gdje se odmaraju morski psi. Oni dobri, koji jedu manje ribe a ne moje dupe.

U dva dana sam biciklom prešla 70 kilometara. Osim šljiva po nogama, mogu slobodno reći da je to lijek za dušu.

Ne fotografiram previše. Odlučila sam uživati u tim trenucima, nikako se truditi od njih napraviti nezaboravnu fotku. Ili još gore, profilnu...

Uživam u novim prijateljima. Upoznajem puno novih ljudi.

Shvaćam da sam zadnje dvije godine propadala i polako umirala iznutra. Shvatila sam da se ponovno u meni budi ona stara ja, ona koja je pomalo divlja i jednostavno drugačija. Ona za koju govore da nikada od nje oštene žene, samo divljakuše koja radi po svome. Ponovno mi je milo čuti te "komplimente".

Posjetio me jedan član obitelji i rekao da sam sada ja ona koju on dobro poznaje: Niko tebe ne bu zajebaval! Ti si sad ona stara, nema povratka!

Nazvala me moja predraga prijateljica. Rekla mi da se uopće ne brine za mene. Ona je uz mene od moje 18te godine. Iako starija od mene par godina, uvijek mi govori da sam ja njoj uzor jake osobe. To što sam malo izgubila kompas ne znači ništa. Ubrzo ću ga ponovno naći. Nazvala me u trenutku kad sam se usudila pomisliti gdje je i nedostaje li mi. Ona mi je samo još jednom dokazala da se o tome ne isplati ni pomišljati. Helena draga, tvoj poziv me je oduševio kao nikada prije.

Sjela za komp i konačno se zapitala što želim. Otkrila sam da mi se želje uopće nisu promijenile od prije deset godina, samo su bile stavljene u druge planove radi drugih ljudi. Zapisala ciljeve i snove.

Shvatila da je sebičnost ponekad nužna za psihičko zdravlje.

Počela pisati knjigu. Počela ispisivati stranice koje moj život znače.

Oprostila se od starog života i njega, onako simbolično, kako drugačije nego pismom.

Shvatila da zadnjih par tjedana nemam noćnih mora. A dok sam živjela s njim, imala sam ih stalno. Očito se ona divljakuša u meni na taj način bunila i upozoravala me da griješim i da se mijenjam onako kako dijete u meni nikada nije željelo.

Prestala noću škrgutati zubima i panično se buditi. Spavam ko milo dijete.

Nalazim idealiste koji su poput mene. Ima nas još! :)

Ignoriram idiote od političara na televiziji. Život je odmah ljepši. Također ne čitam nikakve vijesti koje se dotiču Severine, Kim Kardashian ili sličnih. Odmah se osjećam pametnijom.

Stalno primam pozive da posjetim ljude. Ne odbijam ih. I uživam, ali zbilja uživam. Ne znam kada sam zadnji put rekla ne. I živim...

Svakoga dana otkrivam nešto novo. Nije bitno je li to neko mjesto, osoba, priča ili samo spoznaja o sebi. Zbilja sada vjerujem da će ovo biti moje najbolje ljeto.

Više mi ne nedostaje, ne sanjam ga, ne razmišljam o tome koliko me povrijedio. Sada zahvaljujem samo nekoj višoj sili što je ovako završilo. I upoznajem sebe, počinjem voljeti ponovno sebe. Koliko sam si samo nedostajala...