Od šesnaestog do osamnaestog dana
Saznala koliko su mi nedostajali neki članovi obitelji, a koje sam zanemarila dok sam mislila da gradim svoj dom sa strancem.
Pustila suze u javnosti radi sreće zbog onoga što imam. A imam puno... Imam toliko podrške, toliko ljudi koji me čine ispunjenom i sretnom. U zadnja dva dana mi se srce ispunilo kako dugo nije i rasuti komadi srca su se počeli skupljati.
Kao dijete, prva molitva koju sam naučila je bila Anđele čuvaru. Kao odrasla osoba koja više ne pripada određenoj religiji, to je molitva koju izgovaram.
Kao dijete sam najviše na svijetu voljela svog rođaka. Možda je neobično, ali ta osoba je bila moj zaštitnik i osjećala sam se uvijek u njegovoj blizini kao da je moj Anđeo čuvar poprimio ljudski oblik i spustio se na zemlju samo da bi meni bilo lakše. Svi su govorili o simbiozi i koliko smo povezani nekom tajnom niti. On me čuvao kao dijete, brisao suze i obećao mi da će me paziti zauvijek. A onda je došao rat i odnio tako mladu osobu. U grob je spremio i dio mene koji nikada nitko više neće vratiti i svakoga sam se trenutka nadala da me i dalje čuva. Ostala je njegova sestra. I ovog vikenda, dok smo slavili njen brak i njen novi početak, osjetila sam ga. I ona je. I dok je muzika svirala u pozadini i dok su tekle suze, shvatila sam da nas i dalje on čuva i da će sve biti u redu. Moj Anđeo čuvar...
A onda je stigao neki osjećaj zahvalnosti... I neka potreba da zatvorim tu prošlost u kutiju, da završim priču i zadržim je u uspomeni umjesto da je smještam u neku pozitivniju budućnost ili da je oplakujem u sadašnjosti.
Došlo je vrijeme kada se uči i spoznaju se pogreške, uče lekcije o drugima i na njima postajem zahvalna.
Zahvalna sam na ovom događaju jer me je gubitak doma i jedne osobe doveo do spoznaje koga imam sve oko sebe i koliku podršku dobivam od obitelji, prijatelja, poznanika i stranaca. Shvatila sam da život ne čini par ljudi koji se uvijek slažu s tobom, nego i ljudi koji su spremni uputiti kritiku i ne štite te od istine. Takve ljude sam odlučila zadržati.
Zahvalna sam na šutnji koju mi je darovao na kraju, na izostanku objašnjenja i manjku empatije, jer sam predugo mislila da me volio i napravio pogrešku, a sada sam shvatila da me nije volio uopće. Nisam to dugo htjela prihvatiti, ali kad sam upoznala tolike ljude oko sebe u zadnje vrijeme, shvaćam što činiš za druge kad ih voliš i što ćeš sve učiniti da ta osoba bude sretna. Govoriti i činiti, kao što sam sada naučila, nebo su i zemlja.
Dobila sam priliku upoznati ljude čija su djeca teško bolesna, ljude čiji su roditelji umrli mladi, te one koji se svakoga dana bore za kruh, doslovno. Upoznala sam njihove teške živote i shvatila da su moji problemi beznačajni. On i ja smo živjeli u svom svijetu i nismo shvaćali koliko je život dobar prema nama, koliko zapravo problema i nismo imali. A kad dođe vrijeme kad je teško, stisneš zube. I ljudi se svađaju i imaju teških problema, ali kako mi je jedna osoba rekla, samo sa 16 godina dopuštaju da ih to razdvoji.
Zahvalna sam jer sam naučila što je hrabrost. Hrabrost je ne odustajati, nego se boriti! Hrabrost je pogledati u prošlost, suočiti se s njome, priznati svoje pogreške i uvidjeti što si iz njih naučio.
Naučila sam ponovno koliko je lako lupiti dno i koliko smo krhki, te koliko moramo biti zahvalni i skromni na onome što imamo.
Naučila sam što je nesebičnost i koliko sam bila sebična kada sam gledala samo svoje probleme i svoje želje pritom ignorirajući ostale.
Zahvalna sam mu na toj odluci, jer se ponovno upoznajem i shvaćam da sam jača nego što sam mislila.
Zahvalna sam na lekciji da život ne čine stvari, nego ljudi. Život čine usponi i padovi, a na nama je da odaberemo samo jedno, jesmo li oni koji odustaju ili se bore kada padaju.
Ja sam odlučila biti samo borac i to uz pomoć svih.
Anđele čuvaru mili...
Post je objavljen 15.06.2014. u 22:39 sati.