Dan peti
Vježbala.
Prehodala deset kilometara.
Jedan pisac je rekao da su mu šetnje uvijek pomagale i da svakoga dana šeće po par kilometara i tako izbacuje negativnu energiju i upija pozitivnu. Nisam sigurna da je govorio istinu. Moj mozak samo radi sto na sat i razmišlja o tome što mu nedostaje i čemu se želi vratiti. Iako, možda nije mozak kriv. Srce je krivo za sve.
Poznajem jednu Nadu. Nada je dobra osoba, uvijek spremna pomoći i dati dobar savjet. Osobu Nadu volim. Nadu kao imenicu nikako ne volim. Dapače, svakodnevno joj govorim da ode od mene, a ona me se drži ko krpelj. Još nisam našla sredstvo za uklanjanje.
Opet psu dopustila da bude pas. Rezultat puštanja psu da ga vode instinkti završavaju tako da ga morate tuširati u kadi i čistiti svo blato koje je prikupio s tim svojim instinktom.
Bacala žabice u Savu. U jednom trenutku sam se zapitala što će se dogoditi kad svi plosnati kamenčići završe u morima i rijekama. Što ću onda bacati?
Zaključila sam da mi bacanje žabica ide kao i matematika. Nikako!
Razveselila prijateljicu sa zakašnjelim rođendanskim poklonom. Razveselila time i sebe.
Zapitala sam se kako je njemu. I paze li ga ljudi dovoljno. Zaključila sam da sam pomalo glupa.
Stalno me zove netko da pita kako sam. Više ne znam što reći. Svakoga dana govorim da ide na bolje. Ali onda se osjećam kao da sa pokupila neku bolest. A nisam... NE ZNAM kako sam! Ali ne želim vam svima to govoriti. Jedne sam minute dobro, druge razmišljam o tome da je svemu kraj. Nisu to simptomi koji prolaze, nije to bol koju znate kako smiriti. Zamolila sam sve da me ne zovu, muka mi je uopće pričati o svemu. Ali ljudi i dalje zovu. I znam da zvučim sebično, ali zbilja bi mi bilo lakše kad me nitko ne bi zvao i tješio me. Vidim im u pogledu sažaljenje i povraća mi se već od njega.
Ne volim kada mi ljudi govore da će sve biti u redu i da je bolje ovako. Ako nemate neku proročku sposobnost nemojte mi to govoriti. A to je najgore kad vam to kaže netko kao susjed koji je eto od trećeg susjeda čuo što se dogodilo. Ne znaš me, znam da želiš dobro, ali ponekad je bolje šutjeti.
Ja sam oduvijek bila psihijatar svima. Eto za primjer. Jednom mi je žena u Konzumu ispričala kako je mlati doma njen dečko, jednom mi je žena u tramvaju ispričala kako je nju ostavio zaručnik nekih tamo davnih dana, baš u vrijeme kada je završavao II Svjetski rat. Pa me samo zaustave na cesti da mi ispričaju kako su izgubili sve u životu ili samo da me obavijeste kako je unuk koji je imao tešku nesreću sada dobro. Te ljude niada nisam poznavala imenom i prezimenom... Ja takve potrebe nemam, ne želim govoriti o tome ni prvom, ni drugom, a ni desetom susjedu o tome je li mi teško. Nemam sad potrebe drobiti o razlozima.
Pišem oduvijek. Kao dijete sam pisala priče i skrivala ih posvuda. U pubertetu sam pisala ljubiće, a kasnije svoje zbrčkane misli. Nisam ih nikome pokazivala. U slučaju da sam trebala nešto priznati ili se ispričati, napisala bih sve na papir. Jednostavno mi je bilo lakše. Zato sad postoji blog. Jednostavnije je to istipkati i staviti u svijet anonimnosti nego govoriti susjedu, prijatelju, frizeru ili obitelji.
Sestra. Samo ona sve zna. Nije mi bila draga kad se rodila. Sad mi je najdraža osoba na svijetu. Jedina osoba koja zna sve. I tako će biti zauvijek.
I dalje se pitam što sada radi. GLUPAČO!
Cijeli dan mi je samo jedna pjesma na pameti i ja ne znam kako ju objasniti. To mi je poveznica dana. Baš volim Dubiozu Kolektiv, ne toiko zbog muzike i ritma već riječi i načina na koji su pristupili poslu i životu. Život bi trebala biti zajebancija, a meni nikako da to sjedne u glavu.
I dalje ga volim... Koliko god mi je to mrsko priznati...
Dubioza Kolektiv i Hladno pivo - Sjećam se
Post je objavljen 02.06.2014. u 20:22 sati.