i mjesec i sunce

*

.......
Trebalo mi je trideset godina stroge discipline
da dođem do spoznajne ravni na kojoj su mi
don Juanove tvrdnje jasne i u njihovu valjanost nema
ni tračka sumnje.
Sad znam da su ljudi bića svijesti,
na evolucijskom putovanju svijesti,
bića nepoznata sama sebi,
vrhom puna nevjerojatnih sposobnosti
kojima se nikad ne koriste.
.......


















I za one koji ne moraju na posao

Zanimljivi dijelovi iz knjige.










.........
-Zašto se pokreti drevnih šamana zovu magični pokreti, don Juane?- upitao sam ga jednom.
- Ne zovu se samo magični nego i jesu magični!- rekao je.
- Proizvode učinak koji se ne može objasniti običnim objašnjenjima.
Te kretnje nisu tjelovježba ni položaj tijela, one su stvarni pokušaj da se postigne optimalno stanje bitka.
-Magija pokreta - nastavio je - sastoji se u tananoj promjeni
koju čovjek doživi dok ih izvodi. Riječ je o nečem efemernom što kretnja daje stanju njihovog tijela i duha,
nekakvom sjaju, bljesku u očima. Ta je suptilna promjena dodir duha.
Kao da s tim kretnjama ponovo uspostavljaju neupotrebljavanu vezu
sa životnom silom koja ih održava.

Nadalje je objasnio da se te kretnje zovu magični pokreti i zato što se
pomoću njih šamani prenose u druga stanja svijesti
u kojima mogu percipirati svijet na neopisiv način.

- Zbog te kakvoće - rekao mi je don Juan - pokrete ne treba shvaćati kao tjelovježbu,
nego kao način prizivanja moći.
- Ali, mogu li se shvatiti kao tjelesne kretnje
iako se nikad nisu tako tumačile? - upitao sam.
- Možeš ih izvoditi kako god želiš - odgovorio je don Juan.
- Magični pokreti jačaju svijest neovisno o tome kako ih tumačiš.
Inteligentan čovjek bi ih tumačio kao ono što jesu:
magični pokreti koji onome tko ih izvodi omogućuje odbacivanje krinke socijalizacije.
- Što je to krinka socijalizacije? - upitao sam.
- Premaz koji svi branimo i za koji umiremo - odgovorio je.
- Premaz koji steknemo u svijetu, a koji nas sprečava da ostvarimo svoj puni potencijal.
Navodi nas da mislimo kako smo besmrtni. Namjera tisuća čarobnjaka
prožima te kretnje. Kad ih izvodimo, makar i vrlo ležerno, one zaustavljaju um.
..........

second-brain-gut





i ovo, za pod zub

Dobro, želim zapisati prošlotjedni događaj,
nisam još takvog imala pa da ne padne u zaborav.
Bješe ovako;
Ne pamtim da me je ikada ,na poslu ili drugdje,
tako netko živcirao i bio odbojan
kao frajer s kojim smo radili prošli tjedan.
Bio je pun sebe, predobre volje, prenasmijan, prepun savjeta ideja i anegdota za ispričati....
Ukratko, iako nisam ni slova s njim prozborila, postojalo je nešto u njemu
što je mene osobno jako iritiralo.
Naviknuta sam se strpiti da neka smetnja prođe,
tako sam i ovu situaciju sebi postavila.
Ali, zadnjeg dana, dok smo mi ostali marljivo radili,
došetao se on i,
zanemarujuči činjenicu da nam smeta,
krenuo sa prešetavanjem
metar lijevo, metar desno i nikako da stane ili ode.
Slučaj je htio da je to bilo ravno
meni iza leđa, točno iza moga stolca.
Toliko mi je bio odbojan da sam učinila nešto što inače nikad ne bi:
na sav glas sam viknula u zrak
'Prestani se prešetavati iza mene!'
Iako je bio stranac, a ja dreknula na hrvatskom,
skužio je da nešto nije baš sasvim u redu pa
se je okrenuo da ode.
I tada se je dogodilo ono zaista čudno, zbog
čega ovo bilježim.
Osjetila sam nekoliko 'stvari' istovremeno:
njegovu auru, njegovu energiju, pomisao 'o Bože, nadam se da on ne može tako očitati mene'
i onda energetski izboj ljutnje i frustriranosti
od mene prema njemu.
Doslove sam ga pogodila, skroz spontano, nimalo voljno i vrlo neugodno u osjetu i za mene, energetskom bombom koja se osjećala
velikom, vrućom, ljutom, crvenom i usijanom.
Bila je velika kao cijela moja leđa a iskočila je iz solarnog pleksusa otraga, prema njemu.
Eto, to sam osjetila, a bilo je toliko živo i opasno i vruće i neugodno i, na koncu, neobično
da sam morala pribilježiti.

Kad sve zbrojim,
vjerujem da to nije ništa specijalno, samo da mi nismo budni da primjetimo da nam se to svima stalno događa u svakoj interakciji.Razmjena energetskih dobara, bez laži i iskrena do srži.
Hehehe.
:))

I tako je Đurđica većinu slobodnog vremena provodila u muzičkoj školi.
Nije to bilo k'o u osnovnjaku - veliki razredi , gužva, ocjene i
uvijek neka događanja i natezanja među đacima.
Ovdje su razredi bili manji, učiteljice dobre i posvećene a atmosfera mirna i sabrana.
Djeca su se međusobno dobro slagala,
iako su dolazila iz raznih kvartova i nisu se družila privatno izvan nastave.
Tim više je Đurđicu iznenadilo ono što se je jednog dana dogodilo.

Jednoga je dana, sa miješanim izrazom nelagode i olakšanja na licu,
Đurđici pristupila Andreja-Kristina.
Bilo je očigledno da je ta stvar zaista važna za nju.
Rekla je: 'Evo, više se ne ljutim na tebe, sve sam ti oprostila,
i od sada ću ponovo razgovarati s tobom.'
Đurđici jednostavno nije bilo jasno - o čemu li to ova priča!?

Ne samo da nije sjećala da su se ikada porječkale, a kamoli posvađale,
nego se, što se činilo najgore i najčudnije,
Đurđica uopće nije sjećala nekog vremenskog razdoblja u kojem bi itko,
pa i Andreja-Kristina,
aktivno odbijala razgovarati s njom.
Naravno, pokušala je izvući iz nje podatak o tome što je to što ju je tako povrijedilo,
ali je ova uvijek odmahivala glavom sa riječima
'Ma znaš ti dobro, nemoj se praviti da ne znaš......'.
Premetala je Đurđica po glavi situacije i razgovore, ali se ničega korisnog, što bi sve protumačilo, nije dosjetila.
Zauvjek je njihov odnos zadržao taj jedan 'i ti i ja znamo što se dogodilo, ali nema veze' osjećaj,
neku nedefiniranu nelagodu koja se nikada ne može riješiti.

I tako je Đurđica naučila na svojoj koži
da nikada ne znaš što je drugome u glavi,
upravo kao što ni za samog sebe ne možeš biti siguran.
I tko zna što drugi pokupi od tebe i preradi to u nešto novo u svojoj nutrini............
očekuj neočekivano.

Da zapalim školicu jer mi ne da mira


Pomalo editirani tekst;

Počet ću i ja objavljivati na dnevnoj bazi detalje koji mi nasitno i na krupno, ali svakog dana iznova, pile živce....


Karta Hrvatske, Školska Knjiga, mjerilo 1: 1 400 000,
plastificirana, navodno opremljena podacima potrebnim do 8. razreda OŠ.
Naravno da to nije točno, jer nije dostatna niti za četvrti osnovne.

Knjiga za prirodu,
u tekstu se navodi jedno,
odostraga postoji sukus za lakše učenje,
(na kraju svake cjeline)
u kojem, dakako, uvijek nešto fali,
neka rijeka, grad, podatak...
Što će djetetu nepotpuni sažetak?
Dijete bi dobilo nižu ocjenu da odgovara tako paušalno,
pitam se što dobije autor knjige za svoju paušalnost?

I pitam se tko je odobrio tu neprimjerenu količinu informacija i bespredmetnih detalja
koja je sve bezobraznija iz razreda u razred?
Nikome ne smeta što djeca cijele godine navrat-nanos biflaju hrpe informacija, sve da bi iste maltene skroz pale u zaborav već koji tjedan poslije..... delet-ane uvijek nadolazećom hrpom novog i novog i novog gradiva.......
I to kakvog. Kladim se da većina vas odraslih ne bi imala ni pribliźno pojma da kojim slučajem mora riješiti bilo koji test bilo kojeg gradiva npr prirode i društva npr 4og ili bilo kojeg razreda pučke škole.
Jeziva je ta uzaludnost tog neprekidnog napora koji na koncu završi školovanom osobom koja nema što raditi.
Ili radi,a jedva spaja kraj s krajem.

Da mi je znati TKO JE ODOBRIO KOLIČINE GRADIVA I ČIME IH OPRAVDAO.Koja komisija, kakva razmišljanja? I te glupe udžbenike pune grešaka i raznoraznih nelogičnosti.....

Definitivno, cjelina se ogleda i pokazuje u svakom svojem dijelu.......kakvi ljudi - takvo školstvo - takva država - sve jedno ljepše i pametnije od drugog.

Valjda je esencijalno za desetgodišnjake znati kaj je jezero nastalo gradnjom hidroelektrane, sve planine, brda,ravnice, polja, rijeke potoke i jezera, sva mjesta i gradove svakog čoška Hrvatske ,koja rijeka je a koja nije ponornica molit ću, kaj su stalaktiti i stalagmiti , škrape, vrtače, jame, gromače, krmače i sve ostalo - samo ja to ne kužim.

******************************************************












































Sve skupa devet.
(a sad u krevet :) )

Laku noć!



EDIT:
krivo sam izbrojala, ima deset. A ništa. Onda pred tv.
:))

komada tri
slonovski po sorti
živjet će doživotno
žao mi ga je iščupati...

Sa YTa, ispod videa, netko je dodao tekst:

Sonata No. 3 in F-sharp Minor, Op. 23 (1898).
Drammatico
Allegretto
Andante
Presto con fuoco.

Alexander Vaulin, piano.
(Piano: Steinway & Sons)

The Third Sonata belongs to Scriabin's early creative period, when the influence of Chopin and Liszt is still obvious, but at the same time his musical language begins to demonstraits its originality and self-dependency.
The 1st monment, very dramatic, starts with a tempestuous, rythmically emphasized tune, perhaps reminiscent of Chopin's 2nd and 3rd sonatas. The lyrical alternative subject, cantabile, unfolds in the parallel key, A Major with a tense late-romantic comprehension of melody and harmony. The development is dominated by two powerful dynamic waves.
The second is immediately followed by the reprise, which contains the climax. However the 1st ends with discretion in a brigth F-sharp Major.
The 2nd movement is in E-flat Major - a little third under the 1st movement's enharmonic variant, G-flat, a typical romantic trait, which can already be found in Schubert's works.
The 3rd movement is the sonata's slow movement. Its key is B Major, the maine key's major subdominant. The mood is lyrical and dreamy, and the Largo from Chopin's 3rd sonata would seem to be an important inspiration. The unquiet middle part is labelled dolorosa (sorrowful). After a short reminder of 1st movement's principal theme the music passes directly, attaca, into the final, which starts with fiery passion in F-sharp Minor. The musical language is very chromatic, the mood is fierce and dynamic. The construction is based on the old rondo-sonata principle, as in the finale of Scribin's Piano Concerto. The two first times the main theme - the refrain - appears in F-sharp Minor, the third time it comes in D-sharp Minor, at forewarming the climax in F-sharp Major. In the development, which contains several tempestuous dynamic waves, the chromatic main tune appers several times in inversion and in canon form. In the reprise the principal theme from the 1st movement returns, and just before the very end the lyrical theme from the 3rd movement passes triumphantly throug in F-sharp Major. The sonata ends, however, with a passionate outburst in F-sharp Minor.

Alexander Nikolayevich Scriabin was born in Moscow on January 6, 1872 and attended Moscow Conservatory in 1888-92, where he studied under Sergei Taneyev and Anton Arensky. Later, in 1898- 1903, he himself taught the piano at the same conservatory, but as an outstanding piano virtuoso spent much of his time touring Europe and Amerika, exclusively with his own compositions.
As a composer he found his creative source in Chopin, but in some of his earlier works showed a certain closeness to his classmate Sergei Rachmaninov. Piano Concerto in F-sharp Minor (1894) exhibits influence from Chopin, Liszt and the early Rachmaninov.
Like Chopin - and later Rachmaninov, Scriabin wrote 24 Preludes (op.11), and much of his creative power was devoted to the piano with the ten sonatas as the most important of his works. He wrote also three symphonies, two symphonic poems ("Réverie" and "Le Poéme de L'Extase") and "Prometheus" - a syntethetic composition, wich combines the traits of symphony, cantata, concerto for piano and orcestra and a performance of colours.

Scriabin was a mystic and an adherent of theosophy. He regarded art as a preparation for a certain higher form of existence and in his unfinished great work, "The Universe", aspired to the synthesis of all kinds of art.
In his late works he comes nearer to modern music, but using other means than for instance Debussy and Stravinsky. In "Prometheus" directs a colour keybord, which reflects his conception of tonality as connected with certain colours' effects, and in harmony hegradually leaves the traditional classic-romantic third-fifth chord structure in favour of a forth-based structure. In this respect, however, he was not quite consistent, and his experiments with harmony ended in an impasse.Some composers tried to write Scriabin-like music, but strictly speaking he has no followers of great importance and stands as a completely independent phenomenon, who both opened and exhausted a special stylistic direction. In some works by, for example, Prokofiev and Stravinsky it is , however, possible to trace these composers' interest in Scriabin's music.
Alexander Scriabin died in Moscow on April 27, 1915.












dok ne iskopam luk, trebalo bi dostajati :D

Došla je s nama doma iz parka,
našli smo je prljavu i napuštenu
bolje joj ovdje u našem društvu,
nikada nije dosadno
a ima potencijala za modeliranje,
poseban stav pri tome,
sve kaže bez riječi :)
Palčica.
Šuti i strpljivo čeka,
idealna je. :))