nedjelja, 03.01.2016.
ne znam naslov
|
Prekjučer, dok sam kuhala,
došlo mi je pa sam ovo diktirala djetetu da zapisuje: (suprug je ušao, pogledao,osluhnuo i rekao 'stvarno čudno'.... :-O ) 'Problem čovjeka je taj što je rođen kao životinja kojoj je potreban čopor da opstane. Od tuda potreba da slušamo vanjske glasove kao potvrdu za vlastito postojanje, vlastitu vrijednost i potvrdu da je u redu činiti to što činimo (što god to bilo). S druge strane, životinjsko tijelo (da, nismo bolji niti bitniji od psa ili krtice,ili one ribe koja se napuhne od straha) oživljuje,nastanjuje i resi visoko individualizirana duša koja posjeduje vlastitu vezu sa Stvoriteljicom/Stvoriteljem (ma ne samo da posjeduje vezu, ona je veza, i ona je Stvoriteljica/Stvoritelj, sve je....no dobro) te cjelovito znanje o tome tko je, što je i što joj je za činiti. Svakog trena, u svakoj situaciji, ona uvijek govori osjećajem,neimenovljivom senzacijom unutar nas. Zato je čovjek u stalnoj rastrganosti između slušanja vanjskih glasova (kao atavizma koji mu je u jednom trenu bio potreban za preživljavanje, ali ga je prerasao, evoluirao) i unutarnjeg glasa (kojem bi se trebao prepustiti, iako -možda,još - ne zna kako i iako je unutarnji glas prilično često u potpunoj suprotnosti sa svime što su ga učili, svime što se smatra u redu, pošteno, dobro, korisno i tako dalje).' Jednom je @Deeksha rekla da je najvažniji taj trenutak odluke, trenutak prešaltavanja na potpuno povjerenje unutarnjem glasu i složit ću se s njom :D A sada, idem fotkati pahuljice, kad su već tu. :)) |
