I bez Bože se može!
28.03.2006., utorak
Iako kritičari o kazališnim predstavama uvijek kažu svoju, u kazalištu (a i u drugim hramovima umjetnosti) svaki gledatelj ima pravo na doživljaj predstave "iz svog sjedala", upravo onako kako je on vidi i osjeća, unatoč "receptima" koje propisuju pera kazališnih prosuđivača.
Kad se u kazališnoj predstavi spoji jedno sasvim novo viđenje Beckettova «Godota» za koje je zaslužan Ivica Ivanišević, redateljski odgovoran Mario Kovač, a glumačka postava predvođena Špirom Guberinom i Ivicom Vidovićem, s kojima rame uz rame nastupaju Goran Navojec i Krunoslav Klabučar, ne morate se bojati čekanja u njihovu društvu.
Naime, taj je "uradak za čekanje" nazvan "Sa' će Božo, svaki čas". Odlučite li pogledati tu sjajnu predstavu teatra Rugantino, neće vam smetati što čekate imaginarnu osobu za koju uopće ne znate hoće li se pojaviti jer društvo s kojim se tajanstveni Božo čeka neće dopustiti da vam bude dosadno.
Prepoznat ćete Vladimira i Estragona iz Beckettova djela, ali u likovima naših Dalmatinaca - Jerka (Ivica Vidović) i njegova kumpanja Fabijana (Špiro Guberina) koji su – na čekanju.
To na čekanju nesumnjivo će vas uputiti na bespuća naše svakodnevice – razna čekanja, propitivanja smisla života, zaboravljenu prošlost, neizvjesnu budućnost.
Svakodnevica tih likova ispunjena je apsurdom koji je maštovito zapakiran u razigrane dijaloge (dakako, izgovorene dijalektom) začinjene humorom, sjajnim gestama i mimikom glavnih likova koje utjelovljuju Špiro Guberina i Ivica Vidović.
A onda se pojavljuje Mate (to je Beckettov Pozzo), naš čouk, s debelom lančinom oko vrata, grubijan i prostačina koji ima svoga slugu Luku (Beckettov Lucky). Dok je Goran Navojec izvrsno odigrao tog brđanina, riječima i gestama, s nevjerojatnim transformacijama raspoloženja – od hladnokrvnog izrabljivača do ispada očaja nakon kojih opet navlači masku nemilosrdna gospodara i ne zna što mu je bilo trenutak prije, Klabučar je sjajno prikazao Lukin karakter i sudbinu, i to najvećim dijelom mimikom i govorom tijela jer on ne smije misliti, činiti suvišne pokrete ili bilo što drugo ako mu to nije naređeno. Čak i s njegove majice dopire jasna poruka: NO EGO.
Ove će vas skitnice nasmijati i zabrinuti. Bahati Mate je istodobno zabavan i gadljiv, a pospano i pomalo nježno stvorenje – Luka izaziva suosjećanje.
Naoko neprimjetna kvaliteta ove izvedbe, o kojoj gledatelji ne razmišljaju često, jest količina koncentracije koju glumci uspijevaju prenijeti na njih. Ona se ipak osjeća u napetoj tišini koja zavlada s vremena na vrijeme, u proživljavanju prizora na sceni u koje su i gledatelji uvučeni pa se smiju, suosjećaju, postaju zabrinuti, bezbrižni, začuđeni, a na kraju svega – oduševljeni.
Iako se Božo neće pojaviti, na kraju svi shvate da se i bez njega lako može. To je predstava koju zaista vrijedi pogledati.
|
- 20:55 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Zbunjola
23.03.2006., četvrtak
Katkad sam sama sebi smiješna koliko znam biti smušena. Zbunjena. Smotana. A onda još ima dana kad je to osobito izraženo. Na entu potenciju, reklo bi se matematički. A «n» teži u beskonačno.
Primjer prvi. Ostavim mobitel negdje u kući i ne znam gdje je. Tražim, tražim, onda počnem prekapati po džepovima jakne, kaputa... I ništa dok ne nazovem s fiksnog. Onda on obično zazvoni u torbi, ostao mi kad sam došla s posla. A znao je zazvoniti i pod sjedalom u automobilu ako mi je ispao iz džepa.
Primjer drugi. Naočale. Spremanje na posao, relacija soba-kupaonica, pa na red dođe malo «fasade» iliti šminke, a da bi se došlo do očiju, treba skinuti očale. Nakon toga se okrenem oko svoje osi i više ih ne vidim... Gdje su? Gdje su? Soba-kupaonica-soba...Pa gledam na krevet, nema, a da stvar bude gora, nemaju okvira pa nisu tako uočljive ako i ostanu na krevetu. Sve je dobro dok ne sjednem na njih. Ili ih ne nagazim. Uputim se opet u kupaonicu i onda ih nađem u hodniku. Ostavila ih na ormariću za cipele.
Primjer treći. Sinoć dolazim s posla, uvezem auto u garažu, uzmem torbe...jednu, drugu. Dolazim pred vrata, ona zaključana. Gurnem ruku u džep od kaputa, nema ključeva. Drugi džep, nema. Ma bravo, pa je li moguće da sam ih ostavila u autu??? Sigurno, kad sam uzimala torbe s prednjeg sjedala i izlazila, sto posto sam ih ostavila neka vise u bravici. Pozvonila sam i u međuvremenu mi je otac otvorio vrata. Pitao me gdje mi je ključ, naravno. Kažem mu da sam to očito ostavila u autu jer je izlaženje izgledalo kao evakuacija s punom ratnom opremom.
Vratim se, otvorim garažu, otvorim auto (ne zaključavam ga u garaži), ali ključeva nema. I tad mi sine. Zemljo, otvori se! Izlazeći iz auta, jednostavno sam ih spustila u torbicu na ramenu. I cijelo vrijeme su bili tamo, samo je trebalo gurnuti ruku u nju, naći ih i otključati kuću.
Nemam više riječi. Grozim se takvih dana. Pa ta moja smušenost! Dobro je dok je tako doma, ali kad to počne negdje gdje moram biti pažljiva i nesmotana, e, to je već problem. Sljedeći ću put u knjižnici tražiti nešto protiv autodestrukcije. Naime, ono «Ne mari za male stvari» na mene ne djeluje. Ili da idem u ljekarnu po antisklerin?
|
- 21:20 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
U dobru i zlu
18.03.2006., subota
Tko zna kakvi bi bili rezultati kad bi netko pitao ljude da objasne značenje dobro poznate rečenice koja se izgovara kad muškarac i žena zasnivaju bračnu zajednicu: «U dobru i zlu, u zdravlju i u bolesti...» Nije li ona katkad olako shvaćena? Ne zvuči li s vremena na vrijeme kao isprazna fraza koja se izriče tek tako, ceremonije radi?
U početku uvijek cvjetaju ruže, osobito ako je ljubav ona čvrsta spona između dvoje ljudi koji svoju vezu potvrđuju brakom. No, ni to katkad nije dovoljno. Život je nepredvidljiv i uvijek je ta ljubav na kušnji.
Što se dogodi s tim obećanjem «u dobru i zlu» kad se pojave teški trenuci, neke oluje na moru života?
Postoje oni koji na prvi znak problema, nevolje, bolesti... bježe glavom bez obzira.
U trenucima kad mi nešto ne ide kako treba, kad mi se dogodi kakva prolazna tegoba (gripa, prehlada) ili me jednostavno muči PMS – padne mi na pamet pitanje o tome bi li me On, kako god se zvao, tko god bio, mogao voljeti i u tim trenucima? Raščupanu, slinavu, crvenih očiju koje se cakle od povišene temperature, sklupčanu na krevetu, neraspoloženu, tvrdoglavu, plačljivu, nemirnu... mislim da je i ovo dovoljno iako bi se još moglo nabrajati. A kako je tek ljudima koje zadese veće nevolje?
Kolika mora biti ljubav koja će sve to podnijeti, koja će se nositi sa svime što život donosi?
Svaki put kad se prisjetim jedne svoje udane prijateljice pitam se što joj je bilo da se tako iznenada udala. Ne, nije odjednom planula ljubav, nije se udala jer je trudna i...uvjerena sam da nije čak bila ni zaljubljena u tog čovjeka. Poznavala sam je jako dobro (ili možda ipak ne?) i znala sam što joj se u životu događalo, da je propala veza u koju je mnogo uložila, ali ipak... Nisam mislila da će se udati zato što misli kako je vrijeme da to učini, zato što je pomislila da više nikoga neće naći, zato što joj je u tom trenutku taj muškarac to ponudio i time pružio utočište, sigurnost, mir. Uvijek sam mislila da je prva, jedina i najvažnija – ljubav.
A onda mi je jednog dana jedna druga prijateljica u razgovoru rekla: «Big Blue, svi mi tražimo ljubav. No, pitanje je koliko je kome dovoljno. Nekome nije najvažnija količina ljubavi, nego traži sigurnost. Emocionalnu. Materijalnu. Netko traži mirnu luku. Nekome je dovoljno razumijevanje, toplina.»
Shvatila sam, svatko odabire svoj put, svoj kovčeg i ono čime će ga ispuniti. Ipak..., kad dođu teški trenuci u kojima smo katkad i sami sebi teret, pomislim kakav bih tek teret bila osobi koja je sa mnom samo zato što je odlučila da je tako dobro i da bih ja mogla biti...recimo...njegova mirna luka. Kako bi to izgledalo bez ljubavi? Dogodi se nesporazum, teška riječ, loš trenutak i s onim koga najviše volimo i tko voli nas, a kako li je tek onim osobama koje je spojilo nešto...što se ne zove ljubav, nego recimo sigurnost. Što je sigurnost bez ljubavi? Što je razumijevanje bez ljubavi?
S druge strane, ako postoji prava ljubav – iz nje će nastati i sigurnost i razumijevanje i toplina i mir. Nema toga što nećemo pružiti osobi s kojom nas veže ljubav, a ta će nam osoba uzvratiti.
Možda ja živim u snovima, možda imam pogrešne predodžbe... Znam da je brak jedan veliki kompromis, ali i dalje mislim da je jedino uz ljubav istinski moguće opstati i u dobru i u zlu.
|
- 11:33 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
Dijete reče: "Car je gol!"
14.03.2006., utorak
Poznato vam je ono o djeci i njihovoj iskrenosti?
Primjerice -kad roditelj malo nagazi gas, a iza ugla čeka policajac. Zaustavi ih i objasni o kakvom je prekršaju riječ. Roditelj, da bi izbjegao kaznu, počne objašnjavati razloge prekoračenja dopuštene brzine: «Znate, dijete ima temperaturu, povraća, žurimo se liječniku.» Policajac već dirnut, ispod košulje plave ipak kuca plemenito srce, kadli, djetešce poviče: «Ali, tata/mama, pa ništa me ne boli, idemo Luki na rođendan!»
Djeca su takva; iskrena, spontana. Često vrlo jednostavno izriču i ono što bi katkad trebalo prešutjeti. Imala sam i ja takvih igara istine. Jednom mi je susjeda nudila palačinke, a ja sam se nešto nećkala. Najprije, odgojne su mjere bile takve da je uvijek trebalo pripaziti na to da se baš ne jede kod drugih, je li, a pogotovo da dijete ne bude pohlepno. Kad me konačno nagovorila da probam, palačinke su bile baš ukusne i po mojoj «mjeri» pa sam oduševljeno izjavila: «Mmmm, baš su fine! Mojoj mami uvijek nekako zagore!»
Nedavno sam gledala Zuhrinu emisiju u kojoj je gošća bila Danijela Martinović. Da bi dokazali koliko je ta pjevačica omiljena među publikom od 7 do 77, anketirali su neke malce, osnovnoškolce koji idu možda u 1. ili 2. razred. Željeli su doznati tko je njihova omiljena pjevačica. To su pitanje postavili nasmiješenoj djevojčici koja im je vrlo spontano, iskreno, jasno i razgovijetno rekla u mikrofon: «Seka Aleksić!»
Znate što je rekao Platon: «Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država». Ha, ha...
|
- 21:00 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Odričem se ili Nekoliko naoko nepovezanih stvari
04.03.2006., subota
Može li se čovjek odreći nečega u korizmi ako to učini s malim zakašnjenjem? Mislim, vrijedi li?
I znate li da ja nisam samo seoski stihoklepac? Moje pjesme imaju iznimnu umjetničku vrijednost! Samo neka tkogod pokuša tvrditi suprotno!
Odlučila sam ugraditi brisače na televizor. Za brisanje ekrana! Tako će se cijela obitelj moći zabavljati i televizija više neće utjecati na odvajanje članova obitelji. Neće više svatko sjediti pred svojim televizorom. Svi ćemo se družiti i lijepo zabavljati. Pljuvanjem udalj. Obiteljski turnir.
Odakle su mi došle sve ove «sjajne» misli??? Objasnit ću, ali obrnutim redoslijedom u odnosu na spomenute činjenice.
Gledala sam «Doru». Ta nije li to dovoljan motiv da čovjek počne pljuvati po televizoru? Parada neukusa i loše glazbe. Toliko snažno da zaista počinjem osjećati one najniže porive u sebi. Pljunuti na televizor. Gađati metu. Ne dirati prateće vokala. Oni jadni nisu ništa krivi.
Zaključila sam da moje pjesme imaju smisla. Imaju poruku. Umjetničku vrijednost. Nemaju rimu, ali bolje i to nego: droga-Boga; oko za oko, zub za zub; nju-tu; ta-ja; štikla-nikla...
I na kraju, u korizmi ću se odreći svog hrvatskog državljanstva. A nastavit ću sve dok ne završi «Eurosong» u Ateni. Besplatno ustupam svoje hrvatstvo. Prestrašno je da će u hrvatsko ime biti otpjevani stihovi o «travi koja još nije nikla tamo gdje je stala njezina štikla» i «tika-taka oko pola tri štipnut ćeš me ti da se ne vidi» a onda između toga uzvici «seks» i «paprika» i «šije, šete, oto, nove». Logično, zar ne? A pjesma će zaživjeti. Imat će brojnu publiku. Od Vardara pa do Triglava. Zamislite kako će to tek odzvanjati negdje u balkanskim gudurama, kad pastiri zaojkaju tamo gdje je i vuk rek'o laku noć.
Iduće godine i ja idem na Doru. Želim postati Big Blue Nacionale. Zato moram vježbati. Upjevavati glasnice.
Idem sad zavijati na mjesec. Pas će mi biti prateći vokal. Susjedi će telefonski glasati. Jedni na 94, a drugi na 92.
|
- 23:10 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
