Iako kritičari o kazališnim predstavama uvijek kažu svoju, u kazalištu (a i u drugim hramovima umjetnosti) svaki gledatelj ima pravo na doživljaj predstave "iz svog sjedala", upravo onako kako je on vidi i osjeća, unatoč "receptima" koje propisuju pera kazališnih prosuđivača.
Kad se u kazališnoj predstavi spoji jedno sasvim novo viđenje Beckettova «Godota» za koje je zaslužan Ivica Ivanišević, redateljski odgovoran Mario Kovač, a glumačka postava predvođena Špirom Guberinom i Ivicom Vidovićem, s kojima rame uz rame nastupaju Goran Navojec i Krunoslav Klabučar, ne morate se bojati čekanja u njihovu društvu.
Naime, taj je "uradak za čekanje" nazvan "Sa' će Božo, svaki čas". Odlučite li pogledati tu sjajnu predstavu teatra Rugantino, neće vam smetati što čekate imaginarnu osobu za koju uopće ne znate hoće li se pojaviti jer društvo s kojim se tajanstveni Božo čeka neće dopustiti da vam bude dosadno.
Prepoznat ćete Vladimira i Estragona iz Beckettova djela, ali u likovima naših Dalmatinaca - Jerka (Ivica Vidović) i njegova kumpanja Fabijana (Špiro Guberina) koji su – na čekanju.
To na čekanju nesumnjivo će vas uputiti na bespuća naše svakodnevice – razna čekanja, propitivanja smisla života, zaboravljenu prošlost, neizvjesnu budućnost.
Svakodnevica tih likova ispunjena je apsurdom koji je maštovito zapakiran u razigrane dijaloge (dakako, izgovorene dijalektom) začinjene humorom, sjajnim gestama i mimikom glavnih likova koje utjelovljuju Špiro Guberina i Ivica Vidović.
A onda se pojavljuje Mate (to je Beckettov Pozzo), naš čouk, s debelom lančinom oko vrata, grubijan i prostačina koji ima svoga slugu Luku (Beckettov Lucky). Dok je Goran Navojec izvrsno odigrao tog brđanina, riječima i gestama, s nevjerojatnim transformacijama raspoloženja – od hladnokrvnog izrabljivača do ispada očaja nakon kojih opet navlači masku nemilosrdna gospodara i ne zna što mu je bilo trenutak prije, Klabučar je sjajno prikazao Lukin karakter i sudbinu, i to najvećim dijelom mimikom i govorom tijela jer on ne smije misliti, činiti suvišne pokrete ili bilo što drugo ako mu to nije naređeno. Čak i s njegove majice dopire jasna poruka: NO EGO.
Ove će vas skitnice nasmijati i zabrinuti. Bahati Mate je istodobno zabavan i gadljiv, a pospano i pomalo nježno stvorenje – Luka izaziva suosjećanje.
Naoko neprimjetna kvaliteta ove izvedbe, o kojoj gledatelji ne razmišljaju često, jest količina koncentracije koju glumci uspijevaju prenijeti na njih. Ona se ipak osjeća u napetoj tišini koja zavlada s vremena na vrijeme, u proživljavanju prizora na sceni u koje su i gledatelji uvučeni pa se smiju, suosjećaju, postaju zabrinuti, bezbrižni, začuđeni, a na kraju svega – oduševljeni.
Iako se Božo neće pojaviti, na kraju svi shvate da se i bez njega lako može. To je predstava koju zaista vrijedi pogledati.
Post je objavljen 28.03.2006. u 20:55 sati.