Zeus, III. dio

24.01.2006., utorak

Fotografija: www.hrphotocontest.com Premorena, ali zadovoljna što nije sve propalo, morala sam još izdržati i domjenak; neformalno druženje glavešina i novinara. Ipak, ima to i svojih prednosti. Informacije koje se tako prikupe, često su neprocjenjive. Samo treba biti u pravom trenutku na pravome mjestu. Ono što ti mogu opisati "off the record", to je doživljaj izazvan nesvakidašnjim zbivanjima u životu provincijskog piskarala. Poznato je da se takvi domjenci ne održavaju u trećerazrednim krčmama, tako da smo bili u našem otmjenom restoranu nedaleko od grada. To je mjesto na kojem i najtvrdokorniji radoholičari zaboravljaju kakvim se poslom bave. Nakon verbalne torture koju mi je priredio dogradonačelnik pričajući o svojim političkim ”podvizima”, shvatila sam zašto u novinarskim krugovima nosi nadimak Ralje. Jedva sam izmigoljila izmislivši neku ispriku o mobitelu koji vibrira, a ja očekujem važan poziv. Mobitel nije ni glasa pustio, ali nakon butelja koje je ispio, moj sugovornik ne bi primijetio ni da mu je njegov čuveni umetak na polućelavoj glavi odlepršao s vjetrom. Oslobodivši se konačno, izišla sam kako bih malo odmorila uši od tih biranih fraza. Vani je već lebdio sumrak pretapajući narančastožutu sunčevu zagasitost u tamne sjene mirisne noći. U nekoliko koraka našla sam se na rubu strmine obrasle živicom preko koje se pružao pogled na brežuljke, a u daljini su se kao na dlanu nazirala drhtava svjetla grada... Ne znam kako se stvorio pokraj mene, ali odjednom sam nijemo zurila u azur njegovih očiju, a trenutak kasnije već smo raspredali priču o gradu i ljudima kao stari znanci. Ni traga onom službenom i neumoljivom licu. Preda mnom je u tami stajao samo čovjek lijepa osmijeha i ugodna glasa. Dašak povjetarca uznemirio je lišće i moju kosu, a on je u tom trenutku dodirnuo jedan nemirni uvojak i poljubio me sasvim lagano, ali uznemirujuće, nezaboravno, obećavajuće i beznadno...dogodilo se to kao susret dviju duša i kao nestajanje u zaboravu. Do nas je dopirao zamaman miris procvale lipe. Začuli su se koraci u tami i trenutak je nestao u nepovrat. Ne, nije se svemir uznemirio, rijeke i dalje teku od izvora prema ušću; to je samo onaj doživljaj naboja privlačnosti koji neke osobe šire oko sebe i ostave takav neopisiv dojam, a zapravo se tako rijetko dogodi da čovjek to osjeti. Kao udar groma. No, već se u sljedećem trenutku javila svijest da je on daleko od "mog svijeta", mislim - svakodnevice. Na taj način sve ostaje samo doživljaj susreta s nepoznatim, magija nedorečenog, priča bez nastavka zato što svijet nije bajka, a ja nisam Trnoružica. Sve oko nas je jurnjava, a ljudi koje susrećemo ostaju samo prolaznici. I tako smo neko vrijeme pisale o ljudima i kratkim susretima, a zbog onoga "kao udar groma" protokolarni dužnosnik je dobio i svoje ime - Zeus. Raspravljale smo o vječnim temama odnosa muškaraca i žena, a Zeus je postao sinonim fatalnog susreta. Zatim je postao dijelom prošlosti, ali one prošlosti koju pospremamo u ladicu da nam ipak bude nadohvat ruke kao lijepa fotografija. Kad već spominjem prošlost, pada mi na um ona Platonova ideja o ljudskoj prirodi koja je jednom davno bila obilježena zajedništvom muškog i ženskog u jednom tijelu. No, nije sklad potrajao dugo, čini se da u ljudima ipak postoji jedna nit demonskoga koja uvijek želi srušiti Boga jer sama želi biti Bog. I tako su u svojoj su snazi zajedništva oni poželjeli biti nalik bogovima, srušiti ih. Tada je, nakon što su bogovi vijećali, Zeus odlučio što će učiniti. Razdvojio je mušku i žensku prirodu kako bi oslabio ljudska bića. Od tog trenutka započela je čovjekova potraga za svojom polovicom. Razmišljam…kazna ili nagrada? Je li čovjek kažnjen jer je htio biti nalik bogovima ili je to bila svojevrsna nagrada kako bi u potrazi za svojom polovicom, u težnji za savršenstvom i harmonijom, nakon njezina pronalaska uspio osjetiti svoju božansku prirodu, sličnost s bogovima? Kako god bilo, uistinu sam pretjerala u svojim razmišljanjima, a preda mnom je još uvijek stajala neispisana stranica na kojoj se trebala naći priča po narudžbi. I to kakva…srcedrapateljna sladunjava suvremena sapunica s obveznim "živjeli su dugo i sretno". Pitanje je bilo kako ću to iscijediti iz svoje svijesti... Uvijek moram sve kontra, moja prokleta navika. Hm, kontra, možda i nije loše za početak - uvjerim li urednika da će se baš iz toga izroditi ono što želi ponuditi čitateljicama, samo treba čekati nastavak…da srodne duše pronađu jedna drugu. Ili ne… Utonula sam duboko u stolac pokraj računala, podigla pogled prema krovnom prozoru nad kojim su i dalje putovali ljubičasti oblaci. Udahnula sam duboko onaj zamamni miris lipe što ga je ponovno donio povjetarac. Odjednom je iz tmastih oblaka zasjala pukotina svjetla i uskoro se začuo prasak. Dobar znak. Zeus…gromovnik. A onda su riječi potekle same… KRAJ ili POČETAK...?

- 19:08 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Zeus, II. dio

22.01.2006., nedjelja

Izvor za fotografiju: www.hrphotocontest.com Iz ladice radnog stola izvukla sam pismo koje je napisano još dok prijateljica i ja nismo zaplovile vodama elektroničke pošte. Zajedno smo studirale i uvijek o svemu naširoko raspredale pa smo nakon studija, budući da ne živimo u istom gradu, nastavile pisati jedna drugoj o svemu što nas je zaokupljalo na počecima naših radnih iskustava. Osobitu pozornost posvećivale smo činjenici da u ovom poslu susrećemo i upoznajemo mnogo ljudi, a to nam se tada činilo beskrajno uzbudljivim i zanimljivim. Kasnije će se pokazati da je to dobrim dijelom bila samo zabluda naših duša željnih pustolovine jer smo zapravo postale samo dijelom vrtloga užurbane svakodnevice; one u kojoj čovjek nema vremena za druge ljude i oni prolaze pokraj njega kao sličice nekog filma gotovo ne dodirujući ni njegovu površinu, a pogotovo ne njegovu dušu. Sve više smo otuđeni. I tako smo, dopisujući se, našle način kako ipak u nekim događajima i ljudima otkriti više, opisujući ih i preispitujući kroz povećalo mašte. Moj «slučaj» dogodio se jednog takvog užurbanog dana kad je zapravo od jutra sve krenulo naopako. Najavljen je dolazak premijera u grad i svi su pripadnici naše gradske sedme sile bili obaviješteni, a među njima i moj urednik koji je na mjesto događaja poslao mene. Svi smo u dogovoreno vrijeme morali stići u prostorije gradske vijećnice u kojoj je premijer trebao održati konferenciju za tisak. Žurila sam se do parkirališta, a na putu prema automobilu zaključih da sam uspjela zaboraviti ključeve pa sam se morala vratiti u stan. Dakle, loš početak. Zbog te pustolovine sam gotovo zakasnila. A onda sam, stigavši poprilično uspuhana, na ulazu u vijećnicu naletjela na prvog pripadnika premijerove osobne pratnje. Kroz staklena vrata se jasno vidjelo da ih unutra ima još barem deset, a tko zna koliko je bilo još onih skrivenih, smještenih posvuda oko zgrade. Mjere sigurnosti na zavidnoj razini. Ja sam zapela već kod prvog. Nakon što me zaustavio objasnila sam tko sam i naivno očekivala da će me propustiti. Ono što sam uspjela zamijetiti u tih nekoliko trenutaka dok je on tražio papir kako bi provjerio jesam li na popisu novinara, bile su njegove nevjerojatno plave oči. Unatoč tomu što sam se predstavila i objasnila što mi je zadatak, obavijestio me kako nisam na popisu. Znala sam da upravo tog trenutka sve pada u vodu i da je sasvim očito kako neću stići na tu konferenciju, a urednik će jednostavno skakati u zrak od bijesa. Iako je, znala sam to odmah, izravni krivac za cijeli nesporazum mogao biti samo on i njegova nesposobnost da prijavi dolazak svog novinara. No, mene je više od te činjenice ipak šokirao dojam koji je taj čovjek na mene ostavio. I sad bi slatkopisci srcedrapateljnih ljubavnih romana opisali to kao sudbonosan svemirski dodir dviju izgubljenih duša i tko zna kako bi on zadrhtao, a ona oborila pogled, a zatim podigla prema njemu svoje smeđe oči… a ja sad čitam kako sam pod dojmom tog kratkog susreta s neznancem napisala prijateljici: Uzalud sam pokazivala novinarsku iskaznicu, osobnu, nabrajala sve podatke koji bi mi mogli pomoći…on je ostao neumoljiv. (Pa koji sam ja terorist!!! Kako sam samo opasnaaaaa!! ) "Da provjerim", kaže i vadi neki jebeni papirić iz džepa. "Aha, niste tu na popisu predviđeni." O, mislim u sebi, jebote... Tako me protokolarni dužnosnik fino skinuo s "dnevnog reda". Možda jesam provincijsko piskaralo, ali sam ipak odlučila po svaku cijenu ući na tu konferenciju pa sam (hvala Bogu na malim uslugama) telefonirala dok konačno nisam pronašla pravu kombinaciju za otvaranje vrata jer je plavooki bio nepopustljiv. Konačno sam uspjela ući, a pritom uočiti da me odmjerio od glave do pete smiješeći se nekim čudnim osmijehom. Ha,ha, imam i ja razloga za osmijeh, cjepidlako čuvarska. Projurila sam pokraj njega ne ostavljajući mu vremena za pitanja. Nisam ni slutila da će mi i ostatak dana plavooki biti za petama. Nastavak slijedi...

- 13:13 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Zeus, I. dio

19.01.2006., četvrtak

Ljepljivo lipanjsko popodne. Jedan od onih dana kad se u izmaglici nepodnošljive sparine osjećam pritisnuta utezima vlastitih misli koje mi ne daju mira. Sazdani smo od emocija. Je li to čovjekova nagrada ili prokletstvo? Sjedim tako i razmišljam o pitanjima čovjekova bitka kao da sam pozvana da baš ja ovoga popodneva na njih odgovorim. Preda mnom promiču svijetle točke na tamnom svemirskom prostranstvu mog računala. Uključio se screensaver pod kojim vreba bijela praznina stranice na kojoj do sutra treba biti ispisan tekst. Prijetnja urednikova bijesa, kao teški oblak nada mnom, zasjenjuje svaku stvaralačku mogućnost dok sjedim u uzavrelom potkrovlju stana i pokušavam spasiti svoju novinarsku čast. Nadobudni urednik lokalnih novina želi postići veću čitanost pa je u nedostatku boljih ideja odlučio uvjeriti kućanice kako baš one trebaju svakoga tjedna kupiti svoj primjerak jer će u njemu izići najnoviji nastavak uzbudljive ljubavne priče. Drugim riječima, novinska sapunica čiji sam početak upravo trebala napisati; ja, Magdalena Dorčić, novinarka koja prati sva gradska društveno-politička zbivanja, čak i onda kad je glavna vijest (u nedostatku bolje) vrtoglava cijena koju je za svadbu svoje kćeri platio lokalni političar. Samo zbog toga što je «važno osluškivati što čitatelji žele», kako to obično objašnjava moj urednik. Ako je to čitalačka glad, onda mi se čini kako je ona zapravo poprimila oblik kruha i igara jer se čini da naš narod ni u čemu ne uživa više nego u naslađivanju skandalima i zavirivanju u tuđu intimu. Tako se nekako svi igramo malih bogova, osjećamo se važno i moćno. I dok sam tako očajavala nad svojom sudbinom novopečene spisateljice p(l)itkih tema, do mene je kroz tešku tišinu zraka ipak uspio doprijeti dašak svježine. Uvukavši se gotovo neprimjetno kroz širom otvoren krovni prozor, povjetarac je donio poznat miris procvale lipe. Taj miris je za mene uvijek bio poseban jer je doticao najdublje zakutke moga sjećanja iz vremena kad sam počela raditi ovaj posao. Podigla sam glavu prema prozoru i sve što sam u tom trenutku uspjela vidjeti bio je gotovo ljubičast oblak koji se sporo vukao nebom. Siguran znak nadolazeće oluje. I to one koja se javi sasvim iznenada, nošena težinom toplog ljetnog zraka, izazvana sudbinom njegova dodira s hladnim vjetrovima, poput dodira dvaju različitih svjetova... Nastavak slijedi...

- 19:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Reklamacije se ne uvažavaju!

15.01.2006., nedjelja

Često se u trgovinama, bankama i poštanskim uredima nalazi upozorenje: Naknadne reklamacije ne uvažavamo! Drugim riječima, upozoravaju nas da odmah prebrojimo svoj novac ili da dobro pogledamo kupljenu robu jer sve ono što kasnije primijetimo – bilo kakav nedostatak ili oštećenje – ne opravdavaju; ne vraćaju novac, ne uzimaju natrag ono što smo kupili. Dakle, dobro je znati što kupujemo i dobro je držati se nekih pravila. Za sve ono što kasnije primijetimo da nam ne odgovara – već postoji sumnja da smo sami oštetili ili da smo na neki način utjecali na kvalitetu proizvoda ili količinu novca. Jer, trebali smo to odmah primijetiti. Možda će na prvi pogled biti začudna činjenica da me to podsjetilo na drugu vrstu međuljudskih odnosa i da sam se zapitala postoji li i tu slično pravilo? Uvažavamo li naknadne reklamacije? Dogodi nam se da upoznamo nekog, provedemo neko vrijeme s tom osobom, katkad ostanemo samo poznanici, a često postajemo i prijatelji, pa i više od toga. Budući da je uvijek potrebno vrijeme da bismo dobro upoznali neku osobu, tek se kasnije najbolje pokaže u kakvom smo zapravo odnosu i kakva je tko osoba. Slično je i sa zaljubljivanjem, vezama, pa i brakovima. Iako s nekom osobom provedemo određeno vrijeme, uvijek postoji mogućnost da smo negdje iza ružičastih naočala zaljubljenosti nešto i previdjeli, a u nekim situacijama vjerojatno i namjerno «zažmirili». No, to je sve ljudski, događa se. Kad stvari krenu loše, a situacija dođe do usijanja i ako se nakon toga dogodi i prekid veze, e, onda ljudska priroda pokaže svoje pravo lice. Ljutiti i razočarani, muškarac i žena jedno drugom svašta izgovore i izvlače iz rukava rodbinu do desetog koljena. Da stvar bude gora, ne završava sve na tome. Nakon toga se uključuju bliske osobe, prijatelji, katkad i rodbina. Grupa za potporu. I pred njima se izvlači prljavo rublje. Svatko ima potrebu ispričati svoju stranu priče. Onda je On konj, idiot, kreten i niškoristi, a Ona krava, glupača i namiguša iako su dotad jedno drugom skidali zvijezde s neba. Nerijetko se nakon više mjeseci, pa i godina, ponavljaju isti epiteti i životinjske osobine na sam spomen dotične osobe. I tu je sad kritična točka. Nije mi jasno zašto ljudi imaju tako jaku potrebu izgovarati sve te ružne stvari za osobu koja je bila dio njihova života, s kojom su provodili dane, mjesece, godine, sastajali se ili čak živjeli zajedno. Kako je taj konj cijelo to vrijeme mogao biti dobar ili kako se s tom glupačom moglo živjeti, a da se to i ranije nije primijetilo? Ne govore li ljudi na taj način nešto i o sebi? Vjerujem da su to teški trenuci i da se često prolijeva žuč, ali zašto se uvijek nastoji širiti krug ljudi koje treba «osvijestiti» koliki je On idiot ili kakva je Ona krava. Najprije su bili jedno drugom sve na svijetu, a onda odjednom počinje gađanje blatom. Mora li se baš skupljati krug istomišljenika i sipati otrov na sve strane ili se te stvari mogu i drugačije riješiti? Pa i kad se zaljubljujemo u nekoga, ipak poznajemo donekle tu osobu, nismo posve gluhi i slijepi od ljubavi. A kad je već tako, trebali bismo imati na umu da se onda ni naknadne reklamacije neće uvažiti.

- 19:50 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Tko (ne) mrzi lektiru?

12.01.2006., četvrtak

Na razmišljanje o ovoj temi potaknuo me posjet blogu srednjoškolke Anne koja je napisala komentar na moj prošli post pa sam slijedom toga pošla vidjeti o čemu ona piše. Između ostalog, spominje (negoduje) da mora pročitati 800 stranica lektire, i to za dva tjedna. Zanimalo me o kojem je djelu riječ pa sam otkrila da je u pitanju «Ana Karenjina». Znam da je školska lektira vruć krumpir za kojim učenici nerado posežu, a mjerodavni ga samo prebacuju iz ruke u ruku. Kad je riječ o učenicima, mislim da problem ima duboke korijene koji nemaju veze samo sa srednjom školom. Čini mi se da je samo riječ o razdoblju u kojem taj problem kulminira budući da uvijek postoji otpor prema onome što im se nameće, a pogotovo ako uz to nemaju baš nikakve čitalačke navike. No, nisu oni svemu krivi. Kad je riječ o čitalačkim navikama, one se stječu već u djetinjstvu. Mislim da tu roditelji imaju jako važnu ulogu, i to počevši od čitanja bajki za laku noć. Činjenica je da je život sve ubrzaniji i da neki roditelji često govore kako nemaju vremena, umorni su od posla, a neki ni ne pomišljaju na čitanje djeci, možda i zato što ni sami nemaju naviku čitati. U skladu sa spomenutom brzinom života, važan čimbenik su i sva čuda tehnike koja služe za igru i zabavu. Tko bi između brzih igrica na računalu ili playstationu i knjige od 800 stranica odabrao ovu drugo za zabavu? Pa zar nisu slike, animacija, zvučni efekti i činjenica da se svime brzo i jednostavno upravlja, da igrači sami odabiru što žele – dovoljni razlozi za odabir ove vrste zabave? Naravno, gledajući očima mlađeg naraštaja. Nemam ništa protiv tih načina zabave, ali mislim da to nikako ne smije biti razlog zbog kojeg se zapostavlja čitanje. Trebam li uopće nabrajati sve razloge zbog kojih je dobro i poželjno čitati? Počevši od onoga što nazivamo općom kulturom, obogaćivanjem vlastitog govornog i pisanog izričaja, maštovitosti... Kako se u sve to uklapa popis lektire na kojem se nalaze i djela čije je razumijevanje često upitno, a čitanje naporno jer su, primjerice, pisana hrvatskim jezikom 16. stoljeća? Da stvar bude gora, istodobno mislim da ipak postoje razlozi zbog kojih treba upoznati Držićevu «Novelu od Stanca» i «Romea i Juliju», W. Shakespearea, a isto tako i «Anu Karenjinu» i «Zločin i kaznu» i ostala djela s popisa lektire, da ne nabrajam. Zašto? Pa kako shvatiti neka kasnija djela, iz nekih drugih razdoblja (pa i suvremena) ako ne poznajemo tijek književnosti, neke temelje ili «stupove» književnosti? Na kraju krajeva, mnoga su književna djela nadahnula i filmsku umjetnost. Kako «pomiriti» očite činjenice: da je popis lektire zastario, da je neka djela teško čitati i razumjeti zbog jezika ili bilo kojeg drugog razloga (koji srednjoškolcima nije nimalo teško smisliti), s očitom potrebom poznavanja nekih temelja, pa i širenjem vlastitih obzora? Usuđujem se reći kako žalosno zvuči da osoba sa srednjoškolskim, a osobito akademskim obrazovanjem ne zna, primjerice, tko su Don Quijote, Hamlet, Werther, Smail-aga Čengić, Ivica Kičmanović, Glembajevi... Ne samo radi poznavanja činjenica i «trpanja» informacija u glavu, nego zato što su to – ljudi; sa svim svojim strastima, problemima, vrlinama, manama..., zato što su to ljudski problemi otkad je svijeta i vijeka i zato što ne može Big Blue napisati Smrt Smail-age Čengića tako da svaki stih ima isti broj slogova, da se očituje stilsko bogatstvo i kompozicijsko umijeće, a da priča bude suvislo ispripovijedana. I inih drugih razloga... Mislim da problem ipak ima rješenje. Ne bi ih trebalo ostaviti da se sami nose s jezikom Držićeva vremena, s Hamletovim dvojbama i svim ostalim zbog čega je lektira bauk, a razni vodiči kroz lektiru i internetski izvori – samo medvjeđa usluga. Čvrsto sam uvjerena da se sve to može riješiti i na druge načine, da im se može predočiti kako je izgledao i taj stari hrvatski jezik, ali da postoji i drugi način za prikazivanje sadržaja nekog djela. No, to zahtijeva i preinake školskog programa koji je – prenatrpan. To više nije jedan vrući krumpir, nego barem dva. Unatoč svemu, vjerujem da se ne moraju rušiti «stupovi» književnosti, a da na popisu lektire mogu i trebaju biti i neki drugi naslovi. P.S. Davno sam negdje pročitala i toga se držim, a to je izreka da nijedna knjiga nije toliko loša da se iz nje ne bi moglo nešto naučiti.

- 22:25 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Svjetski dan smijeha

10.01.2006., utorak

Danas je taj dan, a ja vam želim mnogo smijeha, smiješnih i veselih trenutaka u životu. Prisjetila sam se jedne izjave koju sam neki dan čula na našem Hateveu. Ne znam je li smiješna ili žalosna...ali bilo je otprilike ovako. Na programu je bila navodno jako gledana mozaična (što god to značilo) emisija koja se bavi aktualnim događajima iz kulture (iako mi se čini da je svetogrđe povezivati pojam - kultura - s tom emisijom) te estradnim i svim ostalim novostima. Uglavnom...što gluplje, to bolje. I sam naziv tog televizijskog uratka je pravo ludilo! Jeste li pogodili o čemu je riječ? Pa ne možete mi živjeti u neznanju! A gledajući tu emisiju možete tako mnogo naučiti. Doći do informacija o kojima niste ni sanjali! Priznajte, jeste li već čuli da je Dioklecijanova palača napustila Split? Da, premjestila se. Ne bih ni ja znala da nisam gledala emisiju. Ovako je te večeri nesvakidašnju vijest izrekla voditeljica: "Osim što je Pula poznata po Dioklecijanovoj palači..." Najprije sam neko vrijeme buljila u televizijski ekran ne usuđujući se pomaknuti. Štoviše, prestala sam disati. Onda sam ispustila takav hroptaj da se televizijska antena zaljuljala. Otac je već držao prste na telefonskoj tipkovnici spreman da pritisne samo dva broja: 94. No, onda sam mu ipak uspjela objasniti da mi nije ništa, ali da od uzbuđenja nisam uspjela izustiti: «Heureka!» pa je to zvučalo više kao: «Hrk!». Ne događa se svaki dan da saznate da čitav život živite u zabludi da se Dioklecijanova palača nalazi u Splitu. A ona u Puli. Trenutak u kojem se promijenila povijest! Ne smijem zamisliti što se sad događa u Splitu...sigurno im nije lako! Znam da ima Splićana koji će čitati ovaj moj post pa bih ih htjela utješiti. Nemojte biti tužni, osvrnite se oko sebe, možda se negdje u Splitu skriva kakva stara arena! Mislim, pa to bi bilo najpoštenije, kad je već takva situacija. Ništa, morat ćete se pomiriti s tim, vrijeme liječi sve, a ja sad odoh gledati televiziju jer ne želim propustiti još neku povijesno važnu vijest. Zamislite da netko otkrije Eiffelov toranj u Zagrebu!

- 20:51 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Odluke

08.01.2006., nedjelja

Već je 8. siječnja, a moj prethodni post datira još od prošle godine! Sudeći prema broju pokušaja da napišem ovaj početak (već sam triput brisala sve osim prve rečenice) očit je i razlog tom nepisanju. No, to je samo vrh ledene sante, taj nedostatak nadahnuća. Valjda mi se katkad ipak prosvijetli pa pomislim kako je bolje šutjeti kad nemaš što pametno reći, odnosno napisati, u ovom slučaju. Iako ne vjerujem da će me i ovo proslaviti, ali neka bude. U međuvremenu sam pokušavala donijeti nekakvu odluku koja zapravo nije nimalo teška, samo je trebalo promisliti o nekim jednostavnim činjenicama (odvagnuti «za» i «protiv», reklo bi se). I što je onda zamršeno u cijeloj toj priči? Uvijek je (dooobroooo, ne baš uvijek) ta «petlja» u mojoj glavi. Ne znam kako vi donosite odluke, ali ja katkad samoj sebi upravo idem na živce svojim analiziranjem i kontempliranjem u nekim situacijama u kojima to uopće nije potrebno. A zašto? Sve zbog onog što dolazi poslije. To «poslije» znači da bih se mogla «gristi» jer ipak nisam riskirala i učinila «to nešto» i riješila se jedne brige. Ta situacija, to vrijeme do donošenja kakve-takve odluke, kakvog-takvog rješenja, to je stvarno slično agoniji. Kamo god krenula, ta me misao prati u stopu – pa što ću, pa kako ću, pa što ako ovo, što ako ono... Konačno, sve je lakše kad jednom stavim točku. Bolje rečeno, kad napokon shvatim da imam pravo i na jedno i na drugo rješenje, tj.da ja ne moram uvijek i sve na vrijeme i s voljom, sve u pr(a)vom roku, nego da mogu i smijem malo i stati na loptu i da to ne znači ujedno i odustajanje od zadanog cilja. U tom trenutku konačno pada teret s mojih leđa i prestajem ponavljati ista pitanja koja sam danima vrtjela u mislima. I prestajem biti zmaj koji riga vatru na ljude oko sebe bez pravog razloga i povoda. To je tek užas! No dobro, rješenje je ipak iskrsnulo, prestajem se osjećati kao Buridanov magarac, vraćam se normalnoj komunikaciji s ljudima, i virtualno i nevirtualno. Još «samo» moram ujutro nazvati telefonom i uputiti svoju odluku na pravu adresu. Uh! Glupost, a što bi bilo da je nešto teže u pitanju?! Imate li i vi katkad ovakve «magareće» dvojbe oko jednostavnih stvari? Dobro, relativno jednostavnih, ipak postoje i neke posljedice svih naših odluka, manje ili veće, ugodnije ili manje ugodne.

- 21:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #