Marketing
Tko (ne) mrzi lektiru?
Na razmišljanje o ovoj temi potaknuo me posjet blogu srednjoškolke Anne koja je napisala komentar na moj prošli post pa sam slijedom toga pošla vidjeti o čemu ona piše. Između ostalog, spominje (negoduje) da mora pročitati 800 stranica lektire, i to za dva tjedna. Zanimalo me o kojem je djelu riječ pa sam otkrila da je u pitanju «Ana Karenjina».
Znam da je školska lektira vruć krumpir za kojim učenici nerado posežu, a mjerodavni ga samo prebacuju iz ruke u ruku. Kad je riječ o učenicima, mislim da problem ima duboke korijene koji nemaju veze samo sa srednjom školom. Čini mi se da je samo riječ o razdoblju u kojem taj problem kulminira budući da uvijek postoji otpor prema onome što im se nameće, a pogotovo ako uz to nemaju baš nikakve čitalačke navike.
No, nisu oni svemu krivi. Kad je riječ o čitalačkim navikama, one se stječu već u djetinjstvu. Mislim da tu roditelji imaju jako važnu ulogu, i to počevši od čitanja bajki za laku noć. Činjenica je da je život sve ubrzaniji i da neki roditelji često govore kako nemaju vremena, umorni su od posla, a neki ni ne pomišljaju na čitanje djeci, možda i zato što ni sami nemaju naviku čitati.
U skladu sa spomenutom brzinom života, važan čimbenik su i sva čuda tehnike koja služe za igru i zabavu. Tko bi između brzih igrica na računalu ili playstationu i knjige od 800 stranica odabrao ovu drugo za zabavu? Pa zar nisu slike, animacija, zvučni efekti i činjenica da se svime brzo i jednostavno upravlja, da igrači sami odabiru što žele – dovoljni razlozi za odabir ove vrste zabave? Naravno, gledajući očima mlađeg naraštaja.
Nemam ništa protiv tih načina zabave, ali mislim da to nikako ne smije biti razlog zbog kojeg se zapostavlja čitanje. Trebam li uopće nabrajati sve razloge zbog kojih je dobro i poželjno čitati? Počevši od onoga što nazivamo općom kulturom, obogaćivanjem vlastitog govornog i pisanog izričaja, maštovitosti...
Kako se u sve to uklapa popis lektire na kojem se nalaze i djela čije je razumijevanje često upitno, a čitanje naporno jer su, primjerice, pisana hrvatskim jezikom 16. stoljeća? Da stvar bude gora, istodobno mislim da ipak postoje razlozi zbog kojih treba upoznati Držićevu «Novelu od Stanca» i «Romea i Juliju», W. Shakespearea, a isto tako i «Anu Karenjinu» i «Zločin i kaznu» i ostala djela s popisa lektire, da ne nabrajam. Zašto? Pa kako shvatiti neka kasnija djela, iz nekih drugih razdoblja (pa i suvremena) ako ne poznajemo tijek književnosti, neke temelje ili «stupove» književnosti? Na kraju krajeva, mnoga su književna djela nadahnula i filmsku umjetnost.
Kako «pomiriti» očite činjenice: da je popis lektire zastario, da je neka djela teško čitati i razumjeti zbog jezika ili bilo kojeg drugog razloga (koji srednjoškolcima nije nimalo teško smisliti), s očitom potrebom poznavanja nekih temelja, pa i širenjem vlastitih obzora? Usuđujem se reći kako žalosno zvuči da osoba sa srednjoškolskim, a osobito akademskim obrazovanjem ne zna, primjerice, tko su Don Quijote, Hamlet, Werther, Smail-aga Čengić, Ivica Kičmanović, Glembajevi...
Ne samo radi poznavanja činjenica i «trpanja» informacija u glavu, nego zato što su to – ljudi; sa svim svojim strastima, problemima, vrlinama, manama..., zato što su to ljudski problemi otkad je svijeta i vijeka i zato što ne može Big Blue napisati Smrt Smail-age Čengića tako da svaki stih ima isti broj slogova, da se očituje stilsko bogatstvo i kompozicijsko umijeće, a da priča bude suvislo ispripovijedana. I inih drugih razloga...
Mislim da problem ipak ima rješenje. Ne bi ih trebalo ostaviti da se sami nose s jezikom Držićeva vremena, s Hamletovim dvojbama i svim ostalim zbog čega je lektira bauk, a razni vodiči kroz lektiru i internetski izvori – samo medvjeđa usluga. Čvrsto sam uvjerena da se sve to može riješiti i na druge načine, da im se može predočiti kako je izgledao i taj stari hrvatski jezik, ali da postoji i drugi način za prikazivanje sadržaja nekog djela. No, to zahtijeva i preinake školskog programa koji je – prenatrpan. To više nije jedan vrući krumpir, nego barem dva.
Unatoč svemu, vjerujem da se ne moraju rušiti «stupovi» književnosti, a da na popisu lektire mogu i trebaju biti i neki drugi naslovi.
P.S. Davno sam negdje pročitala i toga se držim, a to je izreka da nijedna knjiga nije toliko loša da se iz nje ne bi moglo nešto naučiti.
Post je objavljen 12.01.2006. u 22:25 sati.