Zeus, III. dio
24.01.2006., utorak
Fotografija: www.hrphotocontest.com
Premorena, ali zadovoljna što nije sve propalo, morala sam još izdržati i domjenak; neformalno druženje glavešina i novinara. Ipak, ima to i svojih prednosti. Informacije koje se tako prikupe, često su neprocjenjive. Samo treba biti u pravom trenutku na pravome mjestu.
Ono što ti mogu opisati "off the record", to je doživljaj izazvan nesvakidašnjim zbivanjima u životu provincijskog piskarala.
Poznato je da se takvi domjenci ne održavaju u trećerazrednim krčmama, tako da smo bili u našem otmjenom restoranu nedaleko od grada. To je mjesto na kojem i najtvrdokorniji radoholičari zaboravljaju kakvim se poslom bave. Nakon verbalne torture koju mi je priredio dogradonačelnik pričajući o svojim političkim ”podvizima”, shvatila sam zašto u novinarskim krugovima nosi nadimak Ralje. Jedva sam izmigoljila izmislivši neku ispriku o mobitelu koji vibrira, a ja očekujem važan poziv. Mobitel nije ni glasa pustio, ali nakon butelja koje je ispio, moj sugovornik ne bi primijetio ni da mu je njegov čuveni umetak na polućelavoj glavi odlepršao s vjetrom.
Oslobodivši se konačno, izišla sam kako bih malo odmorila uši od tih biranih fraza. Vani je već lebdio sumrak pretapajući narančastožutu sunčevu zagasitost u tamne sjene mirisne noći. U nekoliko koraka našla sam se na rubu strmine obrasle živicom preko koje se pružao pogled na brežuljke, a u daljini su se kao na dlanu nazirala drhtava svjetla grada...
Ne znam kako se stvorio pokraj mene, ali odjednom sam nijemo zurila u azur njegovih očiju, a trenutak kasnije već smo raspredali priču o gradu i ljudima kao stari znanci. Ni traga onom službenom i neumoljivom licu. Preda mnom je u tami stajao samo čovjek lijepa osmijeha i ugodna glasa. Dašak povjetarca uznemirio je lišće i moju kosu, a on je u tom trenutku dodirnuo jedan nemirni uvojak i poljubio me sasvim lagano, ali uznemirujuće, nezaboravno, obećavajuće i beznadno...dogodilo se to kao susret dviju duša i kao nestajanje u zaboravu. Do nas je dopirao zamaman miris procvale lipe. Začuli su se koraci u tami i trenutak je nestao u nepovrat.
Ne, nije se svemir uznemirio, rijeke i dalje teku od izvora prema ušću; to je samo onaj doživljaj naboja privlačnosti koji neke osobe šire oko sebe i ostave takav neopisiv dojam, a zapravo se tako rijetko dogodi da čovjek to osjeti. Kao udar groma. No, već se u sljedećem trenutku javila svijest da je on daleko od "mog svijeta", mislim - svakodnevice. Na taj način sve ostaje samo doživljaj susreta s nepoznatim, magija nedorečenog, priča bez nastavka zato što svijet nije bajka, a ja nisam Trnoružica. Sve oko nas je jurnjava, a ljudi koje susrećemo ostaju samo prolaznici.
I tako smo neko vrijeme pisale o ljudima i kratkim susretima, a zbog onoga "kao udar groma" protokolarni dužnosnik je dobio i svoje ime - Zeus. Raspravljale smo o vječnim temama odnosa muškaraca i žena, a Zeus je postao sinonim fatalnog susreta. Zatim je postao dijelom prošlosti, ali one prošlosti koju pospremamo u ladicu da nam ipak bude nadohvat ruke kao lijepa fotografija.
Kad već spominjem prošlost, pada mi na um ona Platonova ideja o ljudskoj prirodi koja je jednom davno bila obilježena zajedništvom muškog i ženskog u jednom tijelu. No, nije sklad potrajao dugo, čini se da u ljudima ipak postoji jedna nit demonskoga koja uvijek želi srušiti Boga jer sama želi biti Bog. I tako su u svojoj su snazi zajedništva oni poželjeli biti nalik bogovima, srušiti ih. Tada je, nakon što su bogovi vijećali, Zeus odlučio što će učiniti. Razdvojio je mušku i žensku prirodu kako bi oslabio ljudska bića. Od tog trenutka započela je čovjekova potraga za svojom polovicom.
Razmišljam…kazna ili nagrada? Je li čovjek kažnjen jer je htio biti nalik bogovima ili je to bila svojevrsna nagrada kako bi u potrazi za svojom polovicom, u težnji za savršenstvom i harmonijom, nakon njezina pronalaska uspio osjetiti svoju božansku prirodu, sličnost s bogovima?
Kako god bilo, uistinu sam pretjerala u svojim razmišljanjima, a preda mnom je još uvijek stajala neispisana stranica na kojoj se trebala naći priča po narudžbi. I to kakva…srcedrapateljna sladunjava suvremena sapunica s obveznim "živjeli su dugo i sretno". Pitanje je bilo kako ću to iscijediti iz svoje svijesti... Uvijek moram sve kontra, moja prokleta navika. Hm, kontra, možda i nije loše za početak - uvjerim li urednika da će se baš iz toga izroditi ono što želi ponuditi čitateljicama, samo treba čekati nastavak…da srodne duše pronađu jedna drugu. Ili ne…
Utonula sam duboko u stolac pokraj računala, podigla pogled prema krovnom prozoru nad kojim su i dalje putovali ljubičasti oblaci. Udahnula sam duboko onaj zamamni miris lipe što ga je ponovno donio povjetarac. Odjednom je iz tmastih oblaka zasjala pukotina svjetla i uskoro se začuo prasak. Dobar znak. Zeus…gromovnik. A onda su riječi potekle same…
KRAJ ili POČETAK...?
|
- 19:08 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
