Zeus, I. dio

19.01.2006., četvrtak

Ljepljivo lipanjsko popodne. Jedan od onih dana kad se u izmaglici nepodnošljive sparine
osjećam pritisnuta utezima vlastitih misli koje mi ne daju mira. Sazdani smo od emocija. Je li to čovjekova nagrada ili prokletstvo? Sjedim tako i razmišljam o pitanjima čovjekova bitka kao da sam pozvana da baš ja ovoga popodneva na njih odgovorim. Preda mnom promiču svijetle točke na tamnom svemirskom prostranstvu mog računala. Uključio se screensaver pod kojim vreba bijela praznina stranice na kojoj do sutra treba biti ispisan tekst.

Prijetnja urednikova bijesa, kao teški oblak nada mnom, zasjenjuje svaku stvaralačku mogućnost dok sjedim u uzavrelom potkrovlju stana i pokušavam spasiti svoju novinarsku čast. Nadobudni urednik lokalnih novina želi postići veću čitanost pa je u nedostatku boljih ideja odlučio uvjeriti kućanice kako baš one trebaju svakoga tjedna kupiti svoj primjerak jer će u njemu izići najnoviji nastavak uzbudljive ljubavne priče. Drugim riječima, novinska sapunica čiji sam početak upravo trebala napisati; ja, Magdalena Dorčić, novinarka koja prati sva gradska društveno-politička zbivanja, čak i onda kad je glavna vijest (u nedostatku bolje) vrtoglava cijena koju je za svadbu svoje kćeri platio lokalni političar.

Samo zbog toga što je «važno osluškivati što čitatelji žele», kako to obično objašnjava moj urednik. Ako je to čitalačka glad, onda mi se čini kako je ona zapravo poprimila oblik kruha i igara jer se čini da naš narod ni u čemu ne uživa više nego u naslađivanju skandalima i zavirivanju u tuđu intimu. Tako se nekako svi igramo malih bogova, osjećamo se važno i moćno. I dok sam tako očajavala nad svojom sudbinom novopečene spisateljice p(l)itkih tema, do mene je kroz tešku tišinu zraka ipak uspio doprijeti dašak svježine. Uvukavši se gotovo neprimjetno kroz širom otvoren krovni prozor, povjetarac je donio poznat miris procvale lipe.

Taj miris je za mene uvijek bio poseban jer je doticao najdublje zakutke moga sjećanja iz vremena kad sam počela raditi ovaj posao. Podigla sam glavu prema prozoru i sve što sam u tom trenutku uspjela vidjeti bio je gotovo ljubičast oblak koji se sporo vukao nebom. Siguran znak nadolazeće oluje. I to one koja se javi sasvim iznenada, nošena težinom toplog ljetnog zraka, izazvana sudbinom njegova dodira s hladnim vjetrovima, poput dodira dvaju različitih svjetova...

Nastavak slijedi...

- 19:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Zeus, I. dio

19.01.2006., četvrtak