Izvor za fotografiju: www.hrphotocontest.com
Iz ladice radnog stola izvukla sam pismo koje je napisano još dok prijateljica i ja nismo zaplovile vodama elektroničke pošte. Zajedno smo studirale i uvijek o svemu naširoko raspredale pa smo nakon studija, budući da ne živimo u istom gradu, nastavile pisati jedna drugoj o svemu što nas je zaokupljalo na počecima naših radnih iskustava. Osobitu pozornost posvećivale smo činjenici da u ovom poslu susrećemo i upoznajemo mnogo ljudi, a to nam se tada činilo beskrajno uzbudljivim i zanimljivim. Kasnije će se pokazati da je to dobrim dijelom bila samo zabluda naših duša željnih pustolovine jer smo zapravo postale samo dijelom vrtloga užurbane svakodnevice; one u kojoj čovjek nema vremena za druge ljude i oni prolaze pokraj njega kao sličice nekog filma gotovo ne dodirujući ni njegovu površinu, a pogotovo ne njegovu dušu. Sve više smo otuđeni.
I tako smo, dopisujući se, našle način kako ipak u nekim događajima i ljudima otkriti više, opisujući ih i preispitujući kroz povećalo mašte.
Moj «slučaj» dogodio se jednog takvog užurbanog dana kad je zapravo od jutra sve krenulo naopako. Najavljen je dolazak premijera u grad i svi su pripadnici naše gradske sedme sile bili obaviješteni, a među njima i moj urednik koji je na mjesto događaja poslao mene. Svi smo u dogovoreno vrijeme morali stići u prostorije gradske vijećnice u kojoj je premijer trebao održati konferenciju za tisak. Žurila sam se do parkirališta, a na putu prema automobilu zaključih da sam uspjela zaboraviti ključeve pa sam se morala vratiti u stan. Dakle, loš početak. Zbog te pustolovine sam gotovo zakasnila. A onda sam, stigavši poprilično uspuhana, na ulazu u vijećnicu naletjela na prvog pripadnika premijerove osobne pratnje. Kroz staklena vrata se jasno vidjelo da ih unutra ima još barem deset, a tko zna koliko je bilo još onih skrivenih, smještenih posvuda oko zgrade. Mjere sigurnosti na zavidnoj razini. Ja sam zapela već kod prvog.
Nakon što me zaustavio objasnila sam tko sam i naivno očekivala da će me propustiti. Ono što sam uspjela zamijetiti u tih nekoliko trenutaka dok je on tražio papir kako bi provjerio jesam li na popisu novinara, bile su njegove nevjerojatno plave oči. Unatoč tomu što sam se predstavila i objasnila što mi je zadatak, obavijestio me kako nisam na popisu. Znala sam da upravo tog trenutka sve pada u vodu i da je sasvim očito kako neću stići na tu konferenciju, a urednik će jednostavno skakati u zrak od bijesa. Iako je, znala sam to odmah, izravni krivac za cijeli nesporazum mogao biti samo on i njegova nesposobnost da prijavi dolazak svog novinara. No, mene je više od te činjenice ipak šokirao dojam koji je taj čovjek na mene ostavio.
I sad bi slatkopisci srcedrapateljnih ljubavnih romana opisali to kao sudbonosan svemirski dodir dviju izgubljenih duša i tko zna kako bi on zadrhtao, a ona oborila pogled, a zatim podigla prema njemu svoje smeđe oči… a ja sad čitam kako sam pod dojmom tog kratkog susreta s neznancem napisala prijateljici:
Uzalud sam pokazivala novinarsku iskaznicu, osobnu, nabrajala sve podatke koji bi mi mogli pomoći…on je ostao neumoljiv. (Pa koji sam ja terorist!!! Kako sam samo opasnaaaaa!! ) "Da provjerim", kaže i vadi neki jebeni papirić iz džepa. "Aha, niste tu na popisu predviđeni." O, mislim u sebi, jebote... Tako me protokolarni dužnosnik fino skinuo s "dnevnog reda".
Možda jesam provincijsko piskaralo, ali sam ipak odlučila po svaku cijenu ući na tu konferenciju pa sam (hvala Bogu na malim uslugama) telefonirala dok konačno nisam pronašla pravu kombinaciju za otvaranje vrata jer je plavooki bio nepopustljiv. Konačno sam uspjela ući, a pritom uočiti da me odmjerio od glave do pete smiješeći se nekim čudnim osmijehom. Ha,ha, imam i ja razloga za osmijeh, cjepidlako čuvarska. Projurila sam pokraj njega ne ostavljajući mu vremena za pitanja. Nisam ni slutila da će mi i ostatak dana plavooki biti za petama.
Nastavak slijedi...
|
