Žena zmaj
29.11.2005., utorak
Hoću napisati nešto o onoj vječnoj muško-ženskoj temi i onda zapnem kao školarac koji ne zna započeti sastavak u zadaćnici. Usput, naočale su mi na servisu i slova mi malo «bježe».
Uglavnom, razmišljam o nekim pričama svojih starijih kolegica (naglasak je na riječi starijih). Neki dan su mi objašnjavale kako one vide današnje odnose među mladićima i djevojkama, i to onim slobodnim mladim ljudima, koji bi se, je li, trebali povezati.
Kaže jedna kako se njoj čini da su današnji muškarci poprilično pasivni. Druga govori o svom sinu koji je završio fakultet, radi, ima sve što mu treba, ali, pogađate, nema curu. Dakle, potvrđuje teoriju one prve. A prva nastavlja kako se njoj čini da bi djevojke trebale preuzeti inicijativu. Onda je, kao na teniskom igralištu, druga opet vratila lopticu. Ja promatram kao igrač početnik. Reče kako se današnji mladići boje djevojaka koje već na prvi pogled procijene kao uspješne, pametne i lijepe jer su takve samosvjesne, intelektualno ravnopravne pa ih često doživljavaju kao prijetnju svojoj dominaciji.
I tako oni traže neke koje su malo manje samopouzdane, simpatične, zgodne, koje su nježne i krhke pa se čini da im je potrebna zaštita. U tom slučaju se oni osjećaju kao osvajači ženskih srdaca, potvrđuju svoju dominaciju, hrane svoj muški ego.
Međutim, oprez! Navedene ženske osobine zapravo ne trebaju uopće značiti da se iza te krhkosti upravo to i krije. Drugim riječima, to može biti samo kulisa za prepuštanje vodstva muškarcu da bi se on osjećao kao vođa igre.
Kako sam se ja skanjivala u nerazumijevanju ovih proturječnosti, morale su mi još pojasniti. Kako sad to – današnji su mladići pasivni, djevojke trebaju preuzeti inicijativu, a ako to učine, one dobivaju glavnu ulogu u cijeloj priči. Neće li se tek onda takav suvremeni muškarac osjećati ugroženim pred dominacijom žene osvajačice?
«Ma neee, Big Blue, ne ide to tako», odgovaraju mi gotovo jednoglasno, «treba preuzeti inicijativu, ali ne pokazivati svoju snagu, prikazati se krhkom i uvjeriti njega da je on taj koji vodi igru i osvaja.»
Hm, ovo mi je u najmanju ruku zvučalo kao ratna strategija kakve se ni Napoleon ne bi posramio.
A onda je počela introspekcija. Dakle, ako je to stvarno tako, gdje sam ja u svemu tome? Naime, meni je draže da muškarac mene osvaja. Ipak, nikako ne mogu pristati na glumu i biti nešto što nisam. Ne razmećem se i ne namećem, ali jednostavno se ne mogu poklopiti i šutjeti. Ne smatram da sam pokupila svu pamet svijeta, ali ne mogu glumiti umiljatu i nevještu glupačicu. Iako sam katkad i smotana, a događaju mi se i gluposti. I kako sad to pomiriti? Ima dana kad se osjećam kao žena zmaj, a ima i onih kad sam kao slon u staklani; istodobno, vrlo sam emotivna. I nekako mislim da u ljubavi ne bi trebali postojati nikakvi računi, to se jednostavno događa. Zašto onda imam osjećaj da nema ravnoteže? Znam da ništa ne znam.
|
- 22:43 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Tko to tamo tepa?
25.11.2005., petak
Kažu da je prilikom upoznavanja ljudi prvi dojam jako važan. Pročitala sam negdje da je ono što se pritom dogodi kasnije vrlo teško promijeniti. Čini se da je to kao s riječima. Kad ih jednom izgovorite, nema povlačenja. Možete se truditi, objašnjavati, popravljati, ali povratka nema.
Svatko na svoj način reagira u komunikaciji s drugom osobom. Ljudi različito doživljavaju susrete s drugima, stvaraju dojmove, zapažaju nečije ponašanje, stavove i na temelju tog iskustva odlučuju s kim će ostvariti samo površno poznanstvo, s kim prijateljstvo, a koga nerado susreću.
Neću elaborirati sve moguće elemente koji utječu na dojmove o drugima, ali moram se osvrnuti na nešto što u mom sustavu odmah (u prvom dojmu) izaziva bljesak alarmne lampice, osobito kad je riječ o muško-ženskim odnosima. To je tepanje.
Točnosti radi, reći ću da zapravo nemam ništa osobito protiv tepanja, ali moram naglasiti da tepanje doživljavam kao vrlo sklisku površinu po kojoj djeca znaju puzati, a odrasli se vrlo lako poskliznu.
Dakle, smatram da tepanje ponajviše dolazi u obzir kad se družimo s malom djecom i u toj vedroj razigranosti tvorimo umanjenice; razne ptičice, cvjetiće, leptiriće, ribice, mišiće i ostalu floru i faunu. Naglašavam da ni u tom slučaju nisam pristalica pogrešnog izgovaranja riječi pri čemu nastaju libice, tlbuscici, mlkvice, jeptijici, zejena tjavica jer je to najbolji put da dijete usvoji pogrešnu naviku i da to tepanje potraje i postane problem u dobi kad se od njega već očekuje da točno i razgovijetno izgovara riječi.
Druga je priča ona o zaljubljenima koji u intimi jedno drugo nazivaju šećerom, slatkicom, mačićem, ribicom, srčekom. Kažem - u intimi jer ipak postoji vrijeme i mjesto za takvo što. Kad je riječ o vremenu, mislim da to dolazi u onoj fazi kad se već dobro poznaju pa jedno drugom tepaju iz ljubavi, onako šaljivo ili nježno. No i u tom slučaju mislim da nikako neće (primjerice) na radnome mjestu pred suradnicima ili strankama reći: «Hej, mačiću, javi se na telefon, treba te gospodin iz osiguranja» ili: «Ribice, došla je gospođa koja treba procjenu troškova.» Kako bi to poslovno zvučalo!
A sad zamislite situaciju u kojoj samo površno poznajete neku osobu, a ona vam se obraća SMS-om koji zvuči ovako: «Bokić, baš mi je bila smiješna ona tvoja porukica.» Pa da mi se tako obrati muška osoba, osjećala bih se kao teta u vrtiću kojoj je klinac upravo izrazio svoje oduševljenje novom igračkom. Taj prvi dojam bi mi zaista bio nezaboravan!
I samo za ilustraciju strašnih posljedica tepanja iz djetinjstva, navest ću primjer svog rođaka koji odmalena živi u inozemstvu, dosta dobro govori hrvatski jezik, ali onako kako su ga u djetinjstvu naučili roditelji.
Kad je došao u Hrvatsku posjetiti rodbinu, a imao je tada 26 godina, u općoj opsadi svih koji su ga željeli što bolje ugostiti, previše je pojeo. Nakon toga je izjavio: «Ne mogu više, boli me buša». Nas je zaboljela buša od smijeha.
A vi sad tepajte!
|
- 19:09 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Snaga ljudskog duha
10.11.2005., četvrtak
Zima,Goran Radić, slika ustima i nogama
Šetam gradom i primjećujem kako u nekim izlozima već stoje ukrasi koji najavljuju skori početak adventa, božićnih blagdana, vrijeme darivanja (to je eufemizam za ono mahnito pustošenje računa i kreditnih kartica). Prisjetila sam se Zvjezdice i njezina posta u kojem je pisala o mislima na bjelinu snijega, blagdanska svjetla...i sama imam te idilične slike pred očima. Obuzme me neki mir, sjeta, vjera u dobrotu, a s time se nikako ne slaže gužva, nervoza i manijakalno obilaženje trgovina. Bezbroj puta sam se zapitala koliko u svemu tome zaboravljamo na onu istinske vrednote koje su bit tih blagdana, na to da učinimo nešto pozitivno, da nekoga razveselimo, nekome pomognemo, a da time i naše zadovoljstvo bude veće, da u sebi gradimo hram dobrote.
Dolazim kući i na stolu nalazim poštu. Pozornost mi privlači podeblja omotnica na kojoj piše: Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama, Zagreb. I dalje mi je bilo prilično nejasno o čemu je riječ. Otvaram...
Katkad mi se zaista čini da nam sam život jednostavno daje odgovore na neka pitanja, samo ih je važno vidjeti. Naime, u pošiljci se nalazi pismo, 6 blagdanskih čestitaka, 6 omotnica, džepni kalendar i 6 malih ukrasnih kartica koje se mogu zavezati na darove ili vrećice. Cijena cijelog kompleta je 49 kuna (s PDV-om). Naravno, postoji i napomena da kupnja nije obvezna, a za one koji to žele, priložena je i uplatnica.
U pismu je lijepo objašnjeno da su na čestitkama i kalendarima otisnute reprodukcije slika koje su naslikali umjetnici kojima je zbog neke bolesti, ozljede ili hendikepa od rođenja onemogućena uporaba ruku. Za one koji žele saznati više, link je ovdje.
Zima, Stanislaw Kmiecik
Zvijezda nad Betlehemom, Phillip Swanepoel
Ti ljudi slikaju ustima i nogama! Gledala sam neke televizijske reportaže o tome, bila sam zadivljena njihovom voljom i načinom izražavanja, prekrasnim slikama. Nisam znala da postoji izdavačka kuća koja se bavi tiskanjem reprodukcija njihovih slika na čestitkama. Jedno sasvim novo otkriće i jedna nova emocija kojom sam obogaćena.
Hodamo svijetom u žurbi i vrtimo se oko svoje osi, svojih problema (manjih i većih) zaboravljamo ljude koji zbog nekog hendikepa moraju živjeti drugačijim životom, koji ne mogu fizički sve što mi možemo, a u određenim situacijama bismo se trebali ugledati upravo na njihovu hrabrost i umijeće, na pristup životu.
Postavila sam si pitanje koliko sam često ja preuveličavala probleme ili ih vidjela tamo gdje ih nema? Postavila sam pitanje koliko ima onih koji zdravi i čili jadikuju nad svojom sudbinom, nad time kako nemaju mogućnosti, posla, novca...Čast onima koji se trude, ali koliko ima onih koji ništa ne pokušavaju? Prepuštaju se malodušnosti, očaju, gube volju. Ima i onih koji umjesto potrage za kakvim poslom jednostavno hodaju od kuće do kuće i traže novčanu pomoć, a nažalost, ima i nekih koji kradu. Žalosno je što ti zdravi i sposobni ljudi tako lako gube volju i hrabrost.
Divim se volji i ustrajnosti ovih ljudi, želim ih poduprijeti u njihovu nastojanju da samostalno zarađuju za život. Ne želim samo sućutno promatrati, njima to nije potrebno. Zaslužuju pohvalu za svoje nastojanje, ohrabrenje za budućnost. Kupit ću čestitke jer ih želim poduprijeti, jer želim nekome čestitati blagdane, razveseliti drage osobe čestitkom, jer se u ovoj eri tehnokulture još uvijek veselim dolasku poštara.
Želim se oduprijeti ispraznom trošenju novca. Možda je to mali korak za čovječanstvo, ali je meni važan. Želim naučiti...
|
- 20:05 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Iz dnevnika balkanske domaćice (Domestica vulgaris)
06.11.2005., nedjelja
Što bi bilo da se pretvorim u domaćicu kakvu sam opisala u prethodnom postu? Ovako bi otprilike izgledao moj dnevnik.
Dragi Dnevniče!
Danas je Ponedeljak. 7 sati ujutro. Otpremila sam svog Mirka na radno mjesto. Skuho nam je kavu jer je rano usto. Ovaj tjedan radi prvu pa je otišo prije 6. Poslje toga ja sam gledala Seriju Ljubav nema cjene koja počinje u 6. Huanita i Marčelo su se opet svađali. Moj mirko kaže da je to bezveze i da će se njih Dvoje na kraju opet pomiriti. Susjeda Mica ne misli tako.
Snjom pijem kavu u 10 sati jer prije toga gledamo serije. Svaka jednu. Ona gleda Svijet slavnih u 9 i 10, a ja Ciganke u 9 i 40. Onda u 10 pijemo kavu i pričamo što je bilo. Ona meni, ja njoj. I tako dočekamo Nasljednicu pa gledamo zajedno. Ja sam rekla mici da će ovaj tjedan Ramon spavat s albertinom. Ona kaže da neće jer to nebi bio zanimljiv scenarijo. Kladile smo se. Koja izgubi mora se ošišat na erokezu. Dolje. Moj mirko voli dok je glatko. Dogovorili smo se da će nam se prvo djete ako bude muško zvat Ramirez a ako bude curica ona će se zvat Ravijojla. Zvoni mi telefon. Čekaj da se javim.
Evo Dnevniče zvala me svekrva da nemože spavat. Budna je od 4 sata i razmišlja kako se zvala ona nevjesta od mog strica šta ju je muž ulovio sa susjedom Jožom u krevetu pa ih nisu mogli razdvojit. Kaže da je kiselila zelje po njezinom receptu pa se sjetila nje ali joj je zaboravila ime. A onda sam se ja sjetila da je to bila Danka Najlonka su je zvali jer je jednom neko čuo kroz prozor kako viče na muža da pazi da joj ne podere najlonke dok je ovaj navaljivo na nju da isprobaju neku novu pozu.
Dragi dnevniče već je blizu početak serije pa moram ići. Još samo da Ti kažem da ću danas ja Mirku podgrijat sarmu prije nego što dođe s posla. Onda ćemo pogledat zajedno još serije do navečer. On voli Ljubav u zaleđu jer je to o nogometu. Navečer idemo u krevet. Mirko mi grije noge ako su mi hladne. Onda ugasimo svjetlo i malo se zezamo na španjolskom što smo taj dan naučili. Zadovoljna sam jer se dobro slažemou svemu po danu i po mraku.
Evo sad počinje serija. Pozdrav dnevniče do sutra.
|
- 21:01 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Emocionalna inteligencija
03.11.2005., četvrtak
Slušam dvije susjede kako razgovaraju:
«E, sjećaš se onog tipa koji je u subotu stajao...tamo kod..?» Druga sa zanimanjem potvrđuje da se sjeća, a prva nastavlja: «Čovječe, tip je isti Rodrigo!»
Slušam i sad mi više ništa nije jasno. Ha? Koji Rodrigo? Halo?! Jesam nešto propustila?! Uskoro dobivam i objašnjenje. Ma to ti je lik iz 'Lune, sirene s Kariba'. Tip je strašno sličan tom Rodrigu.» Valjda je moj izraz lica upućivao na retardiranost pa me sažalno pogledaše i objasniše mi još malo: «Sapunica, kužiš?!» «Ahaaa...» Iako sam još uvijek imala spuštenu vilicu i razjapljena usta, sad se ipak pojavila nada da ću i ja jednom shvatiti. «Taaaj Rodrigo... Ma ne gledam, ali dobro, ok.»
Onda sam se dosjetila nevolji. To je... ona situacija kad sam ja popodne doma i bjesomučno «šaltam» po daljinskom upravljaču kojem prijeti opasnost da se zapali od trenja. To što pokušavam izvesti u nadi da ću pronaći neku gledljivu emisiju - uspješno je otprilike kao i Sizifov posao. Ili kad prelijevate iz šupljeg u prazno, reklo bi se. Očajnički tražim neki program na kojem nema «mi amor», «io non puedo», «ay, Dios mio, senorita». Koji su to problemi, teško mi je i shvatiti. Zato volim školski program. To uspijevam razumjeti.
Nemojte me žaliti, razumijem i nešto složenije probleme. Ako u blizini imam malo papira i bojice. Onda mi nacrtaju pa i ja skužim. No ima to i svojih prednosti. Meni je baš zabavno kad netko nešto smiješno priča. Uvijek se dvaput smijem. Prvi put jer se svi smiju, a drugi put kad skužim.
Kad se udam i postanem zrela osoba i prava žena, onda ću i ja gledati sapunice. I kuhat ću sarmu. Zašto? Može se skuhati u nedjelju (tad nema novih epizoda), a onda je moj «muchacho» može jesti cijeli tjedan. Samo je podgrije. A ja ću u miru gledati sapunice. I nemojte misliti da je to jednostavno. Imat ću naporan raspored. S gdjekojom stankom za kavu kod susjede da možemo prodiskutirati o aktualnim problemima. U sapunicama, naravno.
Evo kako će izgledati moj raspored gledanja:
HTV1
6:00 Ljubav nema cijene
9:10 Svijet slavnih
12:30 Ljubav nema cijene
18:30 Ljubav u zaleđu
RTL
11:00 Dr. Stefan Frank
13:15 Zabranjena ljubav
13:40 Ljubav jednog oca
14:35 Luna, sirena s Kariba
NOVA TV
9:40 Ciganke
10:40 Nasljednica
11:30 Izlog strasti
12:00 Putovi ljubavi
16:15 Ciganke
17:20 Nasljednica
18:10 Jelena
I tako, ostaje mi noć za ispunjavanje bračnih obveza, a danju nemam previše vremena, osim spomenute stanke između dviju serija. Za nekoliko mjeseci postat ću i poliglotica. Znat ću španjolski, portugalski, njemački, srpski, slovenski (katkad zavirim i na POP TV, tamo postoji venecuelska nadaljevanka «Prerojena ljubezen» ili meksičke: «Materina pot», «Proti vetru»).
Zaključila sam da ću samo tako razviti svoju inteligenciju, uključujući i onu emocionalnu. Inače ću ostati glupa i zatucana. I dok ja ovo pišem, na nekom programu zacijelo već traje jedna od sapunica. Nemam vremena. Pozdrav, do pisanja! Idem vježbati emocionalnu inteligenciju. Hasta la vista!
|
- 20:21 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Zloduh
01.11.2005., utorak
Prošla je Noć vještica, ali neke su orgije tek počele.
Zloduh se uznemirio jučer, sasvim neprimjetno. Nitko nije ni slutio što se s njim događa dok nije nestao među krošnjama drveća i odjezdio put livada. I nije bio sam. S njim je uvijek i Zloduh Mali. I nije se pojavljivao sat, dva... Ni to nije bilo začudno jer Zloduh i Zloduh Mali običavaju nestati u bijesnom trku na prostranim poljima, takvi su po prirodi. Treba im slobode i prostora, ali kao i sva takva stvorenja, moraju biti pod nadzorom.
Neka vas ne zavaraju njihova imena, oni su vrlo umiljata stvorenja, ali kad počne padati mrak, moraju se vratiti u svoj brlog. Međutim, jučer ih nije bilo. Zloduhova vlasnica je pošla u potragu za njim i Zloduhom Malim. Hodala je, hodala i dozivala ih. Konačno ih je ugledala nakon petnaestak minuta hoda. No, nisu bili sami. Tako je sve postalo jasno. Zloduše jedan pokvareni, tu li se ti skrivaš!
He, he, a s njima je bila i Zloduh-Frajla. Uzalud je bilo dozivanje i pozivanje Zloduha da krene kući. Našao je svoju Frajlu i pravio se strašno važan. «Idemo Zloduše, idemo, dođi, dođiii», uzalud je bilo dozivati. «Zloduše, dođi, naći ćeš ti opet Frajlu.»
Ma kakvi. Zloduh je osjetio miris parenja i ne odustaje. Trčao je za Frajlom, uskočio u hladnu vodu, preplivao kanal... I napokon mu je uspjelo. Sretan i veseo, zaskočio ju je s leđa. Bio je i vrlo solidaran, pustio je malo i Zloduha Malog.
Eto što se dogodi kad Majka Priroda zazove. Zloduh je konačno došao na svoje. Ogladnivši, jer je bilo već vrijeme za obrok, konačno je odlučio krenuti kući. Obavljena posla, dakako. No, sad su stvari postale ozbiljne. Frajla je htjela suživot sa Zloduhom. Pratila ga je u stopu. Hoće s njim kući. I ne da se obeshrabriti. Shvatila je to ozbiljno iako je Zloduhovoj prirodi samo jedno – «prišteka se» i zbriše.
Došavši do svog brloga, Zloduh je već zanemario Frajlu i nije se obazirao na činjenicu da je ona ostala sjediti pred vratima. Napokon, morao je jesti, a to je sad jedino važno. Vidjevši da od suživota ipak neće biti ništa, Frajla je podvila rep i vratila se kući. Do sljedeće prilike.
Moj četveronožni ljubimac, zlatni retriver, ponaša se kao da ga je opsjeo zloduh. Nanjušio je neku kuju, mješanku između bogtepitaj čega i sad bježi k njoj preko polja ili zavija i štekće ako je zarobljen u dvorištu pa ne može do nje. U stopu ga prati i njegov pasji kompić, epanijel bretonski. Vrebaju svaku priliku da uhvate maglu. I nemojte mi reći kako im nije vrijeme i slično. Konačno, i za mačke je uobičajeno da «podivljaju» u veljači. No, za pravoga mačka uvijek je veljača.
|
- 13:44 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
