Slušam dvije susjede kako razgovaraju:
«E, sjećaš se onog tipa koji je u subotu stajao...tamo kod..?» Druga sa zanimanjem potvrđuje da se sjeća, a prva nastavlja: «Čovječe, tip je isti Rodrigo!»
Slušam i sad mi više ništa nije jasno. Ha? Koji Rodrigo? Halo?! Jesam nešto propustila?! Uskoro dobivam i objašnjenje. Ma to ti je lik iz 'Lune, sirene s Kariba'. Tip je strašno sličan tom Rodrigu.» Valjda je moj izraz lica upućivao na retardiranost pa me sažalno pogledaše i objasniše mi još malo: «Sapunica, kužiš?!» «Ahaaa...» Iako sam još uvijek imala spuštenu vilicu i razjapljena usta, sad se ipak pojavila nada da ću i ja jednom shvatiti. «Taaaj Rodrigo... Ma ne gledam, ali dobro, ok.»
Onda sam se dosjetila nevolji. To je... ona situacija kad sam ja popodne doma i bjesomučno «šaltam» po daljinskom upravljaču kojem prijeti opasnost da se zapali od trenja. To što pokušavam izvesti u nadi da ću pronaći neku gledljivu emisiju - uspješno je otprilike kao i Sizifov posao. Ili kad prelijevate iz šupljeg u prazno, reklo bi se. Očajnički tražim neki program na kojem nema «mi amor», «io non puedo», «ay, Dios mio, senorita». Koji su to problemi, teško mi je i shvatiti. Zato volim školski program. To uspijevam razumjeti.
Nemojte me žaliti, razumijem i nešto složenije probleme. Ako u blizini imam malo papira i bojice. Onda mi nacrtaju pa i ja skužim. No ima to i svojih prednosti. Meni je baš zabavno kad netko nešto smiješno priča. Uvijek se dvaput smijem. Prvi put jer se svi smiju, a drugi put kad skužim.
Kad se udam i postanem zrela osoba i prava žena, onda ću i ja gledati sapunice. I kuhat ću sarmu. Zašto? Može se skuhati u nedjelju (tad nema novih epizoda), a onda je moj «muchacho» može jesti cijeli tjedan. Samo je podgrije. A ja ću u miru gledati sapunice. I nemojte misliti da je to jednostavno. Imat ću naporan raspored. S gdjekojom stankom za kavu kod susjede da možemo prodiskutirati o aktualnim problemima. U sapunicama, naravno.
Evo kako će izgledati moj raspored gledanja: