Druga poslanica Timoteju pisana je iz posljednjeg Pavlovog zatočeništva, neposredno prije njegove smrti. To je vremenski
zadnja napisana poslanica. Svom najdražem učeniku Pavao daje posljednje upute, kako vršiti pastirsku službu u teškim vremenima u kojima se nalazila tadašnja efeška Crkva. Trebalo je sačuvati zdrav nauk i suprotstaviti se krivim naukama, čuvati jedinstvo i ne dozvoliti da se ugasi vjerski žar i uzoran život.
U ovoj poslanici istaknute su iste stvari kao i u prvoj, samo s više osobnog žara i nježnosti, što je možda posljedica iščekivanja skore smrti. To je Pavlov "labuđi pjev" i njegova
duhovna oporuka.
Obje poslanice Timoteju kao i poslanica Titu ( pastoralne poslanice) u nekim se stvarima razlikuju od ostalih Pavlovih poslanica. Prvenstveno je riječ o stilu, zatim o upotrebi nekih novih riječi koje Pavao inače nigdje ne upotrebljava. Ima još nekih činjenica, koje potiču stručnjake na razmišljanje, da Pavao možda i nije autor ovih triju poslanica. Možda ju je napisao neki Pavlov učenik u Pavlovom duhu i pod njegovim imenom. Međutim, to nikako ne umanjuje ni nadahnutost ni vrijednost ovako napisanih poslanica.