Koliko god prolazile godine i Pavao bivao sve stariji, sve je veća njegova zahvalnost i divljenje zahvatu Božjeg milosrđa koje je doživio na putu u Damask.
U 1. poslanici Timoteju čitamo njegov prekrasan
hvalospjev Božjem milosrđu:
"Zahvalan sam Onomu koji mi dade snagu
- Kristu Isusu, Gospodinu našemu -
jer me smatrao vrijednim povjerenja,
kad u službu postavi mene
koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik.
Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri.
I milost Gospodina našega preobilovala je
zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu.
Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati:
Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike,
od kojih sam prvi ja.
A pomilovan sam zato
da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost
i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.
A Kralju vjekova,
besmrtnome,
nevidljivome,
jedinome Bogu
čast i slava u vijeke vjekova.
Amen!
(1 Tim 1,12-17)
Kako u tim riječima prepoznajemo i svoj život!!!
Cijela vječnost neće biti dovoljno duga da ti zahvalimo, Gospodine!
O ljubavi ja pjevam, o Isusu mom Kralju,
i želim mu reći koliko mi znači,
i za njega čuvam najljepše riječi.
On je moj Bog, moja nada moje sve.
Sve oblake i suze mi briše,
u vječnosti život mi čuva.