Afrika priča
Silas Mocni
Prošli ponedjeljak dva sata iza ponoći. Već sam pisao kako ja živim sam u jednoj velikoj kući na drugoj strani centra, može biti kilometar od zajednice, do mene se prođe dom gdje su djeca, onda plantaže banana s jedne i šuma cedra s druge strane, onda malo eukaliptusa i stiže se do kuće. Nedavno je taj prostor ograđen a u njemu se još nalazi jedna kuća u kojoj su tri učionice. S druge strane su i dalje banane, imamo vlastiti vanjski ulaz a i auto može iz centra proći do nas. Dakle, ponedjeljak dva sata u noći ja đonjam kao veliki kao uvijek sa spavanjem nema nikakvih problema dapače. Kad odjednom neki krikovi ispred mog prozora (da pokušam dočarati uuuuurguarh, grgljguaaaaahgr itd.) panični i viče Nikola Nikola... Kako me prenulo iz tog bebinjeg sna sav sam se streso i naravno prvo mislim najgore. Naslušao sam se dosta tih priča nema misionara koji nema više iskustava s lopovima koji dolaze naoružani, sa mačetama i traže lovu, bilo šta. Sav sam se stresao friško probuđen i mislim Silas, čuvar (u centru ima oko 5 ili 6 čuvara svaku noć, ipak je to 20 hektara posvuda ograđenih zidom a većinom i bodljikavom žicom), dakle mislim Silas je zaspo ekipa je ušla i našla ga blaženog i dobio je po glavi ili gore mačetom i čujem neke korake kako trče i mislim Silas bježi i upozorava me. Muke ti ježeve. Gledam kroz prozor ne vidim ništa. Imam neku cijev vodovodnu kraj kreveta to je dobro. Ništa stojim kraj prozora i čekam, trebali bi već lupati na vrata da otvorim ali reko ne otvaram dok je u meni srce junačko. Kad za pet minuta dolazi Silas pod prozor i objašnjava a sve što razumijem je no probremi no probremi (za Ruanđane je r i l skoro ista stvar, mene zovu Nikora, Mladena su zvali Bradeni itd.). Reko ajde dobro ali i dalje mi nije ništa jasno niti baš svejedno. Često su ti lopine u dogovoru sa čuvarima, imamo sad jednog koji je čuvao kuću od Talijana eno ga u zatvoru pomagao je lopovima. Da ne spominjem da su u Gatengi 2001. ubili jednog Talijana koji je imao lovu za projekte pomoći. Ma mislim neće Silas valjda... I šta sad. Reko ništa idem nazad u krevet i čekam jutro. Legao ja opet mislite da mogu spavati. Eto tako zujim ne palim svjetlo i čujem vani opet korake i Silas priča s nekim. Za par minuta eno trojica. Gledam kroz prozor to su drugi čuvari koji su došli u pomoć valjda. Ja ništa ne trzam. Kad mislim šta ću sad u bedu idem van da vidim šta je šta da radim ionako spavanja nema. Uzeo tu cijev i iza bitke izlazim van i vidim Silasa i dvojicu sad mi objašnjavaju stvar. Ta kuća gdje živim u biti je dvije kuće jednokatnice spojene hodnikom. Došla su navodno dvojica sa baterijama i mačetama. Jedan lopov je htio obiti vrata s druge strane a drugi se sakrio kraj mojih vrata iza zida. Silas je bio u bananama jer mora sve to nadgledati. Kad je došao do kuće vidio je ovog koji se sakrio i ni pet ni šest nego ga nalupao mačetom i počeo kričati i oba lopova su se uplašila i pobjegla. (op.a. Silas ima nekih metar šezdeset i pedesetak kila) Nisam našao ni krvi niti na drugim vratima kvara ali tako objasni čovjek. I pobjegli u banane kasnije su čuvari tražili nisu ništa našli valjda su već negdje preskočili zid. I to je to. Ja napravio malo instant kave i dao im cigareta i tako još malo pričali. Dok sam se vratio u sobu već pet sati još malo i otišao na molitvu.
Eto kasnije ima još nekih teorija da ih je bilo troje, pa da nisu preskočili vrata nego se preko dana sakrili, i šta ti ja znam. Eto ja znam da me probudilo to kričanje neljudsko, da sam čuo kako netko bježi, kad sam izašao van našao sam čuvare. Ali u svakom slučaju eto još jedno iskustvo Afrike. Takve su stvari nažalost ovdje normalne mada vjerujem u zadnje vrijeme malo rjeđe s obzirom na policiju posvuda koja nema pardona i prepune zatvore i za sitnice. Ali no frx no panix idemo dalje kod mene ionako nema ništa za popaliti lova mi je u zajednici kao i avionska karta a drugo nek nose. Alenka je nedavno u Kongu imala i oružani upad u kuću i sve su živo odnijeli samo kod nje je bilo i tih kompjutera i love jer je to kuća od organizacije. Eto dragi prijatelji misija i oni koji će to tek postati dobro stojte kad vam već pričam sve divne anegdotice eto i to je Afrika i to ništa ne znači treba i dalje dolaziti i pomagati ništa se vi ne sekirajte samo dođite!
Akagera
Nacionalni park u Ruandi. Nisam se nešto trsio da idem jer sam znao da će prije ili kasnije doći prilika i tako je i bilo.
Došle iz Konga na par dana volonterke Alenka Slovenka o kojoj sam već pisao i Sara Talijanka pa kao idu u park. I ide Raphael naš stažist salezijanski i Sinaize drugi stažist salezijanski. Ajde i ti ajde i ja. U subotu. A njih dvije došle sa Toyota Land Cruiser to vam je veliko čudo džip i po prava stvar za park stvorena. I tako iza doručka u subotu oko 6 krenuli mi prema parku i treba prvo tankat što je ovdje trenutno problem. Nema dizela već neko vrijeme neki kamioni valjda ne dolaze iz Nairobija ili šta ja znam uglavnom daju samo onima koji su pretplaćeni a nama treba barem 50 litara. Eto sjetili se na vrijeme. Malo smo đirali okolo i tražili ali nema šanse. I sjetili se who's the man naš vozač Gilbert vratili se u Gatengu po njega i sad tražimo a opet ništa nego našli nekih 15-tak litara. Dok nas nije Žile izbacio van jer kaže da sa abazungu bijelcima ne može ništa naći i vratio se za 15 minuta sa još 40 litara. Jes malo skuplje platili ali kaže Žile kriza je ali ako imaš love nema beda. Eto sa malim zakašnjenjem nas petero krenuli prema parku i njegovom sjevernom ulazu koji je skroz prema granici sa Ugandom. Kad smo skrenuli sa ceste pred park uzeo ja malo volan i mogu vam reći da je to najbolje i najjače i najsigurnije vozilo koje sam vozio. U parku je na nekim mjestima ta staza katastrofa i sa RAV4 nema šanse da prođeš ali ovo čupa i nema straha čak i sa pogonom na dva kotača. Milina samo cesta iscrpljuje maksimalno ali ja sam uživao u makini. No dobro, već pred ulazom u park doček: impale i zebre. Malo stali i poslikali i naprijed. Brzo smo došli do jedne kućice gdje ima dva vojnika pa produžili dalje do druge kućice i uzeli vodiča Evarista i krenuli. Prvo malo na sjever i onda smo uz put vidjeli žirafu. Jednu jedinu. Veliku. Damu. Najelegantnija životinja koju sam vidio, gracioznih pokreta. Nadao sam se da ćemo ih još vidjeti ali niš od tega. Onda smo sišli u savanu gdje je bilo masu topija i bufala u daljini. Onda smo se okrenuli i krenuli na jug. Posvuda usput puno impala i zebri. Tu i tamo koji waterbug. Svi smo naravno jedva čekali vidjeti kojeg lava ili lavicu ma čak i malog lavića ali šipak. I vozimo se vozimo, vegetacija se mijenja stalno, sad savana, sad neka stepica, pa šuma ovakva onakva i mi uživamo. I gledamo tu i tamo neke babune ali nemogući su odmah se sakriju u buš. Za nekoliko sati već gladni i svakakvi silazimo do jezera i nalazimo se u društvu nilskih konja, velikih. Tu smo se i mi malo odmorili i zamezili i Alenka uzima volan. I krećemo dalje prema južnom izlazu već kao pri kraju kad ispred nas pojavio se jedan slon. Veliki. I neće da skrene nigdje a mi mic po mic iza njega jer da se taj razljuti čak ni Land Cruiser nije ništa i prevrne ga kao igračku. Pa na nas je jedan u Ugandi krenuo pa nam nije bilo svejedno. I tako vukli se iza njega dok se Raphael skutrio u dno Cruisera i konstatirao da ako slon počne taracati da će početi sprijeda i da ćemo morati jednog žrtvovati da se drugi spase. Ali on je to tako iskreno rekao da smo plakali od smijeha. I slon je napokon skrenuo u buš pa smo mi hrabro produžili. Eto nakon nekih 7 sati napokon na izlazu i plaćamo karte. Još smo svratili do hotela na piće hotel prava stvar onako fancy otmjeno u toj divnoj prirodi pogled na jezero ali te su stvari uvijek za one malo dubljeg džepa. I nakon pića natrag za Kigali, eto baš umorni od puta i vožnje ali sve u svemu svi zadovoljni i sretni kako smo se hrabro držali iza slonove stražnjice.
Kakav si
Odavno smo se vratili iz Burundija i odavno smo već u svakodnevnom điru. Meni je u svakom slučaju bolje. Imam tih 8 grupa tjedno koje poučavam ali planski sam manje s kompjuterima a sve više sa djecom. Pričao sam i sa Dankom i on kaže naravno da ne želi nikog forsirati ali da su djeca najvažnija i da treba biti što više s njima i pričati s njima, odgajati ih itd. Fora je u tome što u mojoj glavi to nije bio neki konkretan rad no eto drago mi je da smo popričali i ja se odsad koncentriram na djecu kad god mogu bit ću na pauzama s njima i popodne iako ne mogu ništa igrati doći ću na igralište uvijek netko dođe pričati. Na svaki večernji nagovor isto tako a koji put dođem navečer i jedem s njima. Oni se smiju kako ja jedem rižu i grah s prstima a ja se smijem kako ja jedem rižu i grah s prstima pa se zajedno smijemo. Svima dobro. A počeli smo i jednu odličnu stvar, i to individualne razgovore s onima koji žele. Isprva se prijavilo njih 30. I tako sad s nalazimo popodne kraj moje kuće u jednom bungalovu i tako pričamo o svemu i svačemu. Ja se igram psihologa i svima opet dobro. U biti napokon stvarno upoznajem tu djecu...
Nego što se tiče onog dopisništva i tih fora poštanskim putem snail mail došlo je više čestitki za Božić i to jedna ali vrijedna sa Njeva vo no FRAMA je to još nekako prikazala sa stripom nekakve dogodovštine koje se blijedo sjećam no u svakom slučaju to te ja pitam. A sa strane Ljuba poslala 240 sličica svetaca to Ljube radimo jumbo plakat sad sa tim svecima za djecu iz doma poslat ću ti sliku kad završimo! Luce legendo iz Brisela čak se javljaš iz kraljevine Belgije u njihovu bivšu koloniju svaka ti čast. I ovih dana stigla razglednica s dva Guinessa nacrtana iz Dublina Klanfarice i prijatelji legende ste razveseliste me. Nažalost svo je ostalo dopisništvo zapelo je ipak je ovo Afrika znate neki put ne radi sve kako treba ili radi kako treba pa stvari ne dođu! Ali svima se u svakom slučaju zahvaljujem! Ako ponestane blagdana i rođendana za čestitati ništa zato samo vi pišite adresa je tu!
Imali smo također ovdje forum salezijanske mladeži pa su došli sa svih strana provincije, Ruanda naravno, jedna grupa iz Ugande i čitav bus iz Burundija i to je bio veseli vikend. U subotu je iza mise bila predstava u kojoj je svaka skupina imala nekoliko točaka (što se po dobrom starom afričkom običaju oduži maksimalno). Za ruandske tradicionalne plesače kažu da su po tom pitanju najbolji na svijetu i da osvajaju nagrade ali što se tiče tradicionalnih bubnjeva tu su Burundijci tate. I naši su naravno jako dobri ali dečki iz Burundija su stvarno napravili show. Bilo je i nekoliko bendova i plesnih grupa tradicionalnih, modernih, predstava i predstavica, sve skupa odlično. Ja sam se razletio tih dana smo tim mladima spremali smještaj i tako uvijek ima posla oko organizacije pa je naletilo još nevezano nekoliko gostiju tako da kad je u nedjelju sve bilo prazno malo se odahnulo.
I život ide dalje naravno i dalje je lijep. Trebao bi biti kraj kišne sezone ali kako sve kasni tako još tu i tamo padne nešto kiše. Što je dobro. Ja sam ulovio neku gripicu pa šmrcam i malo se više odmaram što opet dobro dođe. Cigo se slupo s autom i vozi ga hitna u bolnicu i kad ga je doktor vidio onako spucanog kaže joj sestro brzo instrumente a naš cigo kaže jao doktore pa ne mogu sad da sviram...
Burundi dva
Prošli tjedan opet sam bio u Burundiju a nikako da napišem taj post pa evo sad prije nego zaboravim sve. Imali smo jednog posjetitelja, gospodin Gerard iz belgijske NGO Comide koji financiraju različite projekte. Budući da žele ovdje financirati projekte salezijanaca na nivou provincije (mi smo u provinciji AGL ili Afrika velika jezera, Uganda, Ruanda, Burundi) došao je posjetiti njihove kuće u Ruandi i Burundiju. U Burundi ga je vozio don Danko pa kako je s njima išla još samo madame Therese imali su još jedno mjesto i tako mene pozvali. Kažu da je teško ribu u vodu natjerat mada ne znam zašto je to teško ali u svakom slučaju mene nije bilo teško natjerati u biti nisu me uopće tjerali nego sam ja vrlo brzo pristao i tako smo prošlu nedjelju krenuli rano ujutro za Bujumburu.
Bujumbura je glavni grad Burundija na samoj sjevernoj obali jezera Tanjganjika. Za jedno 7 sati smo stigli bez nekih problema na granici. Jedino nas je policija par puta u Burundiju zaustavila da malo pregledavaju da li to sve radi žmigavci i te stvari osiguranje itd. ali sve je to glatko prošlo. I tako stigli u Bujumburu koja se nalazi u dolini ali već kad se sa brda spušta u grad vidi se da je to jedan predivan gradić na obali tipa skoro nekog mediteranskog grada, i budući da je puno niže od Kigalija puno je toplije. Ovdje u Buterereu jednom dijelu grada koji je u močvarnom području salezijanci imaju jedan novi ogroman centar koji su financirali Talijani 2002. i stvarno sve je tip top. Ima odlične radionice i kao i svugdje edukacija zidara, stolara, metalaca, krojači itd. sa puno učenika, stvarno nešto divno. U centru su nas dočekala braća, direktor je Brazilac Vincent da Silva koji je isto tako mislim nekih tridesetak godina u Africi. Dok smo pojeli drugi su se išli malo odmoriti a ja sam samo mislio kako bih se išao kupati pa sam pitao don Danka auto i zbrisao. Sa mnom je išao Athanase, momak koji je bio kod nas nekih mjesec dana i poučavao bubnjeve na burundski način u tom je majstor i u njihovom centru isto vodi tamburinere. Tako smo išli na plažu Saga, sve fino, ograđeno parkiralište, lijepo uređeno. Ali kakva plaža... Onaj fini pijesak, jezero ogromno, samo malo na zapadu dižu se ogromne planine i to je već Kongo. Nije se puno ljudi kupalo ali to nas nije smetalo, malo se kupao jedan malo drugi dok je jedan čuvao stvari nikad ne znaš. I barem desetak barki za iznajmljivanje i to jedna vožnja 100 burundskih franaka što bi bilo naših nekih 50 lipa. Vidio sam da se jedan majstor i prevrnuo sa nekom ženom i djecom pa smo se malo i smijali nije bilo veće štete osim mokrih gaća. Ja sam isto zapeo da se idemo voziti pa smo se vozili ali budući da je bilo na jezeru valovito (a u planinama brdovito) a ja imao sa sobom aparat nismo se dugo vozili nego malo i nazad. I imali još malo vremena i sjeli na jednu terasu popiti piće kad vidiš nešto se ljudi uskomešali šta je evo tamo gdje smo prije 5 minuta plivali eno nilski konj. Kažu da ima i krokodila. U svakom slučaju ubija monotoniju u kupanju i plivanju. Inače ne znam točno podatke ali Tanjganjika je ispravite me ako griješim iza Bajkalskog najdublje jezero na svijetu a jedno od najbogatijih ribom ako ne i najbogatije. Odlično. Eto tako još malo se zezali i natrag na večernju molitvu a poslije nas salezijanci izveli na tu istu plažu u jedan restoran. Probao sam neku ribu, sangala se zove, i uvijek probam nešto autentično a ostanem gladan. To je neki fini restoran sa ogromnim tanjurima i malim filetima. Zato sam rekao odsad kušam tradicionalne stvari samo ako je tradicionalni odrezak nilskog konja ili slično. Dan jedan više nego dobar.
Drugi dan smo posjetili centar i sve radionice. Vincent nam je sve objašnjavao, u biti sve su to slične stvari što salezijanci imaju u svom projektu rada sa mladima a opet svaki centar originalan i fantastičan. Mada su njihove radionice u svakom slučaju najmodernije koje sam vidio. Čak i odlična kompjuterska učionica i sve to. Još su prijepodne Vincent i Gerard imali zakazano kod belgijskog ambasadora pa sam išao i ja s njima da vidim malo grad. Tako smo fino sjedili s ambasadorom dok su se oni predstavili i poćakulali. Sve onako fino fancy ipak je Belgija jedna kraljevina. Neka je. Iza toga do ručka pere Vincent nas je provozao malo po gradu i stvarno je to jedan simpatični afrički gradić (možda nekih 400 000 stanovnika, u ratu se to dosta pretumbalo), pogotovo dio bogataša i njihovih kuća dok smo se penjali na brdo. Čak je i asfalt u većini slučajeva u dobrom stanju. Divni pogledi, divne panorame. Vidi se da je skroz druga stvar od Kigalija. Vratili se na ručak i dok smo se malo odmorili iza nastavili nazad prema sjeveru do Ngozija.
U Ngoziju sam već bio kad smo prvi put išli do časne Lukrecije ona je u toj regiji, ali nisam bio do salezijanaca. Sve je bilo dosta u trku jer gospodin Gerard je došao na samo tjedan dana a trebalo je puno toga vidjeti. Došli u kuću nema žive duše, ušli nema nikoga. Kad tamo neki auti autobusi eno ga predsjednik tamo sa nekim svojim sportskim klubovima. Kažu da je taj predsjednik neki sportski tip čak da se vozi biciklom uz pratnju po cesti. I kažu da neće dugo ako bude tako nastavio. U Ruandi to nema šanse gdje ide Paul Kagame predsjednik to je osiguranje maksimalno. Pa ti budi predsjednik u Africi. Al eto predsjednik je otišao mi smo ostali i prije večere gledali malo centar. Imaju 620 djece u domu i vanjskih još oko 200. I sve te edukacije. Zgrade su fine velike, spavaonice, sportska dvorana, crkva sve u dosta dobrom stanju ako se uzme u obzir da je građeno između 1962. i 1969. Kažu da je bio neki manji potres u to vrijeme pa da su napravili duple temelje i te su zgrade preživile sve ratove. Odlično. Iz večere djeca imaju molitvu i večernji nagovor a nas su pozvali svakoga da nešto kažemo pa sam i ja nešto rekao. I tako iza još malo popričali i na spavanje.
Ujutro iza mise došla i časna Lukrecija pa smo svi zajedno išli za Rukago, selo u blizini gdje je drugi salezijanski centra u kojem su i dva Slovenca, don August Horvat i don Joža. Ngozi je više manje grad, ali Rukago je baš selo u planini. Dobro da nije bilo puno kiše jer cesta nije baš dobra, i ovako smo se malo sklizali ali stigli bez problema. Ja sam se vozio sa časnom i dobro smo se napričali. O časnoj Lukreciji sam već pisao i svaki put mi je drago da je vidim. S njom sam pričao još i u Splitu za vrijeme pripreme kad je bila na godišnjem, ona pripada isto redu Ancela koje su ii započele Zdenac. Isto je bilo razgledavanje centra i opet druga priča, puno manje radionice. Čim smo izašli prikrpile nam se dvije curice i ostali hihotići (vidi slike) tako da sam se ja više s njima igrao nego gledao radionice. Ovdje u svakom slučaju puno više zelenila nego drugdje. A kakav vrt imaju to je fantastično, uspijeva čak i grožđe i to rađa dva puta godišnje. Kako ovdje nema zime fora je u tome da čim rodi grožđe i pobere se treba potrgati svo lišće i onda loza misli da je zima i onda nastavlja ciklus. Eto ovdje varaju biljke al nema druge. I onda svo drugo voće od ananasa, limuna, naranči, grejpa, papaje, i još nekog drugog voća koje ne znam ali dobro je. Dok smo se šetali sreli smo i djecu Bantwa poznatiji nama kao Pigmeji, u njihovo je tradiciji da se bave lončarijom, pa smo i kupili neke glinene posude. Ja sam već bio u Ruandi u njihovom selu i uzeo jednu malu posudu čisto me zanima kako ću sve to donijeti doma. Iza svog tog razgledavanja sjeli za stol i onda je August (kojeg Danko zove Guštek, njih dvoje i Joža su bili zajedno u sjemeništu u Zadru koje godine ne pitajte u svakom slučaju u prošlom stoljeću) pokazao svo umijeće slavenskog gostoprimstva svugdje su nas častili ali ovdje je bila gozba i po od domaćih proizvoda a nema šta nemaju i svaka im čast. Nakon ručka mala pauza i natrag za Ruandu. Opet prošli granicu bez nekih problema jedino je jedna carinarka vidjela u gepeku da viri neka plastična vrećica koju sam morao baciti. Ako ne znate u Ruandu nema ulaza sa plastičnim vrećicama čak i na aerodromu uzimaju vrećice morate imati ili platnene ili kartonske. Tako da znate kad budete dolazili.
U Ruandi nekih 15-tak kilometara od granice stali smo u gradu Butare, bivšem glavnom gradu Ruande, poznat najviše po velikom sveučilištu a i po tome što se u Butareu nalazi nacionalni muzej Ruande, dar belgijske vlade za ne znam koju već godišnjicu samostalnosti. U Butareu salezijanci imaju dvije zajednice, Butare Rango koju je mislim 1987. započeo don Danko i Butare novicijat koji je u preko puta i gdje je kao što i samo ime kaže novicijat. Došli smo navečer na večeru i tamo zatekli i 4 volontera tri Nijemca i jednog Francuza koji grade neki dispanzer. Vidi se da su ljudi pravi bauštelci ali takvi često i trebaju ljudi koji znaju nešto raditi i koji su često korisniji od fakultetski obrazovanih volontera. Ovi su dovezli i svoj kamion i opremu i alat i sve i rade ko veliki svaka im čast. U Butareu je i još jedan Slovenac, Vilko, majstor za drvenariju. Izgleda ko djed mraz sa bijelom bradom i ne čuje baš dobro i legenda je. Nešto malo priča talijanski a još manje francuski tako da se veseli kad netko dođe da možemo popričati. Inače on nije svećenik nego brat laik i drži radionu i uči djecu. A majstor je samo takav divne stvari radi. Prije Butarea je bio u Gomi u Kongu. Eto drugo jutro smo razgledavali i ovaj centar. Počeli smo sa jutarnjim nagovorom i opet smo svi morali nešto reći pa sam i ja nešto rekao. Iza toga prošli smo radionice i učionice i vidjeli da je dobro. Pa smo prošli i novicijat preko puta i vidjeli da je i tamo dobro. Pa smo išli do župne crkve pa smo vidjeli da je i tamo lijepo. I s time završili sve posjete. U Butare je došao i naš don Sebastijan sa pere Rogerom pa smo se zamijenili za nazad, pere Roger je išao sa Dankom a ja sa Sebastijanom. Oni su se zaustavili kod još jednih salezijanaca u Kabgayu a ja i Sebastijan prvo sa fra Ivicom u Gitarami na ražnjiće pa onda kod Ivice u Kivumu pa bili malo sa djecom pa natrag u Kigali a ja se mislim kad ću ja to sve napisati šta se sve desilo. Možda im ne bih trebao sve ni reći.
P.S. Na Yahoo!Photos sam stavio pedesetak slika pa ko voli... Link sastrane
