Afrika priča
Singapur plakati
Inače ne volim forwardirane mailove koji su smiješni ili značajni ili nešto drugo zbog čega netko misli da bih ih i ja među stotinama drugih na listi trebao pročitati ali ovaj mi se baš svidio toliko svidio da je zaslužio mjesto na blogu. To naravno ne znači da mi treba početi slati druge takve! J
Reklame koje slijede su iz medijske kampanje koju je pokrenula Singapurska crkva.
Po svim pokazateljima, kampanja je bila izuzetno uspješna.
Molim te nemoj piti i voziti, još nisi spreman da me sretneš.
Bog
Možeš li zamisliti cijenu zraka kada bi ti je dostavljao trgovac?
Bog
Kada si izmoren, osjećaš se malenim. Kada su ti suze na očima, ja ću ih posušiti.
Bog
Što moram napraviti da zadobijem tvoju pažnju? Staviti oglas u novine?
Bog
Zemljani, nemojte me tretirati kao svemirca.
Bog
Prvo sam mislio stvoriti svijet crno bijelim. Ali onda sam pomislio…ma neee.
Bog
Ako ti je promaknuo izlazak sunca, ne brini. Napravit ću ti drugi sutra.
Bog
Misliš da je Mona Lisa očaravajuća, trebaš vidjeti moje remek djelo. U ogledalu.
Bog
Ja mislim da si ti najljepša osoba na svijetu. Dobro, malo sam pristran.
Bog
Reci djeci da ih volim.
Bog
Nađimo se u mojoj kući nedjeljom prije igre.
Bog
Navrati i povedi djecu.
Bog
Koji dio od “Nemoj …” ne razumiješ?
Bog
Moramo razgovarati.
Bog
Nastavi izgovarati moje ime uzalud i učinit ću zastoj u prometu dužim.
Bog
Sviđa ti se svadba, pozovi me na vjenčanje.
Bog
Ono “Ljubi susjeda”... to sam ozbiljno mislio.
Bog
Volim te i tebe i tebe i tebe i tebe i tebe…..
Bog
Da li će te put na kojem si sada dovesti do mene?
Bog
Slijedi me.
Bog
Teorija velikog praska, mora biti da se šališ.
Bog
Moj je put autocesta. Trebaš smjernice?
Bog
Misliš da je vruće ovdje?
Bog
Jesi li pročitao moju #1 najprodavaniju knjigu? Bit će test na kraju.
Bog
Imaš li ti ikakvu ideju kamo ideš?
Bog
Nemoj da moram sići dolje.
Bog
Sretan Uskrs
Svima zelim jednu instant unutrasnju eksploziju Ljubavi pogubnu za nervozu, stres, sebicnost, dosadu, tlaku, mrtvilo, zatvorenost, sve dok se srca ne zagriju na radnu temperaturu potrebnu za odledjivanje drugih srca dok ne dodje do nezaustavne lancane reakcije...
To je sve poruka Uskrsa i ono sto Uskrs znaci a to je da je Ljubav vec pobijedila i da nije pitanje srece ili sudbine sto ce s tobom biti i kako ces zivjeti nego je kao i uvijek zbog nase slobode pitanje sto cemo odabrati. Kaze sv. Augustin: "TREBA SAMO DA TI SLUŽIM I DA TE POŠTUJEM, DA BI MENI BILO DOBRO PO TEBI OD KOJEGA IMAM TO DA POSTOJIM ZATO DA MI BUDE DOBRO." Dakle...
P.S. Sliku posvecujem svim slicnim djevojkama i djevojcicama a posebno u mojoj Rijeci gdje su u najvecem broju. Zivjeli cestitke se jos ne pojavljuju ali znam da je to caka i da ce Raphael na Uskrsni ponedjeljak iz poste donijeti pa bar jednu omanju vrecu za mene!
Planina
Uživajući nedavno u planinarenju na jedan divni afrički vulkan imao sam vremena razmišljati o tim brdima i planinama i zašto predstavljaju oduvijek nešto posebno. Budimo iskreni nisu ništa drugo nego eto malo veća hrpa kamenja i zemlje koja u biti smeta da vidiš dalje. I naporno je tamo i živjeti jer je sve gore dole treba biti u formi. U dolini je nekako puno lakše. Sve ravno, sve vidiš. Osim kad je neka planina ispred tebe. A i zemlja je bolja, bolje se živi. U planini sve nekako škrto. I gore dole. Pa i nema baš nekog razloga za penjanje osim da staviš na vrh planine neku antenu da u dolini bude bolji signal za TV, radio ili mobitel. Ili staviš na primjer radar na Učku. No svejedno, planine su oduvijek nešto posebno, nešto mistično, tajanstveno i ja sam se pitao zašto. Dok mi Nyiragongo nije otkrio tajnu i ispričao priču.
Jedan je momak bez nekog određenog niti prepametnog razloga krenuo na planinu, umoran pomalo od života u dolini. Lijepo ali dosadno brate. Roditelji su mu plakali zašto odlazi u nesigurnost kad ovdje ima sve što treba, i više, njegova djevojka je vrištala na njega kako joj to može učiniti i da misli samo na sebe, neki prijatelji su se smijali a neki su rekli da se javi kad se vrati. I da donese nešto s planine. On se malo mislio ali bio je stvarno više preumoran da čuje sve te glasove pa je jednostavno krenuo.
Od samog početka bilo je naporno. On nije bio navikao na takve brdske uske putove i često je uzimao kraće ili duže pauze. Često mu je padalo na pamet da nije on za planinu ipak rođen je u dolini i cijeli je život u dolini živio i njegove noge očito nisu prilagođene tom svijetu. Često je pomislio i da su možda ljudi iz doline bili u pravu i da bi se trebalo vratiti. Pogotovo prve noći nisu nikako bile ugodne. U planini je hladno a bome nije mu bilo svejedno tako samom. Bojao se. Sumnjao je u sve i pitao se šta mu je to trebalo ali planina ga je toliko privlačila da je sa svakim jutrom ipak kretao više i dalje. Upale mišića bile su teške i napokon je pao i shvatio da ne može više od iscrpljenosti. Ni naprijed ni nazad. Morao je neko vrijeme ostati na padini gdje je sagradio i kolibicu, skromnu a za njega sasvim dovoljnu. Završivši kolibu sjeo je ispred nje da se odmori i prvi put se zagledao u sve što je ostavio iza sebe. Nije se jako visoko popeo ali pogled koji je vidio bio je više nego zanimljiv.
Vidio je svoj grad, svoju kuću, sve kao na nekoj živoj karti. Svi su se dijelovi posložili u jednu veliku smislenu sliku. Sva mjesta koja je dobro poznavao iz ove su perspektive dobila drugu boju, i bila nekako stvarnija. I smješnija... Ti nekadašnji cijeli svjetovi, njegovo dvorište u kojem se kao dijete igrao, osnovna škola, bircevi gdje se sa prijateljima provodio, park u kojem se sa djevojkom šetao, igralište gdje je igrao nogomet, sve je poprimilo nekako svoju pravu veličinu i on ih je napokon promatrao onakvima kakvi jesu jer nije više bio dio njih. I smijao se sam sebi kako se dole dosađivao, kako je plakao, kako se potukao, kako je vikao, sve je bilo baš smiješno... Kao da je prvi put stavio neke odgovarajuće naočale, ili još bolje, kao da je skinuo neke neodgovarajuće naočale kroz koje je cijeli život gledao neke zamućene ljude, neke zadimljene prostore. A odavde je promatrao cijeli svoj život i sve je bilo nekako stvarno a opet daleko a opet nekako... Zabavljala ga je ta čistoća pogleda, gledao je kako se auti kreću kao sitne kutijice po debelim crtama i kad se tamo upali crveno op! sve se zaustavlja onda kreću ovi s druge strane, ljudi čekaju i trube. Kao mravi ljudi ulaze u velike kutije, zatim izlaze i ulaze u male kutije, baš kao mravi svi se vrte u nekom kaotičnom rasporedu bez nekog prevelikog reda i smisla i napokon je sve razumio. I smijao se i njima i samom sebi i obećao si da dole više ne ide. I tako je još uvijek preslab za penjanje odlučio da će ostati ovdje koliko god treba i da će vježbati, i vježbati i vježbati i da će svoj život posvetiti samo tome da ojača da bi jednog dana mogao nastaviti svoje penjanje. Jer povratak u dolinu nakon ovog pogleda jednostavno nije bio moguć.
Iako je naizgled stajao na mjestu i to je stajanje sad imalo smisla i nije ga ni najmanje uznemirivalo. Budio se rano da što prije započne sa vježbanjem, dovoljno se odmarao a planina ga je zdravo hranila i snažila njegovo tijelo, svježi zrak je čistio njegova pluća da bude što jači i što spremniji. Tek je napustio podnožje planine i pravi usponi ga još čekaju i za njih je želio biti spreman. Živeći sam samcat što je prije mrzio imao je dovoljno vremena za razmišljanje. Razmišljanje o sebi i razmišljanje o svojoj planini koju je toliko zavolio da je s njom počeo i pričati.
Razmišljao je o ljudima u dolini koji bi mislili da je poludio da znaju da priča s planinom. Sjetio se kako nitko i ne obraća previše pažnje na planinu budući da ona predstavlja napor, predstavlja nesigurnost, predstavlja također i ostavljanje plodne zemlje u dolini koja ih hrani i koja im osigurava miran i siguran život u obilju. Zato planinu nisu ni voljeli niti ih je previše zanimala. A i vrh je nekako uvijek bio u magli pa nisu ni vjerovali da uopće postoji jer ga nisu nikada ni vidjeli. Oni su u dolini proučavali svoje životne uvjete i o njima znali gotovo sve, a planinu su kratko definirali i nije ih previše zanimala. On je sada gledao tu svoju i njihovu dolinu i čak i bez njihovih knjiga i njihove znanosti razumio ju je bolje nego ikada jer joj više nije pripadao. Prihvaćao ju je i poznavao ju je ali ona ga više nije imala. Očišćen od svih navika i tuđih mišljenja napokon ju je vidio jasno i sve je to učvršćivalo njegovu odluku da krene dalje.
U takvoj opuštenosti vrijeme je brzo prolazilo. A on je živio zahvaljujući. Iz dana u dan radeći i vježbajući i zahvaljujući pozivu planine. Zamišljao je svoj potencijalni život u dolini, sav isplaniran i okupiran, život malog čovjeka koji se brine. Čovjeka koji se u biti samo brine i živi brinući se za stvari koje i ne može promijeniti. Stresao se kad je shvatio da možda da je još malo čekao i ostao da nikada više ne bi niti pomislio na planinu a kamoli smogao snage otići. I znao je da je to jedna sasvim realna opcija koja se možda i događa u nekom paralelnom svemiru ali to nije njegov svemir i kad bi se otresao od te misli opet je zahvaljivao i živio sretno i ta ga je sreća toliko hranila i jačala i mijenjala i osjećao ju je kako se miješa sa hranom i sa zrakom i poji svaku stanicu njegova tijela, i osjećao kako sa svakom kapi znoja cure iz njega otrovi koje je u sebe unosio i još uvijek nije mogao vjerovati svjestan svoje prevelike sreće i opet je zahvaljivao planini. Toliko je duboko osjećao u sebi da je bio uvjeren i da bi ruku u vatru stavio da njegovo putovanje nije započelo njegovim hirom ili ludošću nego da ga je planina odabrala i tiho tiho pozvala a da on nije ni znao nego je vođen svojim srcem jednostavno krenuo. I volio je planinu više od svega poželio joj je nešto dati. Ali kako dati nešto planini čija je bit da bude planina i bio on na njoj ili ne ona je opet planina, savršena u svojoj biti da bude to što jest. Napokon je shvatio da najviše što joj može dati i što joj duguje je da nastavi svoj put. I da nikada ne stane. I da bude uistinu slobodan i sretan i da će onda i planina biti sretna. U tom trenutku nestalo je i onih zadnjih fragmenata straha koji su se još vrzmali u njegovoj ljudskoj sumnjičavosti po njegovoj glavi i u njegovom srcu. Jer znao je da će ga planina čuvati i hraniti, znao je da će biti teško ali da je spreman da opet stane koliko god treba i da opet ojača i da opet krene i da je sve to dio njegova puta. I njegovo tisuću puta izgovoreno hvala, zatim ponovljeno još tisuću puta u njegovu srcu, pretvorilo se u jedan blaženi osjećaj koji ga je pratio, s kojim se ujutro budio i s kojim je navečer lijegao, koji je u teškim trenucima jačao i hrabrio ga a u trenucima odmora pomalo slabio ali nikada nije iščezao.
Sad je već dugo vremena prošlo kako je napustio svoj planinarski dom, u svakom smislu spreman, poučen iskustvom života u planini na kojoj je živio i koja je živjela u njemu. Jednog dana završavajući jedan od najtežih uspona iznenadilo ga je nešto što nije dugo... Niti mislio da će opet... A bio je potpuno spreman i uvjeren... I toliko se već navikao... Čuo je glasove... Ljudske glasove... Pa da! Kako je mogao biti tako sebičan, tako glup... Opet se smijao sam sebi. Kad je mislio da je dovoljno otvorena uma i srca opet se osjetio kao kartonska kutija zatvorena u svoju otvorenost... Kako je uopće mogao i pomisliti da planina samo njega zove... Planina koja se toliko nadvisila nad dolinom i koju ne možeš ne vidjeti... Svakoga dana... Ljudi su prigovarali i na nju se žalili jer im smeta i zatvara pogled i zaklanja sunce a nije im nikada palo na pamet da se ona toliko približila da skoro nije pala na dolinu upravo zato da ih zove, da ju vide, da joj dođu... Žalio je, toliko je žalio za ljudima koje je volio zamišljajući ih ovdje na planini, sretnima i pronađenima kao što je i on, ali znao je, ne vjeruju li planini s kojom žive kao i njihovi očevi, kao i njihovi djedovi i svi njihovi stoljećima ne bi vjerovali ni njemu da se ovog trena vrati i sve im ispriča... Znao je da to mogu doživjeti samo na planini i da zato trebaju sami otvoriti srca i poslušati njen tihi zov skriven iz buke motora, glasne muzike, blebetanja, ogovaranja, skriven negdje u tišini koju se izbjegava...
Koliko je žalio toliko se radovao zbog ljudi čije je glasove čuo i koje je već ugledao približavajući im se, i koji su izdaleka mahali nasmiješenih lica. U tom trenutku znao je da dolazi kući. Znao je da je tamo njegova žena i njegova braća i njegova obitelj, jer odgovor na poziv planine vezao ih je jače nego krv. I znao je da je vrijeme samoće prošlo i da se više neće penjati sam.
SLIKE!!!!!!
Odsada nadalje na new.photos.yahoo.com/kasukuhr/albums!!!!!
01.04.2007. u 14:23 | 0 Komentara | Print | # | ^Kongo 2 - penjanje na Mordor
Već duže vremena brat salezijanac Jean-Pierre Ruzinga me zove da dođem posjetiti njihovu zajednicu u Ngangiju u Gomi u Kongu. Budući da je to par sati busom od Kigalija bilo je samo pitanje vremena kad idem, i čekao sam praznike da ne falim u Gatengi. Pitao sam J.P. isto da pita tamo volontere bi li se tko htio penjati na vulkan što je jedna od turističkih atrakcija Gome, da ne idem sam. Goma se inače nalazi na jezeru Kivu a iza nje su tri vulkana pa možete probati zamisliti na šta to liči. Samo ih je malo frnja jer ne znaju nikada kada će se prosuti lava po njima (vulkan Nyiragongo na kojeg smo se penjali ima kanale i do 70 km daleko). A i poluratno stanje je već godinama pa i to ubija monotoniju življenja. Sve u svemu milina.
Dakle, ja sam htio ići u ponedjeljak a u petak zove J.P. da nije znao i da ima grupa volontera koja se penje u subotu i u nedjelju nazad i ako ću s njima da mi nema druge nego na bus. Kako su praznici već počeli ja sam se isto tako spremio i naravno zaboravio pola stvari i te večeri već bio na granici. Malo je bio problem što nije bilo busa nego u 16h a granica se zatvara u 20h ali čim sam stigao u Gisenyi (to je grad odmah do Gome samo na ruandskoj strani, ma znam da gledate kartu i poznajete već toponime) uzeo motor i na granicu a tamo me čekala Alenka, jedna volonterka Slovenka koja već drugu godinu radi odličan posao sa djecom sa ulice ali o tom potom. I tako u njihovoj kući volontera prespavao i ujutro kao krenuli. Kao prvo problem je bio jer nisam imao kartu niti bio prijavljen za tu grupu. Cijene penjanja su za strance (vulkan je u nacionalnom parku) 100 dolara, za strance s boravištem (ili prebivalištem nisam nikada naučio razliku) u Kongu 50 dolara a za domaće 25 dolara. Oni su svi platili 50 dolara jerbo su iskemijali a nismo znali što ćemo sa mnom i ženska u agenciji je bila vrlo ozbiljna i nije popuštala da i ja platim 50 dolara bez neke potvrde da sam domaći i nije bilo druge nego «dogovoriti se na licu mjesta». Išli smo prvo do Ngangija, salezijanskog centra po druge volontere (Alenka živi u drugoj kući) i onda nas je J.P. odvezao do podnožja. U grupi je bilo: 2 Belgijanca i 2 Belgijanke, 1 Talijan i 1 Talijanka, 1 Nijemac, 1 Slovenka i Hrvata komada jedan. Uglavnom J.P. je majstor za dogovaranje tako da je sredio da i ja idem za 50 dolara iako je majstor tražio 70. Uzimamo i 6 nosača i palimo. Nosači su nam jaki ima i dva momka sitna koji nose najveće torbe. Cristoph i Jean Paul koji su u 5 osnovne (ali imaju 16 i 18 godina) zarađuju tako za školu za vrijeme praznika. Ali nije loše ako ima posla dignu 12 dolara po turi. A kako smo mi siromašni abazungu (množina od umuzungu) isciganili smo se za 10. No comment. I tako teško mi vam je to sad dočarati. Prvo kroz šumu penjanje, stazica širine nekih 40 cm kroz predivnu gustu šumu i taj prvi dio je blagi uspon i najlakši. Ima 4 postaje do vrha. Zatim dolazi grubi dio gdje je sve pokriveno rijekom lave i taj dio je dosta strm i naporan. Ali muke ti ježeve nema predaje. Ja sam se bojao malo za koljeno ali je sve dobro prošlo. I tu su dvije postaje i onda je još komad šume ali strmo strmo i onda opet lava do vrha. Prošli smo i kraj otvora jednog kanala iz kojeg se puši dobro a i ne vidi se dno naravno samo se puši. Nosači su se dobro držali ali i mi smo bili hrabri ja sam sam nosio i svoju vodu i fotoaparat i dodatnu košulju sve do vrha. Uglavnom koliko sam ja shvatio jezero Kivu je na nekih 1460 metara, kažu da je podnožje otkuda smo krenuli na 1910 m, a vrh na 3470 m. Stigli smo za malo manje od 5 sati sa odmorima. Na četvrtoj postaji su dvije metalne izbe ne znam kako bih ih drugačije nazvao uglavnom neke limene kućice kružne koje su totalno izbijene limovi sastrane satrani a i krov u devastiranom stanju. Eto europljani su noćili u šatorima dok smo ja i Alenka sa nosačima spavali u jednoj toj kućici. Muke ti ježeve. Uglavnom, penjanje je bilo super, naporno ali super, i oko 17 h smo se popeli na sam vrh i čekali noć. Gore su već bili neki vulkanolozi. A gore: krater. Veliki. Ali magluština pa se slabo vidi. A u krateru: jezero lave. Ali magluština pa se slabo vidi. Pa smo čekali noć nas četvero, Alenka i ja i Johan i Mikela i kad se smračilo prelijepo nešto. Zamisli jezero lave. I valove. I kako se to čuje zapljuskivanje. Jezero je dosta duboko u krateru ima nekoliko etaža do dole ali lijepo se vidi i napravio sam finih fotografija. Eto bio sam na jezeru lave... Onda smo se nakon nekog vremena polako spustili natrag do 4 postaje po mraku što je bilo poprilično m ali sretno stigosmo na kobasice podgrijane na žaru. Oko osmice polako bediranje ja nisam naravno imao ni vreću za spavanje nego su mi dali jednu deku ali zato sam obukao sve što sam imao sve majice i košulje i šuškavac i dvoje hlače i u cipelama i legao na torbe a poduplao deku i smrznuo se kao bez komentara. Nosači su mi još naložili vatricu da me malo grije i skorom sam zapalio rukav ali ništa zato. A i Alenka je stvarno jedna od onih osoba koje se brinu za cijeli svijet pa tako i za mene svaka joj čast. A ovi naši nosači ja to ne razumijem i bosi i u nekim majčicama stisli se oko vatre i slušaju radio i živi i zdravi. A ja se tresem vani puše a u biti i mi smo skoro vani uglavnom jutro sam jedva dočekao, noć nikakva. I ujutro skuhali neku tanku kavicu i pojeli malo sira i ajmo nazad. Bar je nosačima bilo malo lakše. A meni puno teže spuštanje ali smo brže i stigli. Kad smo napokon stigli kroz pustinju i prašumu doslovno odvezli nas u Ngangi što će biti moj dom slijedećih dana i nakon ručka ja sam spavao do večernje molitve i večere i nakon toga opet spavao. Što je mislim razumljivo. Eto dragi Nyiragongo hvala ti.
Drugi dan dakle ponedjeljak ujutro je bilo razgledavanje centra. Nije toliko velik kao Gatenga ali skoro. Slične stvari kao formacija obrtnika, tesari, metalci, građevinci, vrtić, imaju dom isto tako, ali imaju i centar za neuhranjene, ambulantu. I kad smo sve to pogledali što je manje više poznato ja i momak koji me vodio izlazimo van i gledamo kuće. Projekt koji je započeo don Mario Perez iz Venezuele, već 10 godina u Ngangiju, direktor, gradi uz pomoć dobročinitelja kuće za siromašne. Izgrađeno preko 200 kuća samo oko centra, a još na drugim mjestima. U svakoj kući ima 30-tak kvadrata, 4 prostorije, i u manje brojnim obiteljima oko 5-6 osoba. Ma da vidite taj mali grad, sagrađen na lavi, koji grade učenici koji su završili formaciju u centru i tako dobiju i posao... Stvarno don Mario legenda svaka mu čast to treba vidjeti koliko se pomaže i koliko se živi za tu sirotinju a ima ih hvala Bogu masa...
Popodne sam posjetio centar gdje Alenka radi sa djecom sa ulice, odmah do stare katedrale čija je prva etaža zatrpana lavom. Par kućica gdje je doček djece sa ulice koja ulaze u projekt, redom dječaci. Ovdje ih se prima na nekoliko mjeseci i više a cilj je reintegracija u obitelj ako je moguće, ako ne nastavak školovanja. Divan divan posao a momci hahari šta će, sami kažu Alenki da ne ostavlja nešto otvoreno jer da će ukrast sto posto. To su oni što su smazali mačku (u nekom od prošlih blogova). Baš kad sam ja napustio Gomu išli su na plantažu kave malo raditi i tako. Jedan od najljepših i najtežih voloterskih poslova koje sam vidio...
Utorak je bio rezerviran za odlazak u Shashu, nekih sat i pol kamionom od Gome gdje imaju 250 hektara polja s čime hrane sve u centru. Dakle masu. To je jedna dolina blizu jezera a na obližnjem brdu je jedan posjed gdje je neki kolonijalist imao predivnu kuću i gospodarske zgrade što je u ratu sve uništeno ali se vidi da je bilo tip top sa pogledom na jezero i polje i druga brdašca puna kobalta ili čega već... Kongo je jedna o-gro-mna pre-div-na zemlja koja bi trebala po bogatstvu biti najbogatija zemlja na svijetu da ju dragi prijatelji ne siluju i otimaju i kupuju za sitnu lovu i šalju neku mizernu pomoć za koju misle da im se domaći trebaju klanjati. Žalosno kad vidiš a takva im je cijela povijest izrabljivačka rat u Kongu koji ne prestaje stvar je interesa sirotinja gine ali industrija elektronike i mobitela cvjeta na sirovinama kojih u Kongu ima na bacanje. A pu! Ali eto kako smo vidjeli ima i dobrih primjera i bijelaca koji popravljaju prosjek mada dolaze iz Katoličke Crkve... Popodne smo nakrcali kamion pun banana i krenuli natrag za Gomu. Nema niti mjesec dana da su na toj cesti pucali na auto J.P. jedna od vojski i uzeli i novce i mobitele itd. i samo nestali dok je došla prava vojska. Ima i ruandska vojska i general Nkunda koji bi htjeli da je to Ruanda pa i oni rade nereda i tako, sad da ne duljim uglavnom bure baruta.
U srijedu je ujutro bilo čitanje, posudio sam i uzeo da dovršim od don Maria knjigu o Kadogo, djeci ulice koja su bila i jesu mobilizirana u različite vojske u Kongu, Ugandi, Ruandi i Sudanu u ratovima kojih ovdje ne fali (interesnih ratova naravno ima li drugih?). Popodne smo ja i J.P. i još jedan salezijanac đirali po Gomi malo nešto zamezili na obali jezera (nekako kao na Kvarneru u mojim očima...), posjetili obitelji dvaju salezijanaca s kojima radim u Gatengi i tako to. Još se malo odmorio i u četvrtak poslije ručka nazad za Kigali. Iznenadio sam se kako nisam imao nikakvih problema na granici dole a granici Cyangugu – Bukavu na strani Konga su nas stalno nešto tlačili da gledaju torbe za lovu i slično ovdje sam sam prošao bez ikakvih problema čak su bili i jako ljubazni.
Eto natrag u Gatengi gdje napokon imamo neku normalnu vezu, život ide dalje i još uvijek je lijep, ja pišem blog i tako to. Veliki tjedan je počeo čestitke još ne stižu ali budu, tako imam neki osjećaj...
