Afrika priča
Burundi dva
Prošli tjedan opet sam bio u Burundiju a nikako da napišem taj post pa evo sad prije nego zaboravim sve. Imali smo jednog posjetitelja, gospodin Gerard iz belgijske NGO Comide koji financiraju različite projekte. Budući da žele ovdje financirati projekte salezijanaca na nivou provincije (mi smo u provinciji AGL ili Afrika velika jezera, Uganda, Ruanda, Burundi) došao je posjetiti njihove kuće u Ruandi i Burundiju. U Burundi ga je vozio don Danko pa kako je s njima išla još samo madame Therese imali su još jedno mjesto i tako mene pozvali. Kažu da je teško ribu u vodu natjerat mada ne znam zašto je to teško ali u svakom slučaju mene nije bilo teško natjerati u biti nisu me uopće tjerali nego sam ja vrlo brzo pristao i tako smo prošlu nedjelju krenuli rano ujutro za Bujumburu.
Bujumbura je glavni grad Burundija na samoj sjevernoj obali jezera Tanjganjika. Za jedno 7 sati smo stigli bez nekih problema na granici. Jedino nas je policija par puta u Burundiju zaustavila da malo pregledavaju da li to sve radi žmigavci i te stvari osiguranje itd. ali sve je to glatko prošlo. I tako stigli u Bujumburu koja se nalazi u dolini ali već kad se sa brda spušta u grad vidi se da je to jedan predivan gradić na obali tipa skoro nekog mediteranskog grada, i budući da je puno niže od Kigalija puno je toplije. Ovdje u Buterereu jednom dijelu grada koji je u močvarnom području salezijanci imaju jedan novi ogroman centar koji su financirali Talijani 2002. i stvarno sve je tip top. Ima odlične radionice i kao i svugdje edukacija zidara, stolara, metalaca, krojači itd. sa puno učenika, stvarno nešto divno. U centru su nas dočekala braća, direktor je Brazilac Vincent da Silva koji je isto tako mislim nekih tridesetak godina u Africi. Dok smo pojeli drugi su se išli malo odmoriti a ja sam samo mislio kako bih se išao kupati pa sam pitao don Danka auto i zbrisao. Sa mnom je išao Athanase, momak koji je bio kod nas nekih mjesec dana i poučavao bubnjeve na burundski način u tom je majstor i u njihovom centru isto vodi tamburinere. Tako smo išli na plažu Saga, sve fino, ograđeno parkiralište, lijepo uređeno. Ali kakva plaža... Onaj fini pijesak, jezero ogromno, samo malo na zapadu dižu se ogromne planine i to je već Kongo. Nije se puno ljudi kupalo ali to nas nije smetalo, malo se kupao jedan malo drugi dok je jedan čuvao stvari nikad ne znaš. I barem desetak barki za iznajmljivanje i to jedna vožnja 100 burundskih franaka što bi bilo naših nekih 50 lipa. Vidio sam da se jedan majstor i prevrnuo sa nekom ženom i djecom pa smo se malo i smijali nije bilo veće štete osim mokrih gaća. Ja sam isto zapeo da se idemo voziti pa smo se vozili ali budući da je bilo na jezeru valovito (a u planinama brdovito) a ja imao sa sobom aparat nismo se dugo vozili nego malo i nazad. I imali još malo vremena i sjeli na jednu terasu popiti piće kad vidiš nešto se ljudi uskomešali šta je evo tamo gdje smo prije 5 minuta plivali eno nilski konj. Kažu da ima i krokodila. U svakom slučaju ubija monotoniju u kupanju i plivanju. Inače ne znam točno podatke ali Tanjganjika je ispravite me ako griješim iza Bajkalskog najdublje jezero na svijetu a jedno od najbogatijih ribom ako ne i najbogatije. Odlično. Eto tako još malo se zezali i natrag na večernju molitvu a poslije nas salezijanci izveli na tu istu plažu u jedan restoran. Probao sam neku ribu, sangala se zove, i uvijek probam nešto autentično a ostanem gladan. To je neki fini restoran sa ogromnim tanjurima i malim filetima. Zato sam rekao odsad kušam tradicionalne stvari samo ako je tradicionalni odrezak nilskog konja ili slično. Dan jedan više nego dobar.
Drugi dan smo posjetili centar i sve radionice. Vincent nam je sve objašnjavao, u biti sve su to slične stvari što salezijanci imaju u svom projektu rada sa mladima a opet svaki centar originalan i fantastičan. Mada su njihove radionice u svakom slučaju najmodernije koje sam vidio. Čak i odlična kompjuterska učionica i sve to. Još su prijepodne Vincent i Gerard imali zakazano kod belgijskog ambasadora pa sam išao i ja s njima da vidim malo grad. Tako smo fino sjedili s ambasadorom dok su se oni predstavili i poćakulali. Sve onako fino fancy ipak je Belgija jedna kraljevina. Neka je. Iza toga do ručka pere Vincent nas je provozao malo po gradu i stvarno je to jedan simpatični afrički gradić (možda nekih 400 000 stanovnika, u ratu se to dosta pretumbalo), pogotovo dio bogataša i njihovih kuća dok smo se penjali na brdo. Čak je i asfalt u većini slučajeva u dobrom stanju. Divni pogledi, divne panorame. Vidi se da je skroz druga stvar od Kigalija. Vratili se na ručak i dok smo se malo odmorili iza nastavili nazad prema sjeveru do Ngozija.
U Ngoziju sam već bio kad smo prvi put išli do časne Lukrecije ona je u toj regiji, ali nisam bio do salezijanaca. Sve je bilo dosta u trku jer gospodin Gerard je došao na samo tjedan dana a trebalo je puno toga vidjeti. Došli u kuću nema žive duše, ušli nema nikoga. Kad tamo neki auti autobusi eno ga predsjednik tamo sa nekim svojim sportskim klubovima. Kažu da je taj predsjednik neki sportski tip čak da se vozi biciklom uz pratnju po cesti. I kažu da neće dugo ako bude tako nastavio. U Ruandi to nema šanse gdje ide Paul Kagame predsjednik to je osiguranje maksimalno. Pa ti budi predsjednik u Africi. Al eto predsjednik je otišao mi smo ostali i prije večere gledali malo centar. Imaju 620 djece u domu i vanjskih još oko 200. I sve te edukacije. Zgrade su fine velike, spavaonice, sportska dvorana, crkva sve u dosta dobrom stanju ako se uzme u obzir da je građeno između 1962. i 1969. Kažu da je bio neki manji potres u to vrijeme pa da su napravili duple temelje i te su zgrade preživile sve ratove. Odlično. Iz večere djeca imaju molitvu i večernji nagovor a nas su pozvali svakoga da nešto kažemo pa sam i ja nešto rekao. I tako iza još malo popričali i na spavanje.
Ujutro iza mise došla i časna Lukrecija pa smo svi zajedno išli za Rukago, selo u blizini gdje je drugi salezijanski centra u kojem su i dva Slovenca, don August Horvat i don Joža. Ngozi je više manje grad, ali Rukago je baš selo u planini. Dobro da nije bilo puno kiše jer cesta nije baš dobra, i ovako smo se malo sklizali ali stigli bez problema. Ja sam se vozio sa časnom i dobro smo se napričali. O časnoj Lukreciji sam već pisao i svaki put mi je drago da je vidim. S njom sam pričao još i u Splitu za vrijeme pripreme kad je bila na godišnjem, ona pripada isto redu Ancela koje su ii započele Zdenac. Isto je bilo razgledavanje centra i opet druga priča, puno manje radionice. Čim smo izašli prikrpile nam se dvije curice i ostali hihotići (vidi slike) tako da sam se ja više s njima igrao nego gledao radionice. Ovdje u svakom slučaju puno više zelenila nego drugdje. A kakav vrt imaju to je fantastično, uspijeva čak i grožđe i to rađa dva puta godišnje. Kako ovdje nema zime fora je u tome da čim rodi grožđe i pobere se treba potrgati svo lišće i onda loza misli da je zima i onda nastavlja ciklus. Eto ovdje varaju biljke al nema druge. I onda svo drugo voće od ananasa, limuna, naranči, grejpa, papaje, i još nekog drugog voća koje ne znam ali dobro je. Dok smo se šetali sreli smo i djecu Bantwa poznatiji nama kao Pigmeji, u njihovo je tradiciji da se bave lončarijom, pa smo i kupili neke glinene posude. Ja sam već bio u Ruandi u njihovom selu i uzeo jednu malu posudu čisto me zanima kako ću sve to donijeti doma. Iza svog tog razgledavanja sjeli za stol i onda je August (kojeg Danko zove Guštek, njih dvoje i Joža su bili zajedno u sjemeništu u Zadru koje godine ne pitajte u svakom slučaju u prošlom stoljeću) pokazao svo umijeće slavenskog gostoprimstva svugdje su nas častili ali ovdje je bila gozba i po od domaćih proizvoda a nema šta nemaju i svaka im čast. Nakon ručka mala pauza i natrag za Ruandu. Opet prošli granicu bez nekih problema jedino je jedna carinarka vidjela u gepeku da viri neka plastična vrećica koju sam morao baciti. Ako ne znate u Ruandu nema ulaza sa plastičnim vrećicama čak i na aerodromu uzimaju vrećice morate imati ili platnene ili kartonske. Tako da znate kad budete dolazili.
U Ruandi nekih 15-tak kilometara od granice stali smo u gradu Butare, bivšem glavnom gradu Ruande, poznat najviše po velikom sveučilištu a i po tome što se u Butareu nalazi nacionalni muzej Ruande, dar belgijske vlade za ne znam koju već godišnjicu samostalnosti. U Butareu salezijanci imaju dvije zajednice, Butare Rango koju je mislim 1987. započeo don Danko i Butare novicijat koji je u preko puta i gdje je kao što i samo ime kaže novicijat. Došli smo navečer na večeru i tamo zatekli i 4 volontera tri Nijemca i jednog Francuza koji grade neki dispanzer. Vidi se da su ljudi pravi bauštelci ali takvi često i trebaju ljudi koji znaju nešto raditi i koji su često korisniji od fakultetski obrazovanih volontera. Ovi su dovezli i svoj kamion i opremu i alat i sve i rade ko veliki svaka im čast. U Butareu je i još jedan Slovenac, Vilko, majstor za drvenariju. Izgleda ko djed mraz sa bijelom bradom i ne čuje baš dobro i legenda je. Nešto malo priča talijanski a još manje francuski tako da se veseli kad netko dođe da možemo popričati. Inače on nije svećenik nego brat laik i drži radionu i uči djecu. A majstor je samo takav divne stvari radi. Prije Butarea je bio u Gomi u Kongu. Eto drugo jutro smo razgledavali i ovaj centar. Počeli smo sa jutarnjim nagovorom i opet smo svi morali nešto reći pa sam i ja nešto rekao. Iza toga prošli smo radionice i učionice i vidjeli da je dobro. Pa smo prošli i novicijat preko puta i vidjeli da je i tamo dobro. Pa smo išli do župne crkve pa smo vidjeli da je i tamo lijepo. I s time završili sve posjete. U Butare je došao i naš don Sebastijan sa pere Rogerom pa smo se zamijenili za nazad, pere Roger je išao sa Dankom a ja sa Sebastijanom. Oni su se zaustavili kod još jednih salezijanaca u Kabgayu a ja i Sebastijan prvo sa fra Ivicom u Gitarami na ražnjiće pa onda kod Ivice u Kivumu pa bili malo sa djecom pa natrag u Kigali a ja se mislim kad ću ja to sve napisati šta se sve desilo. Možda im ne bih trebao sve ni reći.
P.S. Na Yahoo!Photos sam stavio pedesetak slika pa ko voli... Link sastrane
