Afrika priča
Međugorje, Lourdes, Kibeho...
Još u Splitu skoro sam svaki vikend išao u Međugorje. Prije samog odlaska u Afriku tri tjedna u Lourdesu. Nakon toliko druženja s Marijom na red je došla i Afrika.
28.11., na dan prvih ukazanja hodočastili smo sa zajednicom i ljudima iz Gatenge u Kibeho, mjesto prvih priznatih Marijinih ukazanja u Africi. Nekih 160 kilometara na jug, skoro blizu granice sa Burundijem. Nisam ništa znao o Kibehu a ni sada ne znam puno više, kupio sam jedan letak pa sam nešto pročitao. Sva su ukazanja počela 1981. (iste godine kao u Međugorju) i bile su tri vidjelice – u to vrijeme studentice u Kibehu. Poruke otprilike sve u Marijinom stilu: obraćenje, moralno stanje svijeta, spasenjska snaga patnje, poziv na molitvu itd. Kao poziv za promjenu pred rat koji je slijedio za nekih desetak godina međutim očito nije im baš išlo. U ratu je ubijena i jedna vidjelica dok su druge dvije i danas žive, jedna u Kibehu druga u Abidjanu. Ja ih u svakom slučaju nisam vidio. No kako je to sve išlo...
Našli smo se ujutro rano rano jer tih 160 km za Afriku je naravno popriličan put. Dok se nas 25, 26 potrpalo u autobus od zajednice krećemo, ja sjedim naprijed kraj Gilberta, šoleta koji je pravi dasa ko u pjesmi o šoferu koji je pravi dasa i autobusu daje gasa, a iza ekipa počinje molitvu krunice kao što je to i običaj. Iza krunice počinju pjevati ali po tom pitanju su stvarno jači igrači, imaju i jedan mali bubanj i žene i muškarci pjevaju bez prestanka tih par sati do Kibeha.
A kad tamo gužvetina, ima ljudi koji su došli i nekoliko dana prije, spavali na livadi, gdje je tko stigao, auta, autobusa, kombija, ma čudo. Naravno da smo dobar dio hodali do kapele ispred koje je bila misa i stvarno smo putem sreli gomilu ljudi, a to mjesto je kao na nekom brdašcu pa ja sa svoje pozicije i nisam mogao baš vidjeti koliko nas je bilo ali sve u svemu to su deseci tisuća. Čuda i tih biskupa a na ulaznoj procesiji preko sto svećenika, stvarno veliki događaj... Čak je u jednom momentu i kiša počela padati ali koga briga.
Uglavnom, misa je bila jedna od onih svečanih, dugih misa, a ja kao i obično i nisam baš puno razumio. No u Africi kako je sve opušteno tako i te svečane duge mise duže traju, a ova je trajala četiri i pol sata... Ja to još nisam vidio i meni to bude stvarno malo naporno jer se zaredaju govori različitih biskupa i nadbiskupa što stvarno ne razumijem ali sve u svemu drago mi je da sam bio. Iza mise kupujem neke sitnice da znam gdje sam bio i posjećujemo u toj gužvi kapelu i mjesta ukazanja i šta se posjetiti dade. I u autobus i uz još jedno stajanje pravac nazad za Kigali. A za nazad stvarno od trenutka kad smo u koloni napustili Kibeho do kada smo stigli u Gatengu ovi naši suputnici nisu stali pjevati.... Predivni, tradicionalni napjevi, uz bubanj, ma ne znam više, bio sam malo umoran ali baš su mi legli... Neumorni, i onda još pjevaju kao neke dječje brojalice u koje se umeću tuđa imena pa svako malo čujem bla bla bla Nikola bla bla pa im plješćem oni se smiju ja se smijem i svima dobro. U Gatengu došli kasno navečer, svi pomalo iscrpljeni, ja sam inače za manje grupice dva po dva bez guranja ali i ovakva velika slavlja imaju svoju ogromnu snagu... A Mare mi se i ovdje i dalje smiješi, neka nje blizu mene uvijek...
Rođendan na Muhazi
Na jezeru Muhazi salezijanci imaju jedan posjed još od 68., ali se u zadnje vrijeme don Danko ulovio ozbiljnijeg posla oko uređivanja tog predivnog prostora za odmor duše i tijela. Samo 30-tak kilometara od Kigalija a potrebno je više od sat vremena vožnje jer kad se skinemo sa ceste ima dijelova off road vožnje gdje se stvarno pitaš hoćeš li proći.
I tako je trebalo prevesti Polija, učitelja elektrike u našoj srednjoj školi i tri učenika koji tako zarađuju novac preko praznika da završe neki posao za što im je trebalo tri dana. Ja sam se naravno uvalio da ostanem s njima na jezeru da se ne vraćam u Kigali, što mi je don Danko dopustio. Rekao mi je da mogu si naručiti kod kuhara nešto drugo za pojesti ako nisam navikao na njihovu hranu, ali ja sam jeo s njima. Prvi dan za ručak: riža, kupus i grah. Večera: riža, kupus i grah. I malo krompira. Doručak: jaja, i igikomba, kaša koja se radi od soje, kukuruza i brašna, što oni uvijek jedu ujutro. Sa šećerom je super, lagana i zasitna a jeftina za pripremiti i svi je jedu/piju. Rekao sam im da je to dobro za vegetarijance a oni pitaju tko je taj. Kažem im da su to ljudi koji ne jedu meso, a oni pitaju zašto. Ne znam ni ja pravo, kažem zato što misle da meso nije zdravo ili zbog suosjećanja sa životinjama, oni sliježu ramenima. Kad su i oni vegetarijanci samo prisilno u većini slučajeva. I da ne zaboravim i za doručak su se ovi mlađi momci počastili rižom, kupusom i grahom. Di to sve (ne)stane nemam pojma jer su mršavi ko komarci. Ručak smo zamezili rižu, kupus i grah uz pommes frittes što smo krompira donijeli iz Gatenge. Ali večeras je rođendan i fešta.
Nažalost vrijeme je bilo oblačno uz sitnu kišicu, ali ja sam se svaki dan kupao, ujutro i popodne. Jedino mi je bilo zbog kiše malo bed da ne bi put bio pun lokava za nazad i sklizak jer treba preći sto brda do Kigalija, gore – dole, gore – dole, iako imamo dobar kamionet i pogon na sva četiri (koji ni ne znam da li je aktivan jer se to nešto prebacuje kraj mjenjača a nisam baš doma s tim).
Za ovo područje kažu da je mjesto rođenja Ruande, da je nastala prvo na jednom brežuljku ovdje i da se otuda širila do svojih granica. Eto ima i povijesno značenje.
Eto u četvrtak navečer na rođendan dogovoreno je da će i oni požuriti sa poslom da se nađemo u 18h da prije večere pogledamo promo CD o Hrvatskoj što mi ga je fra Miro pustio. Naravno da su se oni u 18h tek počeli kupati u jezeru, ali tko se ne navikne na ovu vrstu preciznosti ovdje neće preživjeti. Kad su se svi smislili, donio sam nešto i sira i kruha koji se ne jede baš često i nekoliko pivi, namjestio laptop i krećemo. Gledali smo slike i videa i sve im je dosta zanimljivo jer je toliko različito od Ruande. Pogotovo more, barke, brodovi... Postavljaju svakakva pitanja, npr. može li crnac preživjeti na našoj klimi a ja mislim da je pitanje može li crnac preživjeti sa našim ljudima. Prije večere smo se pomolili i ja sam zahvalio i za život i ovijeh 25 leta i za hranu.
Još iza popodnevnog kupanja sam se pomolio i tako zahvalio Bogu za sve dosad, ali baš sve. Od ljudi koje poznajem malo je onih koje nisam povrijedio, uvrijedio ili bar se iznimno glupo ponašao prema njima. Također mislim da je malo onih prema kojima nisam bio dobar, kojima nisam na ovaj ili onaj način pomogao ili bar bio povremeno ljubazan prema njima. Hoću li sada ići okolo moliti za oproste, hoću li tražiti plaću za sve što sam učinio? Sigurno ne. Mrtvih na svu sreću nema, i dobre i loše stvari dajem Bogu za žrtvu, i zahvaljujem baš za sve, a najviše za to što sam sad i gdje sam sada. Jer kao što mi je jedan prijatelj rekao da nisam bio tamo gdje sam bio ne bih sada bio tu gdje sam sada. To su te neke moje da sad ne duljim nije ni red, još sam se puno tome nasmijao, neke stvari su mi se i gadile ali to nek bude mala tajna moja i Njegova. Al bilo je stvarno svega... :) He he...
I večera počinje: riža, kupus i grah kao nezaobilazni specijaliteti kuće i svakog dana, a s tim i krompirići. Za danas sam ipak naručio i malo mesa pa su satrali kokoš a imali smo i juhu. Još svira Thompson u pozadini. E moj narode, da je bolje ne bi valjalo, reci brate moj. Milina. Nu rođendana!
Petak zadnji dan ujutro opet kaša i jaja, momci opet mažu rižu, kupus i grah. Ja sam se još jednom okupao, malo tipkao, za ručak se najeo riže, kupusa i graha i iza ručka pošli nazad. Već sam i zaboravio koliko je loš put još smo išli nekim drugim i čudim se kako ta auta uopće traju toliko. Po kiši se pogotovo ne bih usudio ići ni traktorom. I eto odmora eto rođendana. Natrag u Gatengu, gdje me čeka knjižnica i knjige, 4000 sam već upisao u kompjuter, još dva puta toliko i na konju sam. Al nakon ove relaksacije je ipak malo lakše sjediti za stolom. I možda u ovoj sredini i nema svih stvari koje se mogu poželjeti i možda se radi napornije i teže ali brate s druge strane kad se odmara onda je to vrhunski, u netaknutoj prirodi, onako baš... Tko to može platit? :)
Kicukiro
Tog je dana okupljanje bilo ispred zajednice, Benjamin i Sinaize, dva pripravnika za salezijance, ja i sva djeca koja su naravno kasnila. Pokret je bio u župu Kicukiro gdje je trebao doći križ kojega je papa Ivan Pavao II. davno poslao oko svijeta i koji u Kigali dolazi u tu župu također osnovanu od salezijanaca.
Dok smo čekali da se skupimo dječaci od koji me dosta njih još nije ni vidjelo počinju sa „upoznavanjem“ na koje sam već navikao: „Muzungu, muzungu, muzungu“, pa „Zidane, Zidane“ (nadimak koji sam dobio prvi dan u domu), kao da imaju nešto za reći. Kad ih pogledam i odgovorim „Yego?“ („Da?“) smiju se i šute (šute i pjevaju :)). Onda nešto međusobno dobacuju što ne razumijem pa se još više cerekaju. P mi onda žele kopati po torbi a ja im ne dam. I onda već očekivano: „Donnez-moi argent.“ Dajte mi novac. Ma to već znaju i koji pričaju i koji ne pričaju francuski... I na ulici je to normalna stvar jer u njihovim očima je muzungu jednako lova. Ja im se zato malo rugam i smijem se i pitam ih: „Amafaranga, amafaranga“, „Novac, novac“, i pružam ruku da štogod udijele. A oni se čude i onda se smiju i kao vade nešto iz džepova da mi stave u ruku. Uglavnom nije nikako dobra navika da sva djeca i ne samo djeca da se uče prositi. Tako im ne bi nadijelio nikada, a često to čine eto tako iz fore ili jer su vidjeli muzungu.
I napokon se okupilo tridesetak dječaka uz uobičajeno kašnjenje i spremamo se za polazak. Benjamin radi popis djece a onda počinje borba za zastave, tko će ih nositi... Žuto bijele, pa sa različitim bojama, sa dob Boscom i natpisom Gatenga itd. Kad su se dogovorili možemo krenuti. Da presječemo put penjemo se nekim stazama i stazicama gdje nas svi čudno gledaju, a meni je drago tuda proći jer vidim kućice i mjesta gdje ne bih autom nikada prošao. Na cesti (cesta samo zato što tuda prolaze auti, ne uključuje naravno ni asfalt niti ravan put a rupe i rupetine se preporučaju) naravno organizacija nula bodova, kao prošlog ljeta na franjevačkom hodu od Rijeke do Košljuna. Uglavnom veselo se trčkara i klatara tim zastavama a imamo dobrih sat vremena do Kicukira.
Napokon u crkvi koja je stvarno ogromna, teško mi je uopće procijeniti koliko ljudi stane. A unutra jedna grupa već svira na bubnjevima i vrlo živo pleše, pjeva, plješće, nešto oto se može doživjeti samo u Africi. U nas bi to u najmanju ruku bilo nepristojno a ponegdje i bogohuljenje. Nastaje neko komešanje i ja izlazim s fotoaparatom vani gdje dolazi velika procesija ljudi i vozila. Na prvom kamionu dovoze križ kojega skidaju i nose muškarci a ispred njih časne nose slike Gospe i Isusa. I tako svi ulaze u procesiji u crkvu koja se prepunja ljudima i misa može početi. Svećenika niti 20 (19), i nadbiskup je ovdje.
Gledam oko sebe i već sam navikao da sam jedini muzungu. Sjećam se statistike pa računam, ako je ovdje recimo 4000 ljudi da ne pretjeram, a ja jedan, onda se sa dobrom statističkom vjerojatnošću može zaključiti da nisam bijel nego da je to statistička pogreška Molim kolege i kolegice da me isprave ako griješim. Gledam ruku, bijel sam. Opet sam nešto zgriješio da nisam ni znao, al znanost je znanost. Ili možda ja nisam ta populacija... Kakav je uzorak? Tko bi to znao...
Misa se kao ni sve drugo ne žuri. A meni je uz sve veselje i pjesmu dva i pol sata ipak malo previše. Možda bude zanimljivije kad budem nešto i razumio. U našem je redu uglavnom bilo veselo jer smo se strpali sa djecom 200 posto nego što inače stane a kako je potrajalo znate kakva su djeca... I ja s njima... :) Onda ove manje kad se sjedne staviš na koljena, a poderani, prljavi, i osjeti se, bome se osjeti, a šta ćeš, jedan na jednom drugi na drugom koljenu, trpi i smijem se sam sebi... Ma neka ih, genijalci!
Kad smo izašli van to je već bio mrkli mrak. Glupo je pitati ima li javne rasvjete... I dok smo se okupili u toj gužvi krećemo natrag prema Gatengi. Ja malo iza s par dječaka i jedini s baterijom. Kako idu ovi naprijed u totalnom mraku ne znam ali vidim da idu bolje od mene s baterijom koji svako malo skoro upadnem u lokvu. A sad nas je još više, oko pedesetak, i kad su počeli pjevati to je vila milina. Vrište iz sveg glasa i gdje god prođemo bude cijelo selo. Onda mi se mali Omar uvalio da ga vodim za ruku i počeo sa nekom brojalicom... Kad je ponovio neki pedeseti put već sam mu mislio reći da je možda dosta a onda sam počeo i ja brojati. Pa i svi oko nas. Pa smo tako brundali do Gatenge. I gdje smo god prolazili po tim uličicama ljudi me gledaju otkud ja sad ovdje, u ovo doba, sa ovom djecom, i još brojim neku dječju brojalicu. Smijurija.
Kad smo napokon oko 9 navečer stigli u Gatengu rekli su nam da su bili poslali bus po nas, a nama je i ovako bilo više nego dobro. Djeca inzistiraju da nas doprate do ulaznih vrata zajednice pa Sinaize i Benjamin odlaze po banane za svakoga. A ja u sebi još brojim brojalicu da je ne zaboravim, iako nemam pojma što znači. I da je se sjećam, sad bih vam je napisao.
„IRIBA RYO KUMENYA“ ili „Zdenac znanja“ - program kumstava -
Centre des Jeunes de Gatenga ili Centar za mlade Gatenga nalazi se u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, maloj državici u srcu Afrike. Ruanda još uvijek pati od ratnih stradanja u genocidu 1994. godine kada su mnogi a među njima i puno djece i mladih izgubili najbliže i ostali na ulici.
Centar Gatenga su osnovali svećenici salezijanci koji su od svog utemeljitelja sv. Ivana don Bosca naslijedili posebnu karizmu: rad sa mladima. Salezijanci imaju ovakve centre po čitavu svijetu i brinu se za odgoj i školovanje mladih uvijek popraćene sportskim aktivnostima. Ovaj salezijanski dom otvoren je 1976., ali je pravi rast i razvitak doživio tek nakon genocida 1994., kao odgovor na izvanrednu situaciju. Korisnici ovog centra su: siromašna djeca, siročad, djeca s ulice, djeca u teškim situacijama, djeca koja skrbe i brinu za svoju obitelj, demilitarizirana djeca itd.
U centru Gatenga trenutno žive i rade dvojica hrvatskih misionara laika, Mladen Belić i Nikola Babić, koji su svoju jednogodišnju pripremu za misionarsko zvanje prošli u udruzi Zdenac u Splitu.
Različite odjele u centru Gatenga sveukupno pohađa oko 1300 učenika i ovdje svi ručaju što je siromašnijim učenicima često jedini obrok tijekom dana. Većina odjela je prekrcana zahtjevima zbog čega je zajednica ustanovila određene kriterija upisa kako bi se osiguralo da pomoć dođe do uistinu najpotrebnije djece. Zato su i cijene školarina manje nego kod sličnih privatnih ili državnih ustanova.
Budući da broj djece kojima zajednica u Gatengi želi pomoći pružajući im obrok, odgoj i obrazovanje daleko nadilazi njene mogućnosti, zajednica je prisiljena neprekidno tražiti dobrotvore koji bi podržali njezin rad. Sada preko svojih misionara udruga Zdenac nudi i vama mogućnost da uplatom jednogodišnje školarine najpotrebnijoj djeci postanete njihovi «kumovi», što je jednako veliki dar za obje uključene strane.
Tražimo pomoć u obliku pokrivanja troškova školarine za djecu u dva odjela u centru: djeci iz doma (Foyer) i djeci Prijateljima Isusa (Inshuti za Yezu)
.
• Dom prima sveukupno 110 dječaka, uglavnom najsiromašnijih i najpotrebnijih, pri čemu prednost skrbi imaju djeca s ulice. Za njih se centar u potpunosti brine pružajući im tijekom cijelog školovanja dom, hranu, odjeću, školovanje, odgoj, troškove putovanja na praznike itd., te prateći neprestano njihov napredak.
Materijalni troškovi jednogodišnjeg uzdržavanja djeteta u domu iznose 120 eura.
• Prijateljima Isusa zajednica omogućava školovanje u osnovnoj školi van centra i oni također tijekom pauze ručaju u centru. To su djeca iz susjedstva kojima je obitelj presiromašna da bi im pružila školovanje a na ovaj način zajednica ih čuva i od utjecaja ulice gdje bi u drugom slučaju bivala.
Troškovi godišnjeg osnovnoškolskog školovanja iznosi 36 eura, a centar zasad želi na ovaj način zbrinuti oko 150 dječice.
«Ulovi čovjeku ribu i nahranio si ga za jedan dan.
Nauči ga loviti ribu i nahranio si ga za čitav život!»
Ovim putem pozivamo uistinu sve koji su u mogućnosti i osjećaju želju i potrebu za pomaganjem uistinu najpotrebnijima da se uključe i da pruže jednom nepoznatom djetetu barem priliku da se otisne iz svog siromaštva i ostvari jednu bolju budućnost. Uistinu velika je i hvale vrijedna svaka materijalna pomoć koja ovdje stiže u hrani, odjeći i slično, ali ova vrsta pomoći je u to smo uvjereni dugoročno puno učinkovitija! Ovu siromašnu djecu pružajući im konkretno znanje (u što su naši misionari aktivno uključeni, ponajviše u polju rada na računalu) želimo poučiti i osposobiti za rad i na boljim i kvalitetnijim poslovima, kako bi kasnije oni preuzeli ulogu pomagača i ponudili svojim najbližima mogućnost školovanja, mogućnost osiguravanja boljeg sutra u ovoj prenapučenoj državici koja se bori sa neimaštinom i nepismenošću.
Ne treba čekati na donacije velikih međunarodnih kompanija čija je pomoć stvarno jedna kap u moru njihovog neizmjernog bogatstva, hladna i bezosjećajna kap uglavnom dobro medijski popraćena. Mi pozivamo upravo vas da se otvorite i da uz žrtvu a možda i od svoga viška pružite na ovaj način ruku nepoznatom djetetu na drugom kontinentu! Da to bude uistinu jedan tihi, topli i nesebičan dar koji dolazi iz vašega srca, dar koji ne očekuje ništa zauzvrat pa čak ni hvala, jer pokazuje vašu iskrenu brigu i vašu svijest da niste sami! A na kraju i vašu zahvalnost za sve što imate i komociju u kojoj živite a koju mnogi ne mogu niti zamisliti, vjerujte mi, bez obzira na uvjete u kojima živite!
Na taj način vi se odlučujete za jedan bolji svijet čije mijenjanje traži ne samo aktivnost velikih političkih osoba, vlada i organizacija, već svakoga od nas, na taj način vi se odlučujete i za jednog boljeg sebe, čije mijenjanje u biti mijenja svijet!
KAKO ĆU POSTATI KUM JEDNOM DJETETU? VRLO JEDNOSTAVNO!
Uplate se uplaćuju uplatnicom (iznos u kunskoj protuvrijednosti):
SA NAZNAKOM ZA ZDENAC ZNANJA
Udruga Zdenac
Ćiril Metodova 14 a
21000 Split
Žiro račun: 23300031100166170
Nakon uplate kontaktirajte Udrugu Zdenac telefonski (021 486 429, u jutarnjim satima) ili mailom (info@zdenac.org) i obavijestite naše volontere o vašoj uplati
(za pokrivanje godišnjih troškova za dijete iz doma uplatite 120 eura, a za jednogodišnju školarinu za dijete iz programa Prijatelji Isusa 36 eura)
te ostavite svoje podatke. Nakon početka školske godine u siječnju 2007. naši će misionari napraviti fotografije djece i prikupiti njihove osnovne podatke te ih proslijediti u Zdenac koji će za vas izraditi zahvalnice i poslati ih na vašu poštansku adresu.
Također se primaju svi prilozi (a ne samo potpune školarine) za akciju „Zdenac znanja“ koji će skupljeni zajedno također pomoći ovu djecu!
Ovaj projekt uključuje jednokratno pokrivanje troškova školske godine 2007.
Dodatak
ODJELI U CENRU GATENGA KOJI SE BRINU O DJECI I MLADIMA – 2006.
1. Vrtić
Centar je smješten u zaista siromašnom kvartu istog imena Gatenga, i primjećeno je da tijekom dana mnogi roditelji odlaze u potragu za poslom u grad ili drugdje. Tako puno djece ostaje potpuno samo, izloženo životu ulice. Kako bi se ta djeca zaštitila zajednica je odlučila otvoriti ustanovu koja bi im pomogla i okupila ih u jednu sigurnu okolinu. Tako je nastao vrtić (l'ecole maternelle). Prošle godine vrtić je pohađalo 147 djece.
2. Godina priprave
Ovo je posebna godina školovanja u kojoj se ponavljaju, utvrđuju i nadopunjuju znanja iz osnovne škole kod djece koja nisu uspjela proći državni ispit. Na ovaj način pruža im se još jedna prilika da završe zanat. Nakon godine priprave oni mogu nastaviti školovanje u centru ili u privatnim školama, ovisno o bodovima koje su skupili na ispitu. Iskustvo pokazuje da učenici koji prođu ovu pripravu kasnije imaju vrlo dobar uspjeh u nastavku školovanja. Sve je više mladih zainteresiranih za ovu vrstu školovanja. Učenici plaćaju školarinu osim socijalnih slučajeva o kojima se brine zajednica. 2006. godinu priprave završilo je 187 mladih.
3. Formacija obrtnika
2006. 410 mladih pohađalo je ubrzani program za obrtnike. To je dvogodišnji program za mlade koji ne znaju čitati ni pisati. Mladi u u ovom programu nemaju nikakva ili imaju vrlo malo obrazovanja zbog različitih problema povezanih sa siromaštvom. Ponuđeni programi obučavaju buduće krojače, vodoinstalatere, građevinske radnike, postolare, kuhare, frizere, kuhare, poljoprivredne radnike te se poučava izrada tradicionalnih čestitki.
Ova je formacija veoma popularna i centar nažalost nije u mogućnosti pozitivno odgovoriti na sve zahtjeve.
4. Le centre professionnel
Ovdje se može redovno završiti prva tri razreda srednje škole nakon čega učenici dobivaju diplomu i mogu se zaposliti ali isto tako mogu nastaviti školovanje u nekoj od privatnih ili državnih škola ako za to zadovolje uvjete. Postoje tri smjera: električari, građevinci i tajnice. Prošle godine u ovom odjelu učilo je 310 učenika.
Učenici na ovom odjelu plaćaju školarinu osim onih najsiromašnijih o kojima se brine zajednica.
5. Dom
U domu su smještena djeca socijalni slučajevi sa najvećim naglaskom na beskućnicima, djeci ulice. Ima također puno mladih koji bi se htjeli dobro pripremiti za svoju budućnost ali ih u tome jednostavno sprečavaju obiteljske ili druge poteškoće. Da bi im se pomoglo da se školuju i ta se djeca primaju u dom.
Dječaci u domu pohađaju neku od škola u centru ili osnovnu školu van centra. Centar se za njih brine u potpunosti te im osigurava smještaj, hranu, troškove školovanja itd. O njima se brinu odgovorne osobe i aspiranti te se njihov odgoj i napredak pomno prati i animira. Trenutno u domu ima 110 dječaka.
6. Prijatelji Isusa „Inshuti za Yezu“
Uz pomoć ovog projekta pomaže se siromašnoj djeci iz kvarta. Vidjevši da su i oni itekako potrebni zajednica je odlučila pomoći u njihovu školovanju na način da financira njihovo školovanje u vanjskoj osnovnoj školi budući da osnovne škole u centru nema. I ovdje je potrebno dobro promotriti svaki slučaj budući da su upiti zaista brojni i nadilaze mogućnosti centra. Centar se ovako brine za 150 djece.
7. Stariji štićenici doma ili stariji Prijatelji Isusa
Postoji također i skupina mladih koja je završila školovanje u profesionalnom centru sa dobrim ocjenama i zato im je zajednica omogućila da nastave školovanje u srednjim školama. Zajednica plaća njihove školarine a oni mogu tijekom praznika raditi u zajednici kako bi zaradili neki novac za školski pribor i slično. Njihove su školarine u vanjskim školama puno skuplje, a centar na ovaj način omogućava više školovanje za preko 50 mladih.
8. L'oratorio – igralište
Ovdje se primaju mladi iz svih kategorija koji dolaze u centar igrati različite sportove. Uz sport pokrenuti su i različiti sastanci kako bi se te mlade bolje upoznalo. Radi se također na tome da se oforme stalne sportske ekipe i zatim organiziraju prijateljske utakmice.
Sala Oratorio don Bosco nudi također prostor za sastajanje i različite aktivnosti. Često se organiziraju različite kulturne i sportske aktivnosti, a tijekom praznika centar je otvoren djeci iz okolice od 3 godine nadalje koja mogu sudjelovati u brojnim aktivnostima i radionicama.
(Sustav školovanja u Ruandi jest slijedeći: osnovna škola traje 6 godina nakon čega slijedi srednja škola također u trajanju 6 godina (nakon prve 3 moguće je dobiti certifikat i raditi). Nakon toga može se nastaviti školovanje na fakultetu. Postoje privatne škole (kao npr. u Gatengi) i državne škole (za koje treba položiti standardizirane državne testove).
Slijedeća školska godina u Rwandi započinje u siječnju 2007.)
Nabicikliklaun
Prošli cetvrtak taman kad sam krenuo držati tecaj na Kicukiro zaustavi me pere Jean-Pierre da nam je došao neki gost da ga smjestimo kod nas. Neki muzungu na biciklu. A ono Alvaro. Ukratko frajer radi krug oko svijeta na biciklu. I usto je i klaun i radi neke trikove i ima show pa besplatno nastupa za siromašnu djecu, znaci u Africi posao cvjeta. A tu je vec dvije godine otkako je napustio Španjolsku (prethodno je u dvije godine obavio Južnu Ameriku ali kaže da ide opet da se vidi sa frendovima koje je tom prilikom upoznao) pa po zapadnoj strani zapalio do Južnoafricke republike pa opet krenuo na sjever, poslije Ruande pali u Ugandu pa Kenija, prema Egiptu, pa Azija naravno, a di ce. Planira da bi se vratio doma oko 2014. Bit ce dobro ako se vrati... Uglavnom dobar tip, evo bio je tjedan dana pa smo se družili. Sve nosi sa sobom na bicikli i cudim se kako ga nije netko dosada opalio po glavi i uzme mu sve a on kaže kako nije nikad imao problema. Sad mu je zadnji dan došao neki kompi koji za razliku od njega ne ide biciklom po cijelom svijetu nego samo po Africi pa kaže da je neki dan dobio kamen u glavu u Etiopiji. Treba u svakom slucaju malo hrabrosti i puno ludosti za takav potez. Njegov je moto "Miles with smiles around the world". Ima i stranicu, www.biciclown.com, i tu piše izvještaje sa svojih putovanja i predstava koje je imao. A ima stvarno šta i za pricati.
A inace je skroz okej momak, uvjetno receno jer mu je 39 godina (sad oni mladi vicu da je starkelja a oni stariji da je na vrhuncu snage, cak da je malo i zelen). Kaže da je po zanimanju advokat, studirao u Pamploni, ali eto odlucio se na ovaj projekt. U vlastitoj režiji, pa mu dobro dodu tu i tamo sponzori, u Egiptu ga ceka novi bicikl (i treba mu kad dnevno prelazi po 100 km sa 80 kila na biciklu).
Do nas je došao jer je cuo da imamo dom za djecu sa ulice, pa da održi predstavu. Malo se zeznuo jer je uletio taman kad je škola završila i kad su sva djeca bila kod rodbine ili slicno... Ali uspjeli smo na kraju dovuci poprilican broj svakojake publike. Napravili smo plakat i polijepili oko centra, gdje su pumpe za vodu i slicno ali su plakati naravno ubrzo nestali. I govorili djeci da dovuku prijatelje, prošlu subotu je bila i dodjela diploma srednjoškolcima pa se i tu pred mnoštvom predstavio. A ima dobro znane fore, dok ga je voditelj predstavljao uzeo neki stol pa kaže nekom decku da mu pomogne nositi pa ga šeta. A mali nosi. Pa ode Alvaro kroz publiku, penje se po klupama, preko ljudi, a mali za njim, šta ce, nosi stol i šuti, izvozao ga a ovaj strpljen spašen... :) I tako par trikova i oduševio publiku, nije loše.
Pa smo ovaj utorak imali i predstavu ovdje u centru, na jednom vanjskom prostoru gdje i postoji vec kao mala bina i gdje je svako jutro za vrijeme škole jutarnji nagovor za ucenike. Postavili klupe u redove i ostavili prolaz u sredini i sve kako treba a šta vrijedi kad došla djeca i sve potaracala, klupe nabila odmah do bine, a drugi klupe odnijeli u hlad. Tako ti je to. Bili su pozvani i bubnjari na tambouru koji su svirali dok je žonglirao i tako. Ja nisam previše vidio predstave jer sam slikao i napravio oko 150 slika ali sve u svemu bilo je super! Djeca se popela i na kontejnere, krov, ma svi, donijeli neke stolove pa se i na njih popeli, samo da vide... Ma ovdje je sve zanimljivo, samo kad se nešto dešava, a kamoli kad dode muzungu klaun i izvodi gluposti, žonglira, izvodi trikove i nasmijava ekipu. Pa ih je bilo sigurno par stotina! Nakon predstave još neki mali mi dode i kaže da je to "sorcellerie", neka magija cega oni po Africi imaju masu, a ja mu kažem da je iluzija pa ne vjeruje jer kako može sad u vrecici ništa onda neka cura kaže kokoda pa u vrecici jaje. :) Cak je i prvu vecer našem dobrom vojniku Silasu izveo trik stavi maramicu u šaku pa nestane pa na kraju Silasu u džepu ovaj se izvrnuo od cudenja i vice maži, maži... :)
I eto tako kako došao tako otišao naš dragi Alvaro. Rekao mi je da mu se javim jer da ce jednog dana doci u Hrvatsku (MDD). Brate mili dotad sam ja ko zna gdje, ali bilo bi mi jako drago. Dao sam mu jedan mali medaljoncic Gospe Medugorske svaka ce mu pomoc dobro doci (da mi ga je vidjeti kad bude prolazio tamo Izrael, Siriju, Irak itd... Lud lud...).
Eto Alvaro sretan put živio prijatelju treba nam i takvih!
Burundi luda kuca
Obecao sam da cu pisati o posjetu Burundiju koji je bio stvarno predobar. Da se ne bih previse ponavljao saljem vam svima kopiju clanka koji cu poslati u Radosnu vijest (hrvatski casopis o misionarima, nije na kioksu). Za njih cu ga mozda malo i dotjerati, a i ne znam hoce li sve objaviti jer sam se malo raspisao a jos nisam ni stigao sve spomenuti. Stvarno jedan od vikenda kada ne mozes vjerovati da moze biti tako dobro.
Sto se tice slika napravili smo ih gomilu a vec sam u zaostatku s nekima koje sam htio poslati. Kemijam da bih ih digao na neki blog ali dok imamo ovako sporu vezu to mi je tlaka. Nesto cu smislit jer ima stvarno genijalnih stvari, bit ce izlozbi... :))
Pozdrav svima!
HRVATSKO SLAVLJE MISIJSKE NEDJELJE U BURUNDIJU
Već neko vrijeme Mladenov i moj dom je Gatenga, salezijanski centar za mlade u glavnom gradu Ruande Kigaliju. Vjerojatno je mnogima taj centar već poznat po čestim javljanjima don Danka Litrića koji je ovdje glava kuće, i ovdje Mladen i ja služimo kao Misionari Milosrđa, laici.
U svakom slučaju jedva smo dočekali petak 21. listopada jer je za taj dan bio planiran polazak u Burundi, u posjet našoj sestri Službenici milosrđa Lukreciji Mamić kod koje je na mjesec dana doputovala i naša sestra iz laičkog Pokreta Misionara Milosrđa Jelena Mušterić. Iako to nismo planirali, termin posjete se odlično poklopio sa ovogodišnjom misijskom nedjeljom! A kao najava divnog vikenda i slavlja misijske nedjelje u hrvatskom društvu nekoliko dana prije na svom proputovanju po Africi posjetio nas je i fra Miro Ančić, naš fratar iz Splita.
Dakle u petak nešto prije sedam sati ujutro krenusmo iz Kigalija mini busom u koji su nas potrpali po sistemu što više to bolje, no sve je to i nama već toliko normalno tako da se nismo previše bunili ni kad su naši suputnici otvarali i zatvarali prozore po vlastitom nahođenju, palili vlastite radio prijemnike iako je i radio u busu treštao veselu reggae muziku, ili doslovno gazili jedni po drugima kako bi došli do svog mjesta. Putujemo prema jugu po za Afriku odličnoj cesti, i po putu susrećemo puno vojske i policije, što je za Ruandu normalno, i što joj u biti daje status jedne od najsigurnijih zemalja u regiji. Na putu prolazimo bivšu prijestolnicu Nyanzu i bivši glavni grad Ruande, Butare. Za nekoliko sati stižemo na granicu gdje izlazimo iz busa i odjavljujemo se iz Ruande, pješice prolazimo „ničiju zemlju“ gdje nas naravno okupiraju prosjaci, mjenjači novca i prodavači, i na ulazu u Burundi plaćamo 20 dolara za vizu od tri dana. Ljubazno pitamo možemo li ostati četiri dana kako bismo imali barem dva puna dana za posjet, odgovor: „no problem!“ Svima dobro!
Dok su se svi putnici okupili nastavljamo put i sa jednim satom zakašnjenja zbog različitih stajanja što zbog policije što zbog odmora nakon dvadesetak kilometara stižemo u Kayanzu, mjesto sastanka sa našim domaćinima. Da smo ušli u Burundi shvatili smo i po vožnji našeg vozača koji nije štedio gasa jer u Burundiju policije nema toliko. Preko koljena naših suputnika zadovoljni ispadamo iz autobusa a dočekuju nas časna Lukrecija, Jelena, i mlada burunđanka Nadege, pripravnica za red Službenica milosrđa. One su bile još zadovoljnije od nas jer su zbog kašnjenja mislile da smo već odavno prošli i htjele su nas već tražiti. Sjedamo u džip i krećemo na zapad, prema gradu Ngoziju i našem odredištu Kirembi. Na putu stajemo u Ngoziju kako bi časna na tržnici kupila štogod povrća. Mladen i Jelena ostaju kod auta a časna, Nadege i ja odlazimo u kupovinu. Čim su nas ugledali na tržnici sve prodavačice viču „ma soer, ma soer (moja sestro, moja sestro!)“ i nude svoju robu, ali časna ima iskustva i zna kakvu robu traži i koliko ona realno košta. Kad smo se zaustavili kod jednog štanda izvadili smo vreću u koju je trebalo staviti krompire a oko nas se desetak dječaka otimalo za tu vreću da je ponesu i zarade koji franak. Jedva smo im objasnili da vreću nosim ja, a kad sam je prebacio preko ramena cijela tržnica se smijala, pokazivala na mene kako to „muzungu (bijelac)“ nešto fizički radi! Eto malo smo i njih razveselili i nastavljamo dalje prema Kirembi. Ubrzo skrećemo s ceste i ispred nas je još barem pola sata „off road“ vožnje do tog mjestašca sa velikom bolnicom, crkvom i školom. Onima koji se još uvijek pitaju zašto misionari voze snažne velike aute treba pokazati slike puteljaka kojima svakodnevno prolaze, a kad padne kiša strahuju da ne ostanu u blatu, i to često na jedinim putevima koji spajaju mjesto sa vanjskim svijetom. Kad vidite neke dijelove čudite se da ne idu helikopterom. Ali časna dobro poznaje put i mi stižemo u Kirembu, oduševljeni siromašnim pitomim Burundijem, koji je toliko blizak a opet tako različit od naše Ruande...
Prvu večer upoznajemo se sa ostalim sestrama Ancelama, dvjema Talijankama, Klara i Antonela i mladom Ruanđankom Fortunatom. Godinu smo dana ja i Mladen proveli na pripremi za misije u molitvi i radu u samostanu Ancela u Splitu, naš Pokret Misionara Milosrđa priznat je od njihove kongregacije kao plod karizme svete Marije Krucifikse i sve to čini da smo ovdje i na drugom kraju svijeta kod njih jednostavno kao doma!
Tu večer malo obilazimo mjestašce koje se okupilo oko možda najveće bolnice u Burundiju i smještamo se u kuću volontera gdje boravi Luciano, Talijan koji već petu godinu provodi ovdje pomažući sirotinji na svakojake načine. Dok po noći šećemo prema kući volontera prolazimo kraj crkve i gdje god je vani lampa ima nekoliko djece koji jedino tako uče! Odmaramo se jer se osjećalo da nam časna sprema događajima bogat ali naporan vikend!
U subotu ujutro nešto ranije krećemo prema sjeveru. Časna me zamolila da vozim što sam ja objeručke prihvatio jer je sama vožnja Toyote RAV4 nešto po cesti ali većinom po sitnim izbrazdanim puteljcima bila poprilično uzbudljiva, kao i prelijepi Burundi! I tako se vozimo, molimo jutarnju molitvu i krunicu, pričamo i šalimo se, i stižemo na jezera koja dijele Ruandu i Burundi. Taj smo dan posjetili tri jezera a jedno od njih zove se jezero ptica, i reći ću vam zašto: ako ste se ikad pitali gdje te naše silne ptičice odlaze u jesen, eto odlaze upravo ovdje! Na jednom od jezera nalazi se i odmorište koje drže jedne časne sestre i gdje smo zasjeli, pojeli što smo ponijeli a od sestara naručili kave i čaja. U to vrijeme okupilo se puno sirotinje jer su ljudi iz udruge sv. Vinka Paulskog dijelili hranu gladnima, raspodjeljujući brašno iz vreća i palmino ulje u sitne vrećice.
Slijedeće smo posjetili samostan sestara Majke Tereze iz Kalkute. Njihova karizma jednaka po cijelom svijetu: sedamdesetak djece siročadi u krevetićima, starije mentalno i tjelesno oboljele žene, priprema hrane i šivanje odjeće za zatvorenike u obližnjem zatvoru, stvarno jedan predivan primjer, inspiracija i poticaj za vlastiti misionarski rad!
Na povratku odlazimo na još jedno jezero, i kao i na svim prijašnjim odjednom dolaze djeca, samo se pojave odnekuda i gledaju što mi sad tu radimo, smiju se, poziraju za slike i čekaju da im štogod udijelimo. Doplovio je i mladi ribar čija je splav napravljena od par oborenih drva banane, no koja mu je sasvim dovoljna za pristojan ulov. Mijenjamo kruh za ribe i nastavljamo putovanje.
Slijedeće odredište – izbjeglički logor Ruanđana... Dolazimo u „naselje“ od velikih bijelih šatora koje je UN izgradio za političke izbjeglice koji su pobjegli iz Ruande, a u tom trenu ih je bilo pet ili šest tisuća, točan broj se naravno nije znao. Časnu neki poznaju jer bolesne odavdje šalju u Kirembu pa nam zaposlenici rado pokazuju kamp. Oko nas, ne moram ni spomenuti – gomila djeca, gdje god okrenete fotoaparat pred objektivom se stvori pedesetak djece, poziraju i viču „foto, foto!“. Iz daljine se čuju pjesma i bubnjevi! Bolnica je jedan od velikih šatora ceradama pregrađen na čekaonicu, operacionu salu, rodilište, ambulantu, ljekarnu, i sve ono što jedna bolnica već ima. U jednom natkrivenom prostoru kuhinja – zemljane peći – za sav narod koji tamo prebiva. Dolazimo i do stambenih šatora, jedva hodamo jer oko nas je toliko ljudi, toliko djece, svak ima nešto za reći, pokazati... Mladenu pokazuju papir od vlade Burundija u kojem piše da im ne priznaju više azil. Naš domaćin očajan govori u povjerenju da do kraja mjeseca mora isprazniti kamp a još ne zna ni gdje će sa ljudima, možda u Tanzaniju. U šatorima za stanovanje svaka pregrada od nekih tri sa dva metra - „stan“ za jednu obitelj. Neka žena nas odvodi u svoju prostoriju i priča kako su joj ukrali deku da sad mrzne noću. Puno je njih koji bi nam se htjeli požaliti ali mi moramo dalje. Na moju radost napokon idemo prema izvoru pjesme i bubnjeva! Dolazimo do grupe djece, dva momčića lupaju bubanj a ostali pjevaju, plešu, tako jedno zaglušujuće oduševljenje u kampu najveće sirotinje... Uzimam kameru, snimam film, ne znam ni gdje bih se okrenuo, a na kraju gasim i spremam kameru i šta ću, plešem i skačem i ja! Njihov ritam koji im je u krvi, njihova iskrena i jednostavna pozitivnost jednostavno pokrene nešto u čovjeku! A ples je bio kad smo došli, s njima smo zajedno plesali i mi, i nastavio se i nakon našeg odlaska... Ali već se mrači i polako se vraćamo u Kirembu. Malo nas je ubrzala i pojava policajca i vojske koji su došli vidjeti čemu ta silna gužva i galama u kampu...
U Kirembi molimo večernju sa časnama a razgovor i ugodno druženje nastavljaju se za večerom gdje su nas naše Ancele pogostile kao svoje vlastite (što i jesmo), čak je bilo i nešto crnog vina što je za Afriku nemoguće jer grožđa nema nadaleko, maslinova ulja iz Hrvatske, ma svega što ovdje pomalo zaboravljamo.
U nedjelju ujutro odlazimo na svetu misu koja se ponešto razlikuje od ruandske. Ali opet mnoštvo ljudi, jedno pravo misno slavlje, pjesma, pljeskanje, već uobičajeni prizori žena koje mirno doje djecu, još jedno radosno misno SLAVLJE! I to baš danas slavlje Misijske nedjelje (a ovdje kao da je svaka nedjelja Misijska)! A iza mise ispred crkve oči bole od raznolikih šarenih boja tradicionalnih nošnji, pretežno narančastih, ali i crvenih, zelenih, žutih... Ja sam nekoliko puta u vožnji na cesti izdaleka mislio da me čeka policija koja nosi flourescentne signalizirajuće prsluke kao kod nas a ono seljanke. A čovjek se stvarno začudi kad vidi uvjete njihova stanovanja, te sitne kućice bez struje i vode i prašinu u kojoj žive, a kako su im nošnje uvijek čiste, sjaje se, jednostavno mi nije jasno.
Nakon ručka i na kojem se nastavilo slavlje našeg blagdanamopet sjedamo u auto i krećemo. U autu čitamo Radosnu vijest i poruku pape za misijsku nedjelju, opet molimo krunicu, jednostavno osjeća se naša topla obiteljska povezanost u Isusu koji nas je pozvao tamo odnekuda daleko da dođemo ovdje i budemo kao On. I to je ono što nas neraskidivo spaja i nismo propustili da mu se više puta za to zahvalimo, ma cijeli vikend prošao je kao da je baš Isus bio naš peti putnik u autu koji nas je vodio i upoznavao nas sa svojom crnom djecom, braćom, prijateljima...
Prvo smo posjetili jedno ogromno zdanje usred šume, srednju školu koja je bila poprilično oštećena u ratu, ali sada već normalno funkcionira. Tamo smo pričali sa mladim djevojkama koje se spremaju biti časne, i podijelili svoja iskustva s njima. Posebno im je poučan bio nagovor časne Lukrecije koja ih je pozvala da ljubav koju su pozvane dijeliti dijele najprije među sobom, jer one su same sebi prva zajednica iz koje kreću u svijet, a zatim tu umnoženu ljubav pružaju drugima, ali najprije da uče i budu dobre u školi jer to je trenutno zadaća na njihovom putu.
Nismo se ovdje dugo zadržali nego smo ubrzo krenuli dalje, prema najzanimljivijem odredištu našeg cijelog puta: selu naroda Bantwa nama poznatijima kao Pigmejcima! Nalaze se kraj ceste i napravili su i mali mostić preko kanala da se do njih može doći, a čim smo izašli iz auta već ih je bilo pet. Za dvije sekunde deset. Nismo se ni okrenuli, odjednom: dvadeset! Djeca trče iz polja sa kozama, žene izlaze iz koliba, muškarci dolaze iza stabala! Odmah počinje ples, pjesma, veselje zbog gostiju! Časna nam je prije dolaska rekla da kad oni plešu da se zemlja trese, a ja sam mislio da je to pjesnički izraz. Kad ono: zemlja se zaista trese, momci snažno stopalima udaraju i zemlja vibrira u ritmu pjesme! Vode nas u svoje zemljane kolibe, pokazuju gdje kuhaju, jedu, spavaju. Ubrzo je na red došlo dijeljenje darova koje smo donijeli, jedan je momak pomogao časnoj da u red prvo posloži sve dječake koji idu u školu. Vrlo su poslušni jer se vesele poklonima: svakom dječaku nova majica! Zatim djevojčice učenice: svakoj kompletić: košuljica i suknjica! Odmah skidaju prnje i navlače novu robu. Zatim žene, svakoj dva komada tkanina koje one tradicionalno vežu oko sebe i kao suknju, i kao haljinu. Žene vriskaju od sreće, ne mogu zaustaviti ni pjesmu ni ples, takav jedan pozitivan sretni nemir podiže atmosferu i zahvaljuje se dragom Bogu za sve! Zatim najmanjima dijelimo male Kraševe čokoladice, ali oprezno ih otvaramo i pokazujemo da papir treba očistiti. Hranimo djecu, a jedna žena drži dijete u naručju i pokazuje da dam i njenom djetetu. Ja otvaram čokoladu i pola dajem djetetu a ona drugu polovicu brže bolje zgrabi sa dlana i u usta! Bez komentara o ženama i čokoladi! A šta ću, smijem se i vičem: „Umugore kurđa!“, „Žena jede!“, smiju se i svi drugi i slavlje se nastavlja, ples, pjesma, zemlja se opet trese... A već se mrači i mi nevoljno moramo poći... Ma da dan traje 48 sati bilo bi nam premalo, pogotovo što sutra moramo natrag za Ruandu.... Kasnije sam u Kirembi čuo puno priča o našim novim prijateljima, o njihovoj kulturi i običajima, povezanosti s prirodom u umjetnosti preživljavanja i još sam ih više zavolio!
Vraćamo se u Kirembu na večeru s časnama i ugodno druženje se nastavlja. Prebacujemo slike da ih Jelena ponese u Hrvatsku, kao i Božićne čestitke iz Gatenge što su ih djeca ulice izradila, a časne nas krcaju darovima, krunicama, maslinovim uljem, kavom... A poslije večere časna i Jelena nas prate do kuće volontera i misijsku nedjelju završavamo uz hrvatske pjesme i gitaru nazdravljajući s malo domaće rakije!
Ujutro se dižemo rano za jutarnju misu i nakon doručka se opraštamo s časnama i pravimo zadnje fotografije, neke na mjestima koje smo dosada vidjeli samo na fotografijama časne Lukrecije koje smo postavili na izložbi fotografija Fotomisija u Splitu, Zagrebu, Kaštel Sućurcu. Vrlo ljubazno časne nam nude prijevoz skroz do granice i mi napuštamo Kirembu. Opraštamo se od sestara, do slijedeće prilike, a granicu prelazimo bez problema i još nas čeka isti autobus s kojim smo i došli i koji se vraća u Kigali! No časne po nama šalju neke stvarčice za svoje sestre u Butareu gdje izlazimo van i tražimo njihov samostan. Uz pomoć jednog momka brzo smo našli samostan, zvonimo i predstavljamo se, a časne kad smo stigli govore kako ne mogu vjerovati da im nitko nije javio da dolazimo da dođu po nas na granicu! Razgovaramo a one već postavljaju stol da nas pogoste ručkom! E naše Ancele! Zauzvrat mi im pomažemo namjestiti neke aparate i oko kompjutera, vrijeme leti i mi već moramo dalje prema Kigaliju i Gatengi... Do busa šećemo po ulicama Butare, sjedamo u bus i svoje putovanje privodimo kraju. U Kigaliju sjedamo na motore – taksije i oko devet sati navečer stižemo u Gatengu. Svi iz zajednice nas pozdravljaju, pitaju kako je bilo, a mi jednostavno ne znamo što da im prvo pričamo, samo se smješkamo i govorimo kako je bilo predivno...
Eto pokušao sam vam u par riječi opisati naš posjet Burundiju a priča se naravno odužila. A sve je to blijeda slika naših dojmova, što smo sve vidjeli, koga upoznali, što smo proživjeli... Nevjerojatno kako nas Gospodin nagrađuje, gdje nas sve vodi i što nam sve daruje, kakva mjesta, kakvu braću, sestre i prijatelje... U svoj skromnosti i siromaštvu koliko nas je misionarski poziv uistinu obogatio, ispunio... Tako napunjeni radosno se vraćamo svakodnevnim poslovima i obavezama, ma neka ih je što više, samo da su za čovjeka, za Boga, za nas!
Svim čitateljima sa zakašnjenjem Mladen i ja čestitamo misijsku nedjelju! Pravi kršćanski blagdan nakonkretnije Ljubavi koja se jedina dijeljenjem umnaža, blagdan svih onih koji Božju riječ, Radosnu vijest, čitaju i u djela provode! Do čitanja!
Nikola Babić, Misionar Milosrđa
